"Tko je došao u Jasenovac, bio je spašen"
Prvo na YouTubeu, potom po opskurnim mjestima poput emisije "Bujica" Velimira Bujanca, a zatim i u onom civliziranijem dijelu hrvatske medijske scene, pojavila se snimka bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića na kojoj tvrdi da Jasenovac nije bio logor smrti tijekom NDH.
Snimka je, navodno, nastala u Novskoj 4. siječnja 1992. Prikazuje Mesića u opuštenijem raspoloženju u manjoj prostoriji s desetak ljudi, očito lokalnih dužnosnika u ratnim uvjetima. Društvo na početku ismijava broj ubijenih Srba u logoru u Jasenovcu, nakon čega Mesić preuzima riječ i navodi da je jasenovački logor radio sve do 1947., da je bila riječ isključivo o radnom logoru, da treba dovesti "svjetsku komisiju i to raskrinkati"...
Mesić je govorio stvari potpuno na tragu snimke s puta u Australiju iz 1991. na kojoj je tvrdio da su Hrvati u Drugom svjetskom ratu pobijedili dvaput, misleći i na uspostavu NDH, te da se za Jasenovac nemaju što ispričavati. Ovaj put bila je riječ upravo o Jasenovcu. "Ljudi su umirali, kao što su ljudi u ratu i inače umirali, od tifusa od dizenterije... Ali to su bili radni pogoni. Bilo je glupo nekoga naučiti da radi u kožari, pa ga nakon toga ubiti... Ljudi su bili ubijani, ali prije dolaska u Jasenovac. Kad je došao u Jasenovac, on je bio praktično spašen, jer je onda bio kao radnik potreban... Prošlo je po 15 ili mjesec dana da nitko nije ubijen. Ali, umirali su ljudi. Djeca su umirala, s materama bi došla, iscrpljena, pa bi umirala", govorio je Mesić.
Iako je savršeno jasno da je snimka u javnost puštena kao način posebnog obračuna sa Stjepanom Mesićem, zapravo je vrlo lako zamisliti dozu zadovoljstva notornog desničarskog Bujanca dok je najavljivao snimku u "Bujici", ovime je nedvojbeno da je Stjepan Mesić u 1990-ima podilazio ekstremno nacionalističkim, zapravo proustaškim krugovima u vrijeme rata u Hrvatskoj.
Tvrdnje o trostrukom logoru u Jasenovcu, predstavljanju logora kao radnog do 1945., a tek potom logora smrti do 1947., tvrdnje o "spašavanju" logoraša nakon što bi bili dovedeni na mjesto povijesno ozloglašeno kao mjesto na kojem se ubijalo noževima, maljevima, kolcima, sličnim stvarima, danas se u javnom prostoru, pa i privatno, mogu čuti isključivo u ekstremnim krugovima, zapravo i izvan rubova političke scene.
Skandal sa snimkom iz Australije, otkrivenom 2006., Stjepan Mesić je tada objasnio kao "taktički ustupak, pogrešan i promašen, onima koji su Hrvate u otporu velikosrpskoj politici i četništvu kao njezinu osloncu, nastojali mobilizirati na koketiranju s ustaštvom". Jasno je rekao da je bila riječ o takvoj razini političkog oportunizma kojem nije smio pribjeći, bez obzira na to kakva su vremena vladala. Istaknuo je da je upravo on kasnije redovito posjećivao Jasenovac i osuđivao politiku NDH, što doista jest istina.
Činjenica je, međutim, da mu je iz ormara sada izvučen još jedan kostur s koketiranjem ustaštvom, ovaj put isključivo na temu najgore klaonice ljudi koju je organizirao ustaški režim u Drugom svjetskom ratu. Stjepan Mesić će se stoga i ovaj put morati ispričavati i objašnjavati da je pogriješio, da čak niti politika ne trpi sva raspoloživa sredstva. Bar ne u društvu u kojem se drži makar do tragova civilizacije.
Na kraju krajeva, koliko god Hrvatska povijesno bila sljednica antifašističke pobjede nad fašizmom i nacizmom u Drugom svjetskom ratu, koliko god iskrvarila u borbi protiv okupatora, i za nju vrijedi ono što tradicionano vrijedi u Njemačkoj. U toj perjanici borbe protiv fašizma, nacizma i rasne isključivosti u slobodnoj Europi, iz tragičnih i nepodnošljivo bolnih povijesnih razloga svaka tolerancija na političku trgovinu i slične stvari prestaje u onom trenutku kad se spomene Holokaust.