Prije godinu dana, početkom listopada 2016., u zagrebačkom kinu Europa održana je premijera dokumentarnog filma “Gazda” redatelja Darija Juričana, kojem sam bio koscenarist, a pritom smo predstavili i istoimenu knjigu. Interes za tim događajem bio je velik, u čemu nam je tad nehotice pomogao čelnik Mosta. Božo Petrov je, naime, tih dana dogovarao koaliciju s Andrejom Plenkovićem. Na kraju još jednih iscrpljujućih pregovora rekao je u kamere HTV-a kako ne može dati izjavu jer “žuri na premijeru filma ‘Gazda’. Ja s tim filmom nemam problema, a za HDZ ne znam”. Ta nam je rečenica dala golemi publicitet u medijima, koji su dotad o našem filmu uglavnom šutjeli. 

Prethodno je sredinom rujna Jutarnji list objavio, no ubrzo potom s portala i skinuo tekst o tome kako Blitz Cinestar ne želi prikazati “Gazdu”, što smo naravno znali iskoristiti u reklamne svrhe. Situacija se brzo mijenjala, već nekoliko dana nakon toga su i Jutarnji i Večernji list te razni drugi mediji objavili tekstove u kojima se naš film hvali. Zahvaljujući Petrovu, od kojeg su novinari pokušavali iskamčiti neku informaciju, predvorje kina Europa bilo je ispunjeno kamerama, što je stvorilo sliku prvorazredne premijere.

Do te zagrebačke premijere informacija o filmu jedva se uspjela probiti. Većina medija sakrivala je vijest o našem istraživačkom dokumentarcu, koji bi Hrvatima trebao otkriti što je zapravo i na kakvim je temeljima nastao Agrokor, tvrtka sa 60.000 zaposlenih. 

Paradoks bankrota Todorići: Evo zašto će zauvijek ostati bogati

Zato smo bili aktivni na društvenim mrežama a imali smo i uspješnu crowdfunding kampanju u kojoj nam je stotinjak ljudi dalo svoj novac. Dvorana kina Europa, koja prima 500 ljudi, bila je nekoliko dana zaredom rasprodana, unosile su se i dodatne stolice, a neki su film pogledali i po više puta. Zavladala je euforija, u nekoliko navrata, došli smo na kraj filma kako bi s bine pozdravili publiku. 

Te je večeri počela jedna nova era, u kojoj je Ivica Todorić prestao biti nevidljiv i nedodirljiv. Iako je u izboru Večernjeg lista prethodno proglašen najmoćnijim građaninom Hrvatske, ispred predsjednika i premijera, profesori žurnalistike pričali su mi kako je dio njihovih studenata donedavno bio uvjeren kako je Ivica Todorić mitološko biće, jer svi znaju za njega, a nigdje se ne pokazuje. 

Danas, Todorić je i dalje nevidljiv. Više ga nema u Ciboninu tornju. Nema ga ni u Kulmerovim dvorima, protiv njega se podižu kaznene prijave, ali film još, godinu dana nakon premijere, ne može biti prikazan na HTV-u. Gazda je u međuvremenu otišao, a strah je ostao. Knjigu prodaju samo oni koji to rade od početka - Superknjižara (Jesenski i Turk), Sandorf i Planetopija. 

Godinama se o Gazdi šutjelo. Da su korumpirani političari (Gazda je svima davao novac), mediji, DORH, HNB i drugi odgovorni ranije reagirali šteta bi bila manja, a Hrvatska možda ne bi bila toliko puno klijentelizma i ovakve dogovorne, netržišne ekonomije. Nakon premijere dvoje ljudi iz publike nam je odvojeno prišlo i reklo: ‘Da živimo u normalnoj državi, Todorića bi sutra ujutro pozvali u DORH!’. Naravno, nisu ga zvali. Zadnja dva guvernera HNB-a, Boris Vujčić i Željko Rohatinski, rekli su da su o Agrokoru ‘svi sve znali’. Pa zašto nisu ništa poduzeli? Dobro, za Rohatinskog nakon svojedobne afere znamo zašto se tako ponio, no gdje je bio Vujčić, ali i mnogi drugi? Zašto Ivica Todorić nije davnih dana deložiran iz svojeg besplatnog ljetovališta, iako je sud još 2007. poništio ugovor o zakupu otočića Smokvica Vela? Zašto je država godinama tolerirala, primjerice, što Jamnica crpi više vode nego što bi smjela? Pa i kad smo to objavili u filmu i knjizi, reakcije DORH-a, navodnog zaštitnika interesa RH, nije bilo. 

Sve spremno Gazdin Dream Team: Oni će spasiti Todorića

Sirova verzija filma prvo se zavrtjela u Motovunu. Javili smo Igoru Mirkoviću da je film gotov u zadnji tren, onog dana kad je službeno predstavljao program svojeg festivala, pa nas je uspio ubaciti samo u jednu minijaturnu, pakleno toplu dvoranu. Prethodno je novinar HTV-a uzeo od Darija izjavu o Gazdi i čim su se ugasile kamere dodao je: ‘Sumnjam da će nam ovo pustiti na televiziji, priloge u kojima se kritizira Agrokor obično izbacuju’. Prilog je ipak pušten.   

Unatoč nepodnošljivoj sparini na motovunskoj premijeri, nitko nije izašao prije kraja filma. Pljesak koji smo potom dobili bio je tako snažan da nam je nadoknadio sav onaj trud prethodnih godina, kad smo obilazili Slavoniju, Baranju, Moslavinu, Dalmaciju, tragajući za počecima Agrokora, korporacije nastale iz obiteljskog biznisa s cvijećem. Nekoliko smo puta otišli i na Todorićevo lovište Garjevica. Ondje smo upoznali i Ivičina oca, tad 90-godišnjeg Antu Todorića, nekadašnjeg direktora socijalističkog Agrokombinata, tvrtke koju je u desetak godina uzdigao među 20-ak najvećih u tadašnjoj SFRJ. 

Ante nas je pozvao u luksuzni lovački dom u kojem je tad živio i ispričao kako je, kao siromašni dječak iz Zmijavaca, dospio u Kloštar Ivanić, oženio se za domaću curu te, kombinacijom punčeve materijalne pomoći i svojeg oštrog uma, napravio strelovitu karijeru, naprasno prekinutu slomom hrvatskog proljeća 1971. Ante je završio u zatvoru, a u međuvremenu je Agrokombinat propao. 

Tek kasnije, proučavajući onodobni tisak, ali i sudsku dokumentaciju po prašnjavim arhivima, pri čemu nam je neizrecivo puno koristio Zakon o pravu na pristup informacijama, shvatili smo da Agrokombinat nije pao samo kao žrtva obračuna s proljećarima, nego je i sam nastao na mjenicama i pumpanju kredita. Povijest se ovih dana ponavlja, no takav kraj Agrokora prije samo godinu dana nismo mogli slutiti. 

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

 
U više navrata htjeli smo snimiti i razgovor s Ivicom Todorićem, no on se već tad odlučio na šutnju, koja je potrajala sve do unazad nekoliko dana, kad je započeo blogersku karijeru. Našli smo njegove prijatelje iz škole, drugove iz JNA, suradnike. Očekivano, neki su htjeli pričati u kameru, drugi ne. Iznenadio nas je Gazdin prijatelj iz studentskih dana koji se na Wikipediji predstavlja kao ‘jedan od najprominentnijih hrvatskih intelektualaca’ – on nas je tražio novac za intervju. Čovjek živi u Francuskoj pa me počeo uvjeravati kako je to običaj u razvijenom svijetu. Naravno, nismo mu platili. 

Dario mi se prvi put javio kad sam 2012. u tjedniku Forum, pod naslovom ‘Državni prijatelj broj jedan’, objavio dotad najsveobuhvatniji i nimalo laskav tekst o Ivici Todoriću. Iako su emisari Agrokora uredništvu obećavali hrpu oglasa ako tekst ne objave, ipak je izašao, a Dario ga je pročitao i nazvao me. Imao je ideju napraviti film o temi koja je najviše zabranjena u domaćim medijima i svi su mu isto rekli  – Agrokor. Kasnije smo čuli da je ista gospođa koja je tad pokušavala korumpirati Forum jednom novinaru nudila novac samo da ne objavi knjigu o Ivici Todoriću. Zato nas je jako zanimalo koliko je Todorić nama spreman platiti, ali ponudu na kraju ipak nismo dobili – valjda je netko zaključio da bi ta priča osvanula i na filmu i u knjizi. 

Pad Todorića Razvod države i Agrokora: "Bit će krvi do koljena"

Kad smo počeli raditi na filmu, bilo nam je jasno da u tome neće – barem ne javno – sudjelovati poduzetnici koji surađuju s Agrokorom. Jedan nam je, doduše, donirao piće za premijeru, ali pod uvjetom da ga nigdje ne spominjemo.  
Međutim, odbili su nas i neki mladi ljudi kojima smo nudili suradnju, primjerice filmaši kojima bi to trebao biti izazov i put u neku afirmaciju. ‘Znaš kako je, nikad se ne zna hoće li nam Agrokor trebati, bolje im se ne zamjerati’, rekli su nam pragmatično i s potpunim pomanjkanjem mladenačkog entuzijazma.

Kolega Jurica Pavičić, nakon što je u Jutarnjem listu i sam objavio tekst o Gazdi, napisao mi je: ‘Vi ste fakat odčepili branu. Nevjerojatno mi je da je kolumna izišla, ali bez i najmanjeg problema, kao da sam pisao o proljeću u parku. Pred nekoliko mjeseci ili čak tjedana to bi bilo nemoguće’. 

Tad su odjednom svi počeli pisati o Todoriću. Činilo da je strah od Gazde pobijeđen. Koliko smo uspjeli u tome da strah nestane iz domaćih medija i cijelog društva? Nažalost, ne baš previše. 

Kad je afera već krenula, dao sam intervju jednom popularnom kulturnjačkom portalu. Novinarka mi se ispričala: ‘Ponudili su mi ovaj tekst samo zbog toga jer je inače redovan vanjski suradnik portala pristao pisati o Gazdi jedino pod pseudonimom’. 

Radeći tri i pol godine na filmu saznali smo kako funkcioniraju korporacije, poljoprivreda, trgovina... A onda smo, pokušavajući prikazati film na što više strana, saznali kako funkcionira ostatak Hrvatske. 

Skoro svi su se bojali ili bili korumpirani. S prodajnom mrežom Algoritma sve smo već imali dogovoreno oko distribucije knjige ‘Gazda’, trebalo je još samo potpisati ugovor. Već tad se znalo da Algoritam nikome ne plaća, ali to me nije brinulo – htio sam da se knjiga koju smo sami izdali pojavi u nekom izlogu, pa makar je morao pokloniti. Ugovor ipak nismo potpisali jer je menadžment Algoritma stopirao prodaju knjige o Gazdi. Iako je njihov prodajni lanac već tad klizio u stečaj, strah je još bio jak. Nešto smo knjiga i podijelili - kao što smo obećali, osobno smo obišli svih 40 zagrebačkih knjižnica i svakoj poklonili po jedan primjerak knjige.   

Kaznena prijava Rusi u akciji: Todorićima će uzeti sve

Kad je postalo jasno da Blitz ne želi prikazivati film o Agrokoru s kojim je poslovno povezan, shvatili smo da i u nekim gradovima veličine Vukovara ili Šibenika drugog kina ni nema. Zato je Dario otišao u Rijeku, na godišnji susret nezavisnih kinoprikazivača. Poznajem neke od tih lokalnih zaljubljenika u filmsku umjetnost. Jednog od njih općina je zbog recesije otpustila pa je on kraju i čistio kino. Ispostavilo se da nisu svi takvi. Iako je Dario najavio da će im prikazati film, dočekalo ga je svega petero od tridesetak kinoprikazivača. Ostali su ručali, skupili dnevnice i zaputili se kući, bez želje da vide film koji bi im mogao vratiti publiku. 

Otišli smo u Rijeku, Split, Šibenik, Novi Marof, Varaždinske toplice, Zabok, Kutinu, Opatiju... Najbolje je bilo u Križevcima. Početkom ožujka imali smo čast otvoriti festival urbane kulture Culture Shock, u tamošnjem klubu koji je prispodobiv jedino s nekadašnjim zagrebačkim Lapidarijem. Sjajno mjesto s jednako dobrom publikom. Došli smo točno na vrijeme i zbog gužve iskreno pomislili da je u klubu neki koncert, onda su nam rekli da je puna dvorana tu zbog Gazde. 

U Zaboku gradonačelnik nije dao da se film prikaže u dvorani koju je HAVC digitalizirao svojim novcem pa smo pokucali lokalnoj udruzi i neko vrijeme maltretirali gradonačelnika preko maila i Facebooka. Zahvaljujući projektu Mediteran film, film se prikazao u malim dalmatinskim mjestima, kao što su Goveđari, Imotski, Jelsa, Ploče, Hvar, Kaštela, Lastovo, Omiš, Dugi Rat, Komiža, Bol, Pirovac... I još neki lokalni filmski zanesenjaci prikazali su ga u svojim mjestima. U zagrebačkom kinu Grič film je igrao više od osam mjeseci. Film smo predstavili i u susjednim zemljama – u Beogradu, Sarajevu, a ovih dana idemo i u Skoplje. 

Sad vidimo da je situacija s Agrokoru puno gora od onoga što smo mogli i pomisliti. Mi smo se bavili korupcijom i mehanizmom moći, znajući da su financijska izvješća ionako upitne vjerodostojnosti. Zanima nas jedino što će biti s tim istražnim povjerenstvom, jer su dvije najveće stranke – a i mnoge manje – godinama dobivale novac od Todorića. Hoće li biti dovoljno odlučni i licemjerni da ga prozovu, iako su i sami na razne načine sudjelovali u njegovu pothvatu, uzimajući novac i prilagođavajući propise Agrokoru? 

Razgovarao sam s tajnikom nekadašnje Liberalna stranke, kojem je pred izbore 2000. godine Ivica Todorić osobno dao 50.000 kuna u gotovini, ‘za razvoj demokracije’. Koliko je tek dao velikima u zadnjih dvadesetak godina? Svoje prvo istražno povjerenstvo Sabor je ustrojio upravo zbog jedne Agrokorove afere, bez većih rezultata. No to više nije naš problem. Nakon što smo godinama živjeli s tom korporacijom, otprilike kao u onom sloganu koji budi nelagodu ‘Konzum – s vama kroz život’, Agrokor smo skoro potpuno prestali pratiti. Sad spremamo film o nekim drugim našim dečkima.