Ovaj put za komentar i analizu onoga što se događa između Srbije i Kosova Guardian je odabrao Agrona Bajramija, glavnog urednika najutjecajnijeg kosovskog dnevnika Koha Ditore. A Bajramijeva poruka već od naslova pa naniže nije mogla biti jasnija: "Razmjena teritorija između Kosova i Srbije je etničko čišćenje, samo pod drugim imenom. Ne činite to!"

Predsjednik Kosova Hašim Tači i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sve su bliže dogovoru za koji kažu da bi pomogao stabilizaciji Balkana i otvorio vrata objema državama prema EU, započeo je Bajrami. Vrlo zanimljivo, on ističe da se pregovori odvijaju uz posredovanje glavne diplomatkinje EU-a Federice Mogherini. 10 godine otkako je Kosovo proglasilo neovisnost, tako b bilo zatvoreno posljednje poglavlje raspada bivše Jugoslavije. To zvuči poput bajke.

Frau Merkel Drži Vučića u šaci: Mutti odlučuje o sudbini Srbije

Dvojica vođa bili su na suprotstavljenim stranama kosovskog građanskog rata u kojem su ubijene tisuće kosovskih civila, u kojem su spaljeni i razoreni deseci tisuća domova, protjerano i raseljeno više od milijun ljudi, što se sve okončalo tek nakon što je intervenirao NATO. Takvi Tači i Vučić odjednom su spremni zatomiti svoju mržnju i neprijateljstvo u korist bolje budućnosti za svoje ljude. Napokon prijelomni trenutak?

Upravo suprotno. Ovo bi se moglo izroditi u noćnu moru. Sporazum se ponekad pristojno naziva "korekcija granica" ili "razmjena teritorija". Niti Tači niti Vučić nisu otkrili puno detalja, ali se čini da bi dogovor predvidio da sjeverni dio Kosova, pretežno naseljen etničkim Srbima, pripadne Srbiji, dok bi dijelovi južne Srbije, uobičajeno nazivan Dolina Preševa i većinski naseljeni etničkim Albancima, pripali Kosovu. Takva razmjena dovela bi do toga da manje Srba živi na Kosovu i da manje Albanaca živi u Srbiji.

Obje zemlje tako bi postale "etnički čistije". Mnogi ljudi morali bi napustiti svoje obiteljske domove i zavičaj. Ukratko, to bi zapravo bila razmjena stanovništva, a ne teritorija. Charles Kupchan, bivši savjetnik Baracka Obame, a sada profesor predavač na Sveučilištu Georgetown, opisao je taj plan kao "mirno etničko čišćenje". On razmjenu teritorija podržava, vjeruje da "pragmatizam treba staviti ispred principa". A ja preklinjem da tako ne bude.

Stvaranje etnički homogenih teritorija i država, ukratko, brisanje manjina, teško da je nekakva nova ideja. Na Kosovu se to tijekom povijesti događalo puno puta. I uvijek je iza sebe ostavljalo rane koje ne žele zacijeliti. Skoro svaki Kosovar ima obiteljsku priču koja svjedoči o tome. Ovo je moja. Vratimo se do vremena u kojima je Otomansko carstvo umiralo na Balkanu.

1877. i 1878. obitelj moje majke bila je među desecima tisuća Albanaca koji su protjerani iz svojih domova u mjestu Donje Brijanje, smješteno u današnjoj južnoj Srbiji. Čak i danas, na obiteljskim okupljanjima, stariji rođaci prisjećaju se priča svojih djedova o kućama, poljima i grobovima koje su morali ostaviti iza sebe. Njihovo protjerivanje bilo je etničko čišćenje koje je 1878. zacementirao Berlinski kongres.

Druga obiteljska priča potječe od mog djeda po ocu. Dok sam bio dijete gledao bih njegove oči pune suza, slušao bih kako mu podrhtava duboki glas dok bi se prisjećao noći iz 1927. kada su on, njegov otac i njegova starija braća trebali napustiti svoj dom i slastičarnicu iz grada Pravishte, danas Eleftheroupolija u istočnoj Grčkoj. Bila je to posljedica grčko-turskog Sporazuma iz Lausanne o razmjeni stanovništva. Dali su im samo nekoliko minuta da se spakiraju.

I TO SE DOGODILO Putinova odbijenica Vučiću: Nećeš tako riješiti Kosovo

Nije bilo nasilja, sve je bilo mirno, opisivao mi je djed godinama poslije. Ali to je ipak bilo etničko čišćenje. Samo nekoliko minuta za sve napustiti bilo je i ono što su mnogi kosovski Albanci dobili od srpskih vojnih i sigurnosnih snaga u ožujku 1999. kada je kampanja etničkog čišćenja Slobodana Miloševića bila u punom zamahu. To je bilo nasilno, krvavo i zločinački. Mnogi su ubijeni, većina ih je protjerana.

Više od milijun ljudi pretvoreno je u izbjeglice, uključujući cijelu obitelj moje majke, potomke onih što su 120 godina ranije protjerani iz južne Srbije, kao i mnoge rođake s očeve mi strane, potomke one koji su morali napustiti slastičarnicu u istočnoj Grčkoj. I ja sam sam završio kao izbjeglica u Makedoniji. Svi mi bili smo žrtve etničkoj čišćenja i bila je potrebna intervencija NATO-a da to poništi. Ne mislim da su zagovaratelji razmjene teritorija između Kosova i Srbije nesvjesni rizika. Oni samo ignoriraju očito.

Etničko čišćenje je zločin, mirno ili ne. Pored toga što je to moralno neprihvatljivo i na koncu antieuropski, plan bi također prouzročio golemu dugotrajnu političku i sigurnosnu nestabilnost diljem cijele regije. Ako Kosovo i Srbija smiju razmjenjivati teritorij i ljude, zašto bi se to onemogućavalo ostalima? Mnoge zajednice po regiji ne vole države u kojima žive: Srbi i Hrvati u BiH, Muslimani u Srbiji, Albanci u Makedoniji, čak i Mađari u Slovačkoj i Turci na Cipru.

To je i razlog zašto se mnogi protive "rješenju" koje se očito razmatra. Na Kosovu je razmjena teritorija odbačena od većine stranaka u parlamentu kao i od vladajuće koalicije. Status Kosova i neovisnost potječu od njene neovisnosti iz 2008., bazirane na planu što ga je predložio bivši finski predsjednik Martti Ahtisaari. To rješenje Međunarodni sud pravde proglasio je da je u skladu sa zakonom. Tačijev plan među kosovskim Albancima ima približno nikakvu podršku.

Takav sporazum parlament Kosova ne bi potvrdio čak niti da ga on potpiše. A i većina kosovskih Srba protiv su toga, jer bi to značilo da bi mnogi od njih završili "s pogrešne strane granice". Sporazum o granici neprihvatljiv je mnogim zapadnim zemljama, istaknimo Njemačku i Veliku Britaniju. Angela Merkel jasno je rekla da ona odbacuje svako mijenjanje granica na Balkanu.

"To se mora govoriti stalno i iznova, jer se stalno i iznova pojavljuju pokušaji da se možda porazgovara o granicama, a mi si to ne možemo priuštiti", kazala je u kolovozu.

Pravo pitanje za EU stoga glasi: zašto bi se Bruxelles makar izdaleka bavio spominjanjem podrške planu koji je u takvoj suprotnosti europskim vrijednostima, koji odbacuju europske prijestolnice i koji ne želi većina ljudi koji žive na tim prostorima? Federica Mogherini može i trebala bi dati određene odgovore.