Vladimir Putin jedan je od najpoznatijih svjetskih vođa. Moglo bi se reći da iskače iz paštete, ali kako piše Keith Gessen za Guardian, njegova popularnost je praktički vlastoručno stvorila industriju "putinologije". Stručnjaci, kako stvarni tako i samozvani, daju svoje mišljenje o ruskom predsjedniku. Nadugo i naširoko takvi stručnjaci iznose svoje stavove, a često nemaju nikakve dokaze za svoje teorije.

Gessen je identificirao sedam specifičnih hipoteza o Putinu.

1. Putin je genij

Nekim komentatorima je situacija u svijetu doista jednostavna. Dok svi igraju čovječe ne ljuti se, Putin igra šah. Uzeo je Krim praktički bez ispaljenog metka. Dobio je Jaltu, dobio je veliku luku, a zauzvrat se mora nositi s blagim sankcijama. Intervenirao je u Siriji na strani predsjednika Bašara al-Asada nakon što su Saudijci, Turci i Amerikanci godinama pomagali pobunjenicima i u samo nekoliko mjeseci preokrenuo čitav tijek rata. Donekle uspješno radi na uništavanju Europske unije tako što pomaže euroskeptičnim strankama, a bitno je spomenuti i da ga se tereti za uplitanje u američke izbore.

Dobio je prijatelje u Bijeloj kući, a posljedice su praktički zanemarive. Što je nekoliko izbačenih diplomata ako sada postoji opravdana mogućnost da će SAD prekinuti sa sankcijama, da će pod Rexom Tillersonom nastaviti se suradnja između američkih i ruskih naftnih kompanija i da će Amerika de facto priznati Krim kao sastavni dio Rusije?

Teza da je Putin genij ide na ruku svima koji žele predstaviti ruskog predsjednika kao veliku opasnost zapadu. Ali malo trezvenije kad se pogledaju svi ti njegovi uspjesi, shvatit ćemo da nije nužno toliko uspješan kao što ga žele prikazati. Postavlja se pitanje, je li jedno nepopularno ljetovalište vrijedilo međunarodnih sankcija, kao što je slučaj s Krimom. Nakon revolucije u Ukrajini, postojao je strah da vlasti neće produljiti ugovor o iznajmljivanju ratne luke Sevastopolj, ali zasigurno bi genij Putinovih razmjera mogao osigurati luku na neki drugi način umjesto preuzimanjem čitavog poluotoka.

Čak ni postavljanje Trumpa u Bijeloj kući nije pretjerana sreća. Donald je praktički vlastoručno probudio val rusofobije u Americi kakva se ne bilježi od početka osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Kad se okrene pogled prema Rusiji i Putinovim uspjesima na domaćem frontu, Gessen se ne može oteti dojmu da je najveća Putinova greška bila preuzimanje vlasti od Dimitrija Medvedeva. Nakon nezapamćenih prosvjeda, stanje se stišalo, ali nije se ništa promijenilo. Putin je Rusiju izvukao iz katastrofalnih devedesetih, ali sada se opet gospodarstvo nalazi pred kolapsom i teško je zamisliti miran kraj Putinove vladavine.

2. Putin je nitko i ništa

Šira javnost prvi put je vidjela Putina na Staru godinu 1999. kada je Boris Jeljcin predao vlast mladom i energičnom premijeru Putinu. Njih dvojica nisu mogli biti više različiti da je netko planirao. Dok je Jeljcin bio visok i glasan bivši član Politbiroa, Putin je bio oniži, tihi pukovnik KGB-a. Iako je Putin radio u inozemstvu, bilo je to u relativnoj zabiti Istočne Njemačke Dresdenu.

Jedan od ruskih poduzetnika zanimljivo je opisao Putina: "Bio je apsolutno prosječan čovjek. Imao je prosječan glas, prosječnu osobnost, prosječnu inteligenciju. Možete samo proviriti kroz vrata i vidjet ćete tisuće i tisuće ljudi u Rusiji koji su isti kao Putin".

Ruski predsjednik isticao se barem u jednoj kategoriji, a to su borilačke vještine i zbog toga je nezahvalno govoriti da je bio apsolutno prosječan čovjek. Međutim, dio njegovog šarma je upravo ta uobičajenost. Mogao je spomenuti stihove ponekad zabranjivanih sovjetskih pjesama i ljudi su odmah znali o čemu priča. Često je govorio o problemima u životu s početka devedesetih, pričao je o svojim skromnim počecima. Prve godine njegovog premijerskog mandata donekle su potvrdile tu teoriju. Dok su Rusijom vladali oligarsi, bivši generali KGB-a, na formalnom čelu bio je žgoljavi pukovnik i neuspjeli zamjenik gradonačelnika Sankt Peterburga. Mjesecima je skupljao hrabrosti da uhiti Mihaila Hodorkovskog, najbogatijeg čovjeka Rusije. Kad je vidio da nitko nije izišao na ulice da brani palog heroja, on se ohrabrio i shvatio da i on ima neku moć.

Sada, kad se susretne s predstavnicima država, on može uživati u činjenici da mu je Trump četvrti američki predsjednik, da je Theresa May četvrta premijerka Velike Britanije, da je Francuska već promijenila dvojicu predsjednika, a da on i dalje vodi Rusiju iz Moskve.

3. Putin je imao moždani udar

Ova teorija bila je popularna prije desetak godina kada je jedna psihologinja rekla da joj se čini da Putin ima urođenu neurološku manu vjerojatno prouzročenu moždanim udarom tijekom trudnoće. Brenda Connors analizirala je Putinov hod i zaključila da vjerojatno ne može koristit kompletnu desnu stranu tijela. 

4. Putin je KGB-ovac

Ne postoji nikakva sumnja da je Vladimir Putin bio aktivni član KGB-a, a kasnije FSB-a. Ali njegovo ponašanje godinama se promatra kroz tu specifičnu leću. Ako je ugodan s nekim, onda je to njegova KGB-ova obuka manipulacije s ljudima. Ako je neugodan prema nekome, kao onda kad je Angeli Merkel predstavio svoju retrivericu Connie, iako je znao da se Merkelica boji pasa, onda je to zato što je Putin KGB-ov agenti pokušava manipulirati ljudima. 

Konotacije su da je Putin zločinac zato što je KGB vršio zločine, ubijali i otimali disidente. Međutim, ideja da su svi KGB-ovci zločinci jednako je neshvatljiva kao ideja da je KGB bio posljednje utočište poštenja pred kraj Sovjetskog saveza kako oni za sebe vole reći. Bila je to ogromna organizacija sa stotinama i tisućama zaposlenih svih vrsta i oblika. Nakon raspada Sovjetskog saveza neki su postali ozbiljni komentatori, neki su postali korumpirani mafijaši. Neki su, poput pokojnog Aleksandra Litvinenka, odlučili javno progovoriti o problemima u FSB-u što je on platio životom. Ubio je također jedan bivši agent KGB-a, Andrej Lugovoj.

5. Putin je ubojica

Kad Vladimira Putina optuže da ubija novinare i disidente, najčešće se misli na ubojstvo Ane Politkovskaje i Borisa Nemcova. Ana je ubijena na ulazu u zgradu točno na Putinov rođendan, a Nemcov je ubijen tek nekoliko stotina metara od Kremlja. Ono što mnogi preskaču, uvjeren je Gessen, je činjenica da većina dokaza upućuje na čečenskog vođu Ramzana Kadirova.

Kuloarima se priča da je Putin bio toliko ljut na Kadirova da tjednima nije htio uopće razgovarati s njime. Međutim, koliko god Putin se tih dana ljutio, ostaje činjenica da Kadirov i dalje čeličnom rukom vlada Čečenijom.

Najbliže što se dođe konkretnim optužbama su nikad potpuno razjašnjene eksplozije 1999. u Moskvi kada je gotovo tristo ljudi poginulo. Nekoliko dana kasnije došlo je do eksplozije u Volgodonsku, a par dana kasnije uhvaćeni su FSB-ovi agenti dok su postavljali bombu u Rjazanu. Pričalo se da oni zapravo ispituju spremnost lokalnih vlasti i policije, ali nitko im nije previše povjerovao. Litvinenko je sam govorio da su vlasti odgovorne za sve te događaje, a kasnije je uspostavljena i komisija za istragu. Dvojica članova komisije su umrla pod nikad razjašnjenim okolnostima.

Zbog svega toga, samozvani stručnjaci za Putina izluđuju prave poznavatelje stvari. Kad netko kaže da je Putin ubojica, što nikad nije potpuno dokazano, izbjegava se razgovor o stvarima za koje je zasigurno odgovoran. 

6. Putin je kleptokrat

Kleptomani su ljudi koji stalno nešto moraju krasti. A jedan od najglasnijih ruskih aktivista Aleksej Navalni kaže da je Putinova Ujedinjena Rusija stranka lopova i prevaranata. Putinovi prijatelji postali su nezamislivo bogati otkako je on preuzeo vlast u Rusiji i zbog toga su američke i europske sankcije fokusirale se na Putinove najbliže suradnike. Međutim, sve to nije zaustavilo Putinovo djelovanje na istoku Ukrajine ili intervenciju u Siriji.

7. Putin je Vladimir

Jedan ugledni američki časopis pokušao je upozoriti čitatelje da kraj komunizma ne znači da Rusija planira odustati od destabilizacije Europe. "Nije slučajnost da Putin, bivši agent KGB-a dijeli ime Vladimir Iljič s Lenjinom", napisao je Vanity Fair. Kad su kritičari upozorili da je Putin Vladimir Vladimirovič, a da je Lenjin Vladimir Iljič, Vanity Fair je samo izbacio riječ Iljič iz svog članka.

Otkako je Trump osvojio izbore i preuzeo vlast sve više se piše i priča o njegovim vezama s Rusijom. Michael Flynn je svoje razgovore s ruskim diplomatima platio karijerom u Bijeloj kući, ali ono o čemu se ne priča je četiri desetljeća američke deindustrijalizacije gdje su samo najbogatiji zarađivali. Ne priča se o tri desetljeća rata protiv Clintonovih, ne priča se o umjerenoj i odmjerenoj kampanji Hillary Clinton. Kao da će neka, do sad nepoznata, kontroverza dovesti do Trumpovog opoziva.

Nije bez razloga Trump otvoreno rekao da može ubiti nekog usred bijela dana u centru New Yorka i neće izgubiti niti jedan glas. Njegove glasače nije briga za to što on kaže, ali američka ljevica se ponaša kao da postoji magični štapić kojim će ukloniti Trumpa iz Bijele kuće. Američka ljevica krivi vanjske utjecaje za interne probleme što je, kao vrhunac ironije, nešto što sam Putin već godinama radi.