Prije godinu dana, početkom listopada 2016., u zagrebačkom kinu Europa održana je premijera dokumentarnog filma “Gazda” redatelja Darija Juričana, kojem sam bio koscenarist, a pritom smo predstavili i istoimenu knjigu. Interes za tim događajem bio je velik, u čemu nam je tad nehotice pomogao čelnik Mosta. Božo Petrov je, naime, tih dana dogovarao koaliciju s Andrejom Plenkovićem. Na kraju još jednih iscrpljujućih pregovora rekao je u kamere HTV-a kako ne može dati izjavu jer “žuri na premijeru filma ‘Gazda’. Ja s tim filmom nemam problema, a za HDZ ne znam”. Ta nam je rečenica dala golemi publicitet u medijima, koji su dotad o našem filmu uglavnom šutjeli.
Prethodno je sredinom rujna Jutarnji list objavio, no ubrzo potom s portala i skinuo tekst o tome kako Blitz Cinestar ne želi prikazati “Gazdu”, što smo naravno znali iskoristiti u reklamne svrhe. Situacija se brzo mijenjala, već nekoliko dana nakon toga su i Jutarnji i Večernji list te razni drugi mediji objavili tekstove u kojima se naš film hvali. Zahvaljujući Petrovu, od kojeg su novinari pokušavali iskamčiti neku informaciju, predvorje kina Europa bilo je ispunjeno kamerama, što je stvorilo sliku prvorazredne premijere.
Do te zagrebačke premijere informacija o filmu jedva se uspjela probiti. Većina medija sakrivala je vijest o našem istraživačkom dokumentarcu, koji bi Hrvatima trebao otkriti što je zapravo i na kakvim je temeljima nastao Agrokor, tvrtka sa 60.000 zaposlenih.
Zato smo bili aktivni na društvenim mrežama a imali smo i uspješnu crowdfunding kampanju u kojoj nam je stotinjak ljudi dalo svoj novac. Dvorana kina Europa, koja prima 500 ljudi, bila je nekoliko dana zaredom rasprodana, unosile su se i dodatne stolice, a neki su film pogledali i po više puta. Zavladala je euforija, u nekoliko navrata, došli smo na kraj filma kako bi s bine pozdravili publiku.
Te je večeri počela jedna nova era, u kojoj je Ivica Todorić prestao biti nevidljiv i nedodirljiv. Iako je u izboru Večernjeg lista prethodno proglašen najmoćnijim građaninom Hrvatske, ispred predsjednika i premijera, profesori žurnalistike pričali su mi kako je dio njihovih studenata donedavno bio uvjeren kako je Ivica Todorić mitološko biće, jer svi znaju za njega, a nigdje se ne pokazuje.
Danas, Todorić je i dalje nevidljiv. Više ga nema u Ciboninu tornju. Nema ga ni u Kulmerovim dvorima, protiv njega se podižu kaznene prijave, ali film još, godinu dana nakon premijere, ne može biti prikazan na HTV-u. Gazda je u međuvremenu otišao, a strah je ostao. Knjigu prodaju samo oni koji to rade od početka - Superknjižara (Jesenski i Turk), Sandorf i Planetopija.
Godinama se o Gazdi šutjelo. Da su korumpirani političari (Gazda je svima davao novac), mediji, DORH, HNB i drugi odgovorni ranije reagirali šteta bi bila manja, a Hrvatska možda ne bi bila toliko puno klijentelizma i ovakve dogovorne, netržišne ekonomije. Nakon premijere dvoje ljudi iz publike nam je odvojeno prišlo i reklo: ‘Da živimo u normalnoj državi, Todorića bi sutra ujutro pozvali u DORH!’. Naravno, nisu ga zvali. Zadnja dva guvernera HNB-a, Boris Vujčić i Željko Rohatinski, rekli su da su o Agrokoru ‘svi sve znali’. Pa zašto nisu ništa poduzeli? Dobro, za Rohatinskog nakon svojedobne afere znamo zašto se tako ponio, no gdje je bio Vujčić, ali i mnogi drugi? Zašto Ivica Todorić nije davnih dana deložiran iz svojeg besplatnog ljetovališta, iako je sud još 2007. poništio ugovor o zakupu otočića Smokvica Vela? Zašto je država godinama tolerirala, primjerice, što Jamnica crpi više vode nego što bi smjela? Pa i kad smo to objavili u filmu i knjizi, reakcije DORH-a, navodnog zaštitnika interesa RH, nije bilo.
Sirova verzija filma prvo se zavrtjela u Motovunu. Javili smo Igoru Mirkoviću da je film gotov u zadnji tren, onog dana kad je službeno predstavljao program svojeg festivala, pa nas je uspio ubaciti samo u jednu minijaturnu, pakleno toplu dvoranu. Prethodno je novinar HTV-a uzeo od Darija izjavu o Gazdi i čim su se ugasile kamere dodao je: ‘Sumnjam da će nam ovo pustiti na televiziji, priloge u kojima se kritizira Agrokor obično izbacuju’. Prilog je ipak pušten.
Unatoč nepodnošljivoj sparini na motovunskoj premijeri, nitko nije izašao prije kraja filma. Pljesak koji smo potom dobili bio je tako snažan da nam je nadoknadio sav onaj trud prethodnih godina, kad smo obilazili Slavoniju, Baranju, Moslavinu, Dalmaciju, tragajući za počecima Agrokora, korporacije nastale iz obiteljskog biznisa s cvijećem. Nekoliko smo puta otišli i na Todorićevo lovište Garjevica. Ondje smo upoznali i Ivičina oca, tad 90-godišnjeg Antu Todorića, nekadašnjeg direktora socijalističkog Agrokombinata, tvrtke koju je u desetak godina uzdigao među 20-ak najvećih u tadašnjoj SFRJ.
Ante nas je pozvao u luksuzni lovački dom u kojem je tad živio i ispričao kako je, kao siromašni dječak iz Zmijavaca, dospio u Kloštar Ivanić, oženio se za domaću curu te, kombinacijom punčeve materijalne pomoći i svojeg oštrog uma, napravio strelovitu karijeru, naprasno prekinutu slomom hrvatskog proljeća 1971. Ante je završio u zatvoru, a u međuvremenu je Agrokombinat propao.
Tek kasnije, proučavajući onodobni tisak, ali i sudsku dokumentaciju po prašnjavim arhivima, pri čemu nam je neizrecivo puno koristio Zakon o pravu na pristup informacijama, shvatili smo da Agrokombinat nije pao samo kao žrtva obračuna s proljećarima, nego je i sam nastao na mjenicama i pumpanju kredita. Povijest se ovih dana ponavlja, no takav kraj Agrokora prije samo godinu dana nismo mogli slutiti.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
