U prvoj polovici 2011. godine Ivica Todorić je sudjelovao u nastojanju da se organizira politička stranka, tj. nezavisna lista koja bi se natjecala na predstojećim parlamentarnim izborima. Dapače, njegova je uloga u toj priči ustvari bila glavna. Todorićev kandidat za premijera bio je tadašnji guverner Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski, koji potvrđuje da su se razgovori vodili od siječnja do početka kolovoza 2011., kad se od plana odustalo.

Slučaj je bilježen tek kao vijesti u novinama i na internetu, što je dokaz Todorićeva utjecaja na medije. Nikako mu nije odgovaralo da se neuspjeh dublje analizira i raspravlja. U relativnom zatišju, dok se čeka prvi korak početka raspleta slučaja Agrokor, vrijedno pozornosti je podsjećanje na tu bizarnu epizodu. Priča, prije svega, dovodi u pitanje često isticanu tezu o isključenosti (hrvatskog) poduzetništva iz politike, a i onu o neutralnosti, o balansiranju između svih, a posebno najjačih političkih opcija.

Stranka, odnosno lista, nije planirala imati ni nepolitički, a ni neutralni program. Epizoda također potiče na promišljanje duboko ukorijenjene ideje o inherentnoj nepolitičnosti novčanog sustava, odnosno središnje banke koja, među ostalim, služi i kao legitimacija karakterističnih institucionalnih rješenja. Naime, prema tom razmišljanju, one trebaju biti neovisne u svojem djelovanju, rukovoditi se samo novčanim pokazateljima te je onda novčana politika najefikasnija.

Da bi se njih izmaknulo od političkog utjecaja, mandati guvernera se ne poklapaju s izbornim ciklusom. Željku Rohatinskom je drugi mandat istjecao u 2012., neposredno nakon parlamentarnih izbora. Odjednom se pojavljuje ideja da se guverner, koji je intenzivno sudjelovao u javnoj diskusiji o ekonomskoj politici, izravno uključi u izbore. I treće, sudjelovanje poduzetnika na izborima dodaje kockicu u mozaik hrvatskog crony kapitalizma, ortačkog, rođačkog ili klijentelističkog kapitalizma, odnosno u političku ekonomiju slučaja Agrokor.

Značenje i sugestivnost činjenica, s odmakom od više od pola desetljeća i iščezavanjem aktualne atmosfere onoga vremena, pomalo su izblijedili. S druge strane, možda je tek sad, kad je Agrokor u pozadini, moguća jasna rekonstrukcija političkog i ekonomskog konteksta u kojem su poduzetnici, na čelu s najvećim od njih, planirali imati svoju stranku (odnosno nezavisnu listu).

Mediji su već u listopadu 2010. zabilježili ideju Darinka Kosora, predsjednika Hrvatske socijalno-liberalne stranke, da Rohatinski bude njihov premijer na predstojećim parlamentarnim izborima. On to javno nikad nije komentirao. Sad potvrđuje da je sve počelo tim Kosorovim prijedlogom. Sastanci su počeli u siječnju, a inicirao ih je Marijan Hanžeković, neslužbeni patron HSLS-a.

Hanžeković je u stranku, odnosno u izbornu utakmicu pozivao i druge istaknute intelektualce koji su se angažirali u politici. Na primjer, Sašu Poljanec Borić, koja je u prethodećoj kampanji za izbor gradonačelnika Zagreba bila zamjenica Josipa Kregara. Todorić je od početka podupirao Rohatinskog, no trebao je, prema prvim prijedlozima, biti nestranački kandidat Hrvatske socijalno-liberalne stranke.

Posljednji od sastanaka prve runde održan je kod Hanžekovića, a na njemu je sudjelovalo mnoštvo njegovih viđenijih prijatelja, među ostalim profesor Žarko Puhovski. Puhovski kaže da je posumnjao u doseg pothvata kad je Todorić zaključio da imaju glasove svih Konzumovih blagajnica. Puhovski je podsjetio da je glasanje - tajno, da se ne može očekivati da će zaposlenici Agrokora glasati za premijerskog kandidata samo zato što iza njega stoji Ivica Todorić.

U drugoj rundi sastanaka ideja je bila da Rohatinski bude na čelu nezavisne liste iza koje bi Todorić bio još jače istaknut. U listu su se trebali uključiti i drugi tad još "nezavisni” kandidati, kao što je Tomislav Karamarko. Podupirali su je i poduzetnici bliski Vasi Brkiću. Na sastancima u drugoj rundi sudjelovao je i današnji član Vlade Nedjeljko Kujundžić. Prema Rohatinskom, cilj je bio uzeti glasove nadolazećem SDP-u. Prema drugima, lista je trebala biti centristička, trebala je uzeti glasove objema vodećim strankama.

Tadašnja premijerka Jadranka Kosor dobivala je samo neformalne informacije. Zaključuje da se od ideje odustalo kad je istraživanjem zaključeno da bi lista, sa šest posto glasova, jedva prešla prag. Rohatinski tvrdi da je drugo istraživanje predviđalo 12-15 posto glasova, i to prije kampanje.

Treba podsjetiti da je Rohatinski u to doba bio karizmatična osoba u Hrvatskoj. Izbor premijerskog kandidata nije bio slučajan. Bio je žestoki kritičar vladajuće ekonomske politike, a istodobno u vrhu vlasti. Svjetska javnost ga je nagradila titulom najboljeg bankara u svijetu za 2008. godinu jer je novčanom politikom sačuvao da se u krizi hrvatsko gospodarstvo potpuno ne uruši – banke su imale kapacitet kreditirati proračun. Osim toga, Hrvatska udruga za odnose s javnošću dodijelila mu je titulu komunikatora godine.

Izbor njega kao premijerskog kandidata bio je dakle logičan. Zašto se od osnivanja stranke odustalo? Čini se da Rohatinski nije imao za to previše volje. Čini se i da je očekivao treći mandat, barem po razočaranju koje je otvoreno pokazao kad ga je naslijedio njegov zamjenik Boris Vujčić, koji je kasnije pokazao izrazitu bliskost s premijerom Zoranom Milanovićem.

Rohatinski o tome kaže: "Ideja je 'propala' kad sam početkom kolovoza definitivno rekao NE. Razlog tome bila je moja ocjena da je isključivo riječ o političkim igrama u kojima bi se manipuliralo glasovima koje bih eventualno dobio, dok bi izborni pobjednik zadržao/prisvojio sve bitne poluge vlasti i ekonomske politike. Tako bi i moj eventualni ulazak u koalicijsku vladu zapravo značio čistu marginalizaciju.

Nakon takvog mojeg stava, započeo je pokušaj osobne diskreditacije putem medija, u čemu je značajno mjesto imao i medij čiji mi je vlasnik prethodno nudio snažnu potporu u predizbornoj kampanji. Kad se sve to završilo, nastavio sam normalno raditi svoj posao u HNB-u i iznositi mišljenja o ukupnoj ekonomskoj politici. Ona se, očito, nisu sviđala novoj vladi pa je moj mandat guvernera i završio kako već je, iako sam se u siječnju 2012. godine dogovorio s predsjednikom vlade i svim ključnim ministrima da nastavim obavljati taj posao još jedan mandat".

Todorić je sebe shvaćao i kao političku činjenicu. U javnosti je već objavljeno njegovo tumačenje kako je došlo do susreta s Plenkovićem na pomolu krize u Agrokoru, a to mi je tumačenje iznio i sam. Kaže, prvo mu je tadašnji predsjednik Sabora Božo Petrov slao poruke da se susretnu i nudio pomoć ako je potrebna. Todorić se nije osvrtao na pozive drugog čovjeka koalicije, nego se nakon opetovanih poruka javio prvom čovjeku, Plenkoviću. To je držao primjerenim rangom.

Članstvo poduzetnika u strankama nije nepoznato ni u svijetu, a ni kod nas. Hrvatska socijalno-liberalna stranka bila je prva koja je na svoju listu istaknula poduzetnike. Mladen Vilfan dospio je na mjesto na listi koje mu je jamčilo ulazak u Sabor 1992. godine zahvaljujući donaciji stranci. Drugim riječima, kupio si je mjesto zastupnika. Slično je s poduzetnicima u Hrvatskoj narodnoj stranci, Radimirom Čačićem, na primjer.

Uvijek u takvim slučajevima ostaje opravdana sumnja da posao na kojem im je zadaća da štite javni interes zloupotrebljavaju za privatne svrhe. Istodobno, o poduzetnicima kruži fama da će znati priskrbiti drugima ako su se znali pobrinuti za sebe. Kao argument da znaju što bi trebalo raditi oni sami ističu svoje bogatstvo. U vrijeme agresije na Hrvatsku Čačić je na televiziji izjavio da mjesečno ukupno zarađuje oko 20.000 maraka (desetak tisuća eura), što od plaće u Coningu, što od očekivane dobiti.

Tvrdio je da mu to osigurava neovisnost, što je prilično upitan način razmišljanja. Kad je Hrvatska ušla u krizu, od poduzetnika se očekivalo da ponude rješenja. Na tom je tragu ušao i Đuro Popijač u vladu Jadranke Kosor. Popijač se najsposobnijim pokazao pronaći rješenje za sebe. I inače, kad se poduzetnici angažiraju u politici, nerijetko se to svede na ostvarenje nekog njihova parcijalnog interesa, npr. smanjenje ovog ili onog nameta, nakon kojega treba uslijediti boljitak za sve.

Jadranka Kosor demantira informaciju koja se često ponavlja da je zvala Ivicu Todorića u vladu. Kad je Todorić na svečanosti preuzimanja Vupika izjavio da će otvarati radna mjesta, premijerka Kosor je reagirala kako bi takve planove voljela čuti i od ministara u svojoj vladi. To nije bio poziv u Vladu.

Ivica Todorić je mislio da politika treba njega podupirati. Što je dobro za Agrokor, dobro je za Hrvatsku, odnosno za regiju u kojoj je poslovao. Za te je tvrdnje iznosio i argumente. Unapređivao je tvrtke koje je od države dobivao u vlasništvo, a s kojima država nije znala što bi. Napokon, i na tom otoku Smokvica, za čiji je najam ostao dužan stotine milijuna kuna, bili su samo ruševni vojni objekti prije nego što ga je Todorić obnovio. Za svoj i odmor svoje obitelji. Što je, dakle, sporno?

Prvo, Smokvica potvrđuje da ono što je dobro za Agrokor i Todorića ne pridonosi nužno dobrobiti Hrvatske, odnosno drugima. Zatim, s ulaskom Hrvatske u Europsku uniju broj kandidata za najam Smokvice je proširen, moguć je dakle širi izbor onih koji bi priskrbili drugima tako da priskrbe sebi. Taj je krug bio širi od jednog čovjeka i prije, ali je on nekako uvijek bio ili najbliži ili je startao s najviše pozicije. Neki bi možda i više priskrbili drugima nego Todorić.

Kriterij prema kojem bi se iznajmljivala Smokvica, tj. bilo koja druga nacionalna imovina, upravo bi mogao biti taj - koliko se pridonosi javnom dobru. Što po prirodi stvari od privatnog interesa očekuje da se prilagodi i ograniči. U prijašnjem sustavu to nije bilo tako. To je vjerojatno jedan od motiva zašto su Ivica Todorić i nekolicina poduzetnika s njim išli u osnivanje stranke, odnosno nezavisne liste.

Kad se pokazalo da stvar neće proći onoliko glatko koliko je želio, da možda neće sve blagajnice iz Konzuma glasati za njegove kandidate, Todorić se vratio održavanju dobrih odnosa sa svojim ljudima u vladi. Milanovićeva vlada imala je članove koji su javno isticali da je za Hrvatsku dobro što je dobro za Agrokor (Čačić, Grčić), ali je i za Hrvatsku loše što je loše za Agrokor. Rizik je ispao prevelik.