Evo što su sve ustaše kopirale od četnika

"Sve to osjeća se i danas, sve je to povezano. Jeste li primijetili da su sve naše velike političke stranke u stvari regionalne stranke? HDZ je dalmatinsko-hercegovačko-slavonska stranka i stranka bosanskohercegovačkih Hrvata. Neće nikad dobiti na zapadu Hrvatske, sjever su izgubili nakon 90-ih, a s SDP-om je obrnuta situacija," rekao nam je Višeslav Aralica tijekom razgovora o njegovoj knjizi "Kmet, fiškal, hajduk", koja u svojem nazivu objedinjava upravo tri osnovna hrvatska identiteta koji i danas ostavljaju snažan pečat na hrvatski svakodnevni život.

Knjiga ovog mladog povjesničara nastala je iz njegovih istraživanja o ključnom razdoblju od 1935. do 1945., kad je nastajao identitet Hrvata, kulturološki i povijesno izrazito heterogenog naroda koji se do kraja oblikovao u vrijeme kad se pred plimom fašizma raspadala liberalna i demokratska Europa. U tih deset godina okosnica pokreta za hrvatsku nacionalnu afirmaciju bio je HSS. Hrvatskoj javnosti, za razliku od povjesničara, nije previše poznat podatak da je Stjepan Radić bio oduševljen i Februarskom i Oktobarskom revolucijom u Rusiji. Kao izraziti pacifist grozio se nasilja koje je uslijedilo, ali je podatak zanimljiv jer govori o tome u kojem smjeru se kretao nacionalni identitet Hrvata. Stjepan Radić je bio potomak kmetova iz krajeva koji su svježe pamtili feudalizam koji je kod njih bio osobito brutalan, objasnio nam je Aralica. Išao je za tim da seljaštvo i simbole izvuče iz prezrenosti te na tome izgradi nacionalni identitet, a zbog svojeg podrijetla bio je i inače socijalno osjetljiv.

"Politička povijest Hrvata" (1989.)

"Seljake je smatrao patnicima povijesti, ali je to uvidio i kod radnika. Oni su jedini u društvu koji proizvode. Sve ostale slojeve, plemstvo, svećenstvo i građanstvo, smatrao je parazitima", rekao nam je Aralica i složio se s našom opaskom da je to potpuno crvena ideja. "Samo što kad on o tome govori, on je u okviru francuske političke kulture, modificira ono što je govorio Abbé Sieyès u doba Francuske revolucije. Odatle potječu i komunizam i Marx, ali isto tako i liberalizam. Prilagodio je prosvjetiteljsku ideju hrvatskim uvjetima. Možemo reći da je njegova ideja crvena isto onoliko koliko je bila crvena Francuska revolucija", rekao je Aralica.

Na izborima 1938. godine HSS je osvojio čak 95 posto glasova svih Hrvata, ali koliko god je to bio golemi uspjeh, taj rezultat je bio gadan problem sljedećih godina i HSS-u i ustašama. Vladko Maček se uoči izbora, naime, svim silama trudio natjerati na apstinenciju nacionaliste kako bi doznao kolika mu je stvarna potpora. No oni su ipak glasali. A to je značilo da ni Ante Pavelić s režimom u NDH nikad nije doznao koliko ih doista Hrvata podržava. Nikad nisu izašli na izbore niti su imali izborni legitimitet. A usto im je bilo jasno, nastavio je Aralica, da ih podržava samo nekoliko tisuća ljudi, od čega 500-tinjak sveučilištaraca. I zato je HSS ustašama bio trn u oku kao očito najpopularnija politička snaga. Inače, u osnovi HSS-ove popularnosti stoji jedan – poraz. Na izborima prije Prvog svjetskog rata, kad je stranka ostala na samo tri zastupnika.

"Radić si je kao vođa marginalne stranke mogao dopustiti govoriti da se ne ide u Jugoslaviju, pozivati na oprez i slično zato što je znao da se na njega neće obazirati nitko od onih koji su ga mogli napasti", objasnio nam je Aralica.

Međutim, zahvaljujući upravo takvoj retorici, on se od 1918. pokazao kao jedini ustrajan u hrvatskom nacionalnom programu stvaranja države koja istodobno može biti i u sastavu neke veće države kao jedinstvena cjelina. Spominjao je dunavsku konfederaciju, konfederaciju slavenskih seljačkih naroda i slično, a nakon što je ubijen u parlamentu, njegovo naslijeđe, koje je preuzeo Maček, među Hrvatima u Kraljevini Jugoslaviji postalo je nedodirljivo. No na tome mjestu HSS se sudario s problemom s kojim nisu uspjele izaći na kraj ni druge hrvatske političke stranke, pa čak ni drugi južnoslavenski narodi. Seljačka sloga, kao kulturno prosvjetno društvo u okviru hrvatskog seljačkog pokreta, trebala je širiti identitet među svim Hrvatima.

"Oni to ne uspijevaju jer nailaze na barijeru različitih kulturnih utjecaja, jezičnih razlika, povijesnih sudbina Hrvata, jer HSS je stranka sjevera Hrvatske, stranka bivših kmetova. Njihov centar na počecima bila je Posavina do Siska i sjeverozapadna Podravina" rekao nam je Aralica.

Youtube

Uto su se u 30-ima pojavili nacionalisti u Hrvatskoj i ustaše s Pavelićem u emigraciji. I dok su Radići zagovarali u osnovi liberalnu demokraciju, čak i pravo glasa za žene, pacifizam, miroljubivost, nacionalistički revolucionari s tim se nikako nisu mogli pomiriti. Uz vodstvo starijih koji su ih predvodili, poput Filipa Lukasa ili bivšeg jugoslavena Ede Bulata, mlada generacija jugoslavena okretala se terorističkoj emigraciji i rastućem fašizmu u Europi. Uostalom, taj pokret je u to vrijeme nanio najteži udarac kraljevini ubojstvom kralja Aleksandra i mogli su reći kako su oni, eto, sa samo jednim čovjekom u jednom trenutku teže uzdrmali režim nego HSS tijekom svih tih godina", objasnio nam je Aralica.

I tu dolazimo do biti. Od tog trenutka ustaše se iz ideoloških razloga posebno okreću slici Hrvata temeljenoj na ratniku, konkretno na hajduku, još određenije, prema liku Mijata Tomića, kojeg su idealizirali. A to je bilo potpuno oprečno slici mirnog i vrijednog Hrvata sa sjevera zemlje, do jučer kmeta. Zbog svega toga HSS su optuživali da je skliznuo u jugoslavenstvo, da je izdao Radića, ali opet ne previše, čak ni za NDH, jer HSS je ipak bio neusporedivo popularniji. Radić, međutim, nije bio samo hrvatski nacionalist nego i panslavist. I to u onom dijelu u kojem se mogao pronaći u idejama Lava Tolstoja, koji je u Rusiji zagovarao izgradnju nacionalnog identiteta na također jezivo ugnjetavanom kmetstvu. Tolstoj je imao takvu situaciju da je, osim kmetova, u Rusiji vidio još samo plemstvo, koje se školovalo i razgovaralo na francuskom, i Kozake.

Bila je riječ o pokretu slavenofila ili narodnjika iz 19. stoljeća čiji se utjecaj mogao osjetiti i kod Dostojevskog, Turgenjeva ili Maksima Gorkog. Bio je to sukob unutar ruske kulture i politike između "zapadnjaka" i izvornih Slavena. Samo što su se braća Radić ipak odijevala u "francuska odijela" koja su dotad bila sinonim za grad, činovništvo, fiškale, u narodu prilično omražene. Htjeli su politički afirmirati bivše kmetove. Radiću nije bilo lako. Za njegovo mirotvorstvo sluha nije imao ni Miroslav Krleža, a luksuz panslavizma nije si mogao priuštiti. Silom povijesnih prilika.

"Zalagao se za odcjepljenje od Srba, koji su također Slaveni. Doduše, on ih Slavenima nije ni smatrao, doživljavajući Slavene kao miroljubive i vrijedne, a Srbi su mu bili ratnici. Takvu su sliku slijedili i Maček, Herceg te Antun Radić. Kad pogledate iz perspektive zapadnjaka, Srbi su doista drugačiji od svih ostalih slavenskih naroda. Nijemci jesu ratovali protiv Srba, ali su ih baš zato i poštovali. Usto, Srbi su jedini slavenski narod koji je državotvoran, jedini narod u Europi uopće čija se dinastija nije smatrala da potječe od germanskih osvajača iz ranog srednjeg vijeka. Imali su ih, u stvari čak dvije, Petrović-Njegoše i Karađorđeviće, obje s područja današnje Crne Gore. Za to vrijeme bugarski je kralj praktično Nijemac. Grčki je Nijemac ili Danac, kako se uzme. Ruska kraljevska obitelj ima rusko prezime, ali su isto Nijemci. Gdje god pogledate, svuda su ili Nijemci ili su podrijetlom Germani, kao kod Talijana ili Španjolaca. I onda je to stvar poštovanja. Kao, Slaveni su dobrice, kmetovi, radnici, ali nisu ratnici, ne mogu se osloboditi, ne mogu stvoriti državu. A Srbi se u tu priču ne uklapaju, dakle nisu Slaveni", objasnio nam je Aralica.

Richard Knötel: Uniformenkunde, Bd. XV, Nr. 55

To nas je potom odvelo u jedan novi fenomen, u zapadnjačko divljenje prema dinarskim prostorima. Slika Europe u romantičarskom pokretu koji počinje Njemačkoj krajem 18. stoljeća bila je takva da ju je germanski ratnik prvo osvojio, potom obranio od divljih plemena iz srednje Azije, a onda u njoj izgradio kulturu i politički sustav.

"Germana su vidjeli kao tipičnog nordijca, osvajača, kulturnog avanturista i ratnika, svi su bili ispod njega. Kako su se u 19. stoljeću razne ideje nastojale objasniti znanstveno, zbog legitimiteta, tako je nastala rasna teorija koja je trebala opravdati izvorno imperijalistički i kolonijalistički nazor. Izraz dinarska, odnosno jadranska rasa prvi je upotrijebio Joseph Deniker, a krajem 19. stoljeća Georges Vacher de Lapouge uočio je 'homo Dinaricusa'", rekao nam je Aralica, uz opasku da se danas i rasna teorija i rasna znanost smatraju pseudoznanostima. Iz takvih učenja s vremenom se stao napajati i nacizam. Što se Hrvata tiče, Europa ih je, istina, pamtila odranije, još iz 17. stoljeća, u doba Tridesetogodišnjeg rata, ali kao "divljake ratnike". Slijedili su ih Morlaci u Dalmaciji, potom Trenkovi panduri, pa krajišnici, hrvatski vojnici u Italiji u 19. stoljeću. U skladu s europskom uzrečicom: "Sačuvaj nas Bože kuge i Hrvata!"

"Samo su se izmjenjivali ti ljudi koji su u valovima dolazili u Europu kao vojnici. Bili su potpuno suprotni slici Slavena iz njemačkog romantizma i ruskog slavenofilstva koju su poslije prihvatili Radići. A sad se, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, germanski dio Europe počinje diviti tim ratničkim plemenima", nastavio je Aralica. Odatle i pokušaji da se Dinarce proglasi Gotima. Pa ako je nešto postojalo kao učenje na Zapadu, to se onda vratilo i na Istok, u Hrvatsku. Mnogi su se uhvatili za te teorije, ali iz različitih razloga. Prvi su bili jugoslavenski nacionalisti, još i prije Prvog svjetskog rata; Milan Marjanović, Vladimir Dvorniković, Jovan Cvijić, Jovan Skević. Potom, naravno, i Srbi tvrde da su samo Srbi Dinarci. A onda i hrvatski nacionalisti krajem 30-ih počinju tvrditi da su Dinarci Hrvati, odnosno da su svi Hrvati Dinarci, i to Ante Pavelić, Lukas, Mile Budak. E, ali u tom trenutku ustaški ideolozi naišli su na jeziv problem.Budak i Pavelić nikad nisu koristili izraz Dinarac, iako je jasno o kome govore. Budak kada priča o svojim Lovinčanima i ljudima iz Svetog Roka, o krajišnicima, koji su po svemu Dinarci, po svemu odgovaraju toj slici i iz rasne teorije, kao i onome što su pisali Cvijić i Dvorniković. Nema nikakve razlike. I tu ustaše u NDH imaju problema jer su jugoslaveni Dinarce proglasili svojima 20-ak godina prije ovih. Kako da nešto što je bilo temelj jugoslavenske ideologije prikažu kao temelj hrvatske nacionalističke ideologije", nastavio je Aralica kroz priču koja je postala zabavna jer je objasnio i dokazao kako se dogodilo da se najagresivniji, a uzajamno smrtno sukobljeni nacionalizmi na Balkanu, ustvari napajaju iz potpuno istih ideja, čak s potpuno identičnim argumentima kojima svojataju dinarska plemena. Aralica je, inače, od 2009. s rođakom Tomislavom Aralicom objavio povijesnu zbirku knjiga u četiri dijela "Hrvatski ratnici kroz stoljeća", u kojoj je bio autor više od 150 bogatih crteža ratnika od 800. godine završno s NDH i NOB-om.

"Srbi su ustašama bili velik problem i zato što su svi po Europi koji su se bavili rasnom znanosti tvrdili da su Hrvati i Srbi isto, dinarska rasa. A to nipošto nije smio ni pomisliti Filip Lukas, koji je u Zagreb došao kao projugoslavenski orijentiran, da bi nacionalist postao tek nakon Prvog svjetskog rata", otkrio nam je Aralica. Time je priča o tri osnovna hrvatska nacionalna identiteta zaokružena. Hrvat je, znači, i kmet, i fiškal, i hajduk. Odnosno, točno kako je Dvorniković napisao za "karakterologiju Slavena": Hrvati su i Slaveni i neslaveni, i ravničari i gorštaci, i ratari i gorštaci, i miroljubivi i ratoborni, i Zapad i Istok. S tim što Aralicu beskrajno zabavlja da nakon prve iskuša i varijantu nacionalne definicije kad se umjesto veznika "i" stavi "ni". A i za to ima razloga. Priča se, naime, nastavlja u 90-ima s Vladom Gotovcem i Franjom Tuđmanom.

Davor Visnjic (PIXSELL)

"Prvi dolazi iz dinarskoga kraja, drugi je Zagorac. Očekivali bismo da Tuđman nastupa kao Radić, a da Gotovac govori kao Pavelić ili Mile Budak. Međutim, dogodilo se potpuno obrnuto. Gotovac prikazuje Hrvate kao dobrice, kao mi radimo, a Srbi ratuju. Mi gradimo, Srbi razbijaju. Tuđmanu, koji je bio vojno lice i borio se u partizanima, ta se slika nikad nije sviđala. On gradi sliku Hrvata ratnika, doduše ne onoga koji osvaja nego samo brani svoje, ali su prvenstveno ratnici. To se kod njega vidi i prije Domovinskog rata, u djelima ‘Rat protiv rata’ i još nekima, u kojima vidimo njegovu oduševljenost hajducima i krajišnicima", rekao nam je Aralica i podsjetio da su akademski krugovi u 90-ima iznova otkrili i sociologa Dinka Tomašića. No to više nikome nije bilo posebno zanimljivo. "Eventualno u propagandne svrhe kad se želimo svidjeti Amerikancima. Inače nitko od toga nije vidio neke koristi", objasnio nam je Aralica.

Na našu primjedbu da priča po svom ironičnom završetku jako podsjeća na ironiju po kojoj se nacionalistički raspoloženi i Hrvati i Srbi trude naći što više razlika u svojim standardiziranim jezicima, iako je riječ o apsolutno istim jezičnim temeljima, štokavici, dakle jezičnom izričaju s Dinarida, Aralica se nasmijao. "Tako je, štokavski je jezik Dinaraca. Ova priča doista jako nalikuje na priču o stvaranju hrvatskog standardnog jezika. Ako netko ne bi razumio moju knjigu, rekao bih mu da pogleda kako je nastao hrvatski jezik. Izvorno smo imali, kao Hrvati, nekoliko jezika, ali smo odabrali jedan i taj smo nametnuli svima. E, sad, vidite koliko imamo problema već i s tim. A onda možete zamisliti kolikih problema smo mogli imati s kulturnim identitetima. Imamo otpor kod kajkavaca koji preuzimaju književni jezik, govore ga u školi, ali u svakodnevnom kontaktu govore svoj jezik.

Istra se ne da. Ali čakavice u Dalmaciji praktično više ni nema. Pada mi na pamet primjer Italije, koja također ima ogromne jezične i kulturne razlike između sjevera i juga", rekao nam je i to. Osnovna razlika između onda i sad je, dodao je, ipak to što su Radići živjeli u vremenu u kojem je nešto značilo tko je nosio kakvu narodnu nošnju, kao znak zajednice kojoj pripada, podrijetla, pa tako i nacionalnog podrijetla. Danas, međutim... "Naša kultura danas slična je kulturi bilo kojeg Europljanina. A to možemo proširiti i na cijeli svijet. Zato danas možemo reći da je Hrvat kakav god da nam se prohtije i svi se možemo složiti oko toga", zaključio je.