Kratkometražni, Zlatnom palmom u Cannesu nagrađen hrvatski film “Čovjek koji nije mogao šutjeti” Nebojše Slijepčevića nominiran je za Oscara, objavila je američka filmska akademija skupa s ostalim nominacijama.

Trinaestominutna je to priča o putnicima u vlaku na liniji Beograd - Bar, koju 27. veljače 1993. godine zaustavljaju paravojne srpske snage u akciji etničkog čišćenja. 

- Presretan sam što smo dobili nominaciju, no malo mi je to još uvijek nepojmljivo. Vjerojatno ću do kraja shvatiti što smo napravili tek kad spakiramo kofere za Los Angeles. U cijeloj ovoj dugoj oskarovskoj kampanji puno mi je značila iznimna podrška cijele filmske zajednice. Zato posebno želim zahvaliti svim našim filmašima koji su zdušno navijali za nas, koji su pričali o našem filmu, dijelili na društvenim mrežama inserte iz filma i pozivali glasače AMPAS-a na naše projekcije - izjavio je povodom objave nominacije Nebojša Slijepčević.

No tko je u stvarnom životu bio glavni lik filma Čovjek koji nije znao šutjeti?

Željeznička pruga Beograd-Bar bila je najveći uspjeh jugoslavenskih stručnjaka kada je puštena u promet sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pisao je ranije Express. Prilikom gradnje pruge se nije obraćalo puno pažnje na činjenicu da devet km pruge prolazi kroz teritorij Bosne i Hercegovine, a to će u vrijeme rata postati ključan detalj mučne priče o "Čovjeku koji nije znao šutjeti". Zvao se Tomo Buzov, bio je putnik u vlaku 671. Hrvat iz Kaštela živio je u Beogradu kad je izbio rat. Našao se u vlaku. 

Nesretnih 20 putnika iz vlaka 671

Tek 2019. godine, dakle s 26 godina zakašnjenja, u Beogradu se sudilo bivšim pripadnicima snaga bosanskih Srba Gojku Lukiću, Ljubiši i Dušku Vasiljeviću, Jovanu Lipovcu i Dragani Đekić zbog ratnog zločina. Tereti ih se da su na željezničkoj stanici u Štrpcu 27. veljače 1993. godine oteli i kasnije ubili 20 putnika iz vlaka 671.

Prema navodima iz optužnice, optuženi, zajedno sa drugim srpskim borcima, su putnike prvo kamionom odvezli u osnovnu školu u selu Prelovo, u kojoj su ih tukli. 

Potom su zarobljenicima naredili da skinu odjeću i prisilili ih, da tako u donjem rublju i sa vezanim rukama, ponovno uđu u kamion, nakon čega su ih odvezli u jednu kuću u selu Mušići. Natjerali su zarobljenike da uđu u kuću u grupama od po dvoje ili troje i ubili ih hicima u potiljak. Osamnaest ih je ubijeno na taj način, a dvojica su ubijena kada su pokušali pobjeći. Pred Sudom BiH za ovaj zločin se sudilo desetorici bivših pripadnika snaga bosanskih Srba.

Pripadnici jedinice "Osvetnici" Gojko Lukić, Duško Vasiljević i Jovan Lipovac osuđeni su na po deset godina zatvora, a Dragana Đekić na pet godina zatvora. Optuženi Ljubiša Vasiljević preminuo je tokom trajanja postupka.

Prije toga, za ovaj zločin osuđene su bile samo dvije osobe - Nebojša Ranisavljević, koji je u Crnoj Gori osuđen na 15 godina zatvora i Mićo Jovičić koji je dobio petogodišnju kaznu nakon što se pred Sudom BiH izjasnio da je kriv, pisao je Express.

Brutalni vođa 'Osvetnika'

Vođa "Osvetnika” Milan Lukić je pred Haškim tribunalom 2012. godine osuđen na doživotni zatvor zbog ratnih zločina u Višegradu, ali ne i zbog ubojstava u Štrpcima.

"Nismo isti dan znali što se dogodilo. Tek sutradan. Jutrom, počelo se govoriti o vozu 671 i Prijepoljcima koji se nisu vratili domovima. Jer, u tom vozu najviše je bilo Prijepoljaca - čak njih 11", prisjetio se umjetnik iz Prijepolja Meša Brničanin u razgovoru za Al Jazeeru Balkans. Sa ove vremenske distance izgleda naivno, ali građani Prijepolja dan nakon što se "otmica" putnika dogodila okupili su se ispred zgrade općine Prijepolje. Bilo ih je 4.000-5.000. Čekali su da im neko objasni što se dogodilo s njihovim sugrađanima, opisuje te događaje novinarka Saida Mustajbegović u tekstu za Al Jazeeru Balkans.

"Okružili su nas specijalci, kojima smo oko akšama, pošto je bio ramazan, počeli nuditi pitaljke (lokalizam za somun). Na to je jedan od specijalaca promrmljao kolegi: 'Mi došli da ih pobijemo, a oni nama daju lepinje'", odmahujući glavom i sabirajući nabujale emocije, kazao je Brničanin. Šesnaestogodišnji Senad Đečević bio je najmlađa žrtva tog pokolja, a među najstarijima bio je Toma Buzov. Službeno, umirovljeni kapetan JNA s prebivalištem u Beogradu. On je išao u posjet sinu koji je bio na odsluženju vojnog roka u Podgorici.

I dok je čitav vlak u strahu od Osvetnika šutio dok su izvodili Bošnjake iz vlaka, ustao je Tomo Buzov, Hrvat iz Kaštela. 

- Stanite, ljudi, što to radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona? - rekao je. 

Odveli su i njega. 

Bestijalna mržnja prema Bošnjacima

Stanko Cerović u "Monitoru” od 12. ožujka 1993. godine, nedugo nakon zločina, ističe:

"Grupa ekstremista zaustavi vlak, legitimiše putnike, u prisutnosti policije izvede iz njega Muslimane i odvede ih u nepoznatom smjeru - što će reći zapravo, u vrlo poznatom, da ih hladno likvidira - ta situacija je viđena samo sa Židovima u Drugom svjetskom ratu. Tom prilikom su odvedeni neki bosanski Srbi – vjerojatno na front. I ovo je strašno, ali se na taj slučaj može primijeniti neka logika rata: tretiraju te Srbe kao dezertere, dok se na odvođenje Muslimana ne može primijeniti nikakva druga logika osim bestijalne mržnje. Ispada da Muslimane možete uhvatiti tu gdje ih sretnete i umlatiti u potpunoj ravnodušnosti. Ponašanje ostalih putnika u vlaku dobro opisuje neljudski položaj u kome su se našli svi jugoslovenski narodi suočeni sa ovom vrstom netrpeljivosti i zločina. Svi znaju zašto su ti ekstremisti u vlaku , koga traže, koga će odvesti i kakva sudbina čeka odvedene. Svi znaju, vide, da su ti ljudi nedužni i nemoćni. Govorit će jednog dana: Što smo mi tu mogli učiniti? I zaista ne mogu učiniti ništa, kao što ni cijeli narodi ne mogu učiniti ništa dok ih njihove vlasti odvode u barbarstvo, bijedu, sramotu i prapovijest. Pred njima je nepodnošljiv izbor: ustati u obranu ovih Muslimana i biti ubijen zajedno sa njima, ili pak, do kraja života živjeti sa osjećanjem sramote da se na neki način sudjelovalo u zločinu hladnog ubijanja nevinih i nemoćnih. U ovako postavljenom problemu, u jednoj konkretnoj situaciji, možda se najbolje vidi i tragedija Muslimana, osuđenih i napuštenih, i bijeda nacionalnih pokreta koji su do takve sramote doveli svoje narode.”

O sudbini Tome Buzova i filmu Čovjek koji nije mogao šutjeti u tekstu "Čovjek koji nije mogao šutjeti: Tih 13 minuta zaglušujuće istine" pisao je za Express i Emir Imamović Pirke.

"Mogao je Slijepčević razvući “Čovjeka…” na koliko treba, prikazati život dalmatinskog vojnog umirovljenika Tome Buzova u Beogradu, pa njegov odnos sa sinom koji služi u vojsci zemlje čije su snage okupirale trećinu one u kojoj je Buzov rođen, scenaristički svratiti do Bosne i četničkih pokolja tamošnjih muslimana, objasniti kako su se uopće žrtve Vojske Republike Srpske našle u tom vlaku smrti na čijoj je pruzi stanica u Štrpcima i tako na najučinkovitiji mogući način ubiti ono najvažnije, onih 13 minuta užasa u koje su zapravo stali život i smrt Tome Buzova, u kojima su sve njegove iluzije spaljene, a svi njegovi davni ideali ugušeni u krvi", piše Pirke i dodaje: 

“Čovjek koji nije mogao šutjeti” traje 13 minuta, a pet godina je trebalo da nastane, i to je užasavajuće puno vremena, bez obzira na činjenicu da je riječ o međunarodnoj koprodukciji i da je u zemlji koja se predstavlja kao idealna filmska destinacija lakše naći studijski avion nego vlak koji izgleda kao svaki prije 30 godina."

Članak Borisa Dežulovića dao je ideju za film

Sam Nebojša Slijepčević ideju za film dobio je iz novinskog članka Borisa Dežulovića o Tomi Buzovu. Za njega nitko ne baca ruže u Drinu, pisao je Dežulović, detaljno opisujući zaboravljena zbivanja u vlaku 671. 

"Hiljadu putnika uplašeno je gledalo u vlastite blatnjave cipele, bojeći se i proviriti kroz prozore na stanicu, gdje su izvedene Bošnjake postrojavali pored kamiona sa zelenom ceradom. Tek s vremena na vrijeme neki bi se ohrabrili pa doviknuli „Vodite ih, strijeljajte ih!“, pisao je Dežulović.

Mogao je odšutjeti i umirovljeni oficir, Kaštelanin Tomo Buzov. Samo da je šutio, da se udubio u novine ili pravio da drijema, da je gledao vlastite blatnjave cipele i vlastita posla – a imao je svojih, važnijih poslova, imao je na jednom kraju pruge suprugu, a na drugom sina - trgnula bi ga nekoliko minuta kasnije lokomotiva i mala stanica Štrpci zauvijek bi ostala iza zaleđenog stakla na prozoru kupea. Samo, eto, da je šutio, kao ostalih hiljadu putnika u vlaku 671. Ali nije mogao. Ustao je konačno sa svog sjedišta i glasno uzviknuo: „Stanite, ljudi, što to radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona?“ Bila je to - i onda je bilo jasno, a kamoli danas – posve suluda, besmislena reakcija. Nije to bila prkosna, herojska gesta: samo ljudska, dakle suluda i besmislena. Znao je i on, kao i ostalih tisuću putnika, da ne može ništa spriječiti, ništa promijeniti i nikoga spasiti. Nije riječ jednog penzionera mogla biti jača od tridesetak naoružanih policajaca i vojnika: bilo je to jače samo od njega."