Prisavlje je ushićeno, dobili smo kinematografskog Baby Lasagnu, Nebojšu Slijepčevića. “Senzacionalna vijest pristigla je večeras iz Cannesa”, čujemo na televiziji. “Film ‘Čovjek koji nije mogao šutjeti’ osvojio je Zlatnu palmu na međunarodnom filmskom festivalu u Cannesu!”, pisao je Boris Rašeta u Expressu ljetos. Senzacionalni uspjeh kratkometražnog filma dobio je novu dimenziju službenom nominacijom za nagradu Oscar.
Rašireno sljepilo za njegovu žrtvu sad je, eto, zaliječio Slijepčević, novi nacionalni junak, pisao je Boris Rašeta za Express. U naizgled pitomom svijetu estrade, koja je zapravo zvjerinjak, Lasagnu je stručni žiri otpisao, pa je prošao zahvaljujući pukom stjecaju okolnosti.
Vlasnik najvrednije nagrade u hrvatskoj kinematografiji, Oscara za crtić “Surogat”, prošao je sličan put – Dušan Vukotić umro je dvije godine prerano. “Radovi Dušana Vukotića i danas se smatraju remek-djelima, barem u inozemstvu”, čitamo na portalu Teklić. “U ovim je krajevima početkom ‘90-ih došla neka nova politika, kojoj je odjednom njegovo podrijetlo/prezime postalo problem. Dušan Vukotić je preko noći društveno izoliran, a njegov rad i uspjesi marginalizirani i zaboravljeni.
Sve je kulminiralo, neki će reći otvoreno počelo, 1991. kad je na ulazu u Zagreb film, studio u kojem je proveo cijeli radni vijek, mjesto koje mu je bilo drugi dom, zaustavljen s obrazloženjem portira kako je dobio nalog da ga više ne pušta u zgradu. Mogli bismo sad štogod reći o tom portiru, ali zapravo, još bismo puno više mogli reći, nipošto lijepog, o nalogodavcima koji su na tako sramotan način zaustavili umjetnika, ponizili ga i izvrijeđali.
Mogli bismo svašta reći o kulturnjacima i umjetnicima koji su preko toga šutke prešli. Njegovo tijelo nije moglo prijeći: šok, šećerna bolest, problemi sa srcem, infarkt. Mogao je otići u Beograd ili Podgoricu, odakle je dobivao pozive, no odlučio je ostati u svom Zagrebu...” “Ni smrt 8. srpnja 1998. nije propisno obilježena, kao da je umro netko nebitan, kao da je umro tamo neki Dušan, za kojeg nikog nije briga. Tad vjerojatno nikog i nije bilo briga, izuzev obitelji i prijatelja.”
Cijeli tekst Borisa Rašete o zaboravljenom geniju hrvatskog filma možete pročitati OVDJE.
