Kada bi podvukli crtu ispod krvave zaostavštine bivše Jugoslavije, moglo bi se zaključiti kako su gotovo svi "očevi nacija" imali barem jednu zajedničku stvar: fascinaciju Josipom Brozom Titom, svi su na neki način željeli biti "Tito nakon Tita". Što je zapravo i logično, jer su svi oni veći dio svojih života "časno živjeli s Titom", odnosno vrtjeli se u orbiti jednog pomalo nekonvencionalnog kulta ličnosti. Prvi "Tito poslije Tita" bio je Slobodan Milošević.

Danas, nakon beogradske carske inauguracije Aleksandra Vučića, u Srbiji su sve češće usporedbe kulta ličnosti Josipa Broza Tita, Slobodana Miloševića i najnovijeg, kulta Aleksandra Vučića. Dobar primjer je i Franjo Tuđman koji nikada nije skrivao svoju fascinaciju Titom. Uzgred, kada je riječ o odnosu prema Titu, Franjo Tuđman je od svih "očeva nacija" bio najmanje licemjeran. "Tito je bez dvojbe bio jedan od najvećih državnika Europe razdoblja Drugog svjetskog rata.

Bio je komunist, marksist, ali je bio veoma pragmatičan političar i želio je ostvariti ravnopravnost hrvatskog naroda u sklopu Jugoslavije, a želio je isto tako da i ta Jugoslavija, ta njegova socijalistička Jugoslavija, bude ravnopravna u odnosu na Sovjetski savez odnosno na Staljina.

Zasluge Tita su, što se hrvatskog naroda tiče, u tome što je on s antifašističkim pokretom doveo hrvatski narod na stranu pobjedničkih, demokratskih sila, antifašističke koalicije, što je omogućilo da se stvori federalna država Hrvatska i po Ustavu, od prvog Ustava 1945 do Ustava iz 1974., što je omogućilo da imamo i pravne osnove za samoodređenje i proglašenje samostalne Hrvatske", izjavio je Franjo Tuđman 1997. godine. 

Kada sam u jednom od prethodnih članaka u Expressu napisao kako je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić zbog nevjerojatne "političke vitalnosti" otporan na pravosudne i ideološke metke, nisam imao u vidu njegov najnoviji potez: promjenu imena "Trga maršala Tita" u "Trg Republike Hrvatske", kao rezultat političko-ideološkog deala sa stranačkom listom Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih u Zagrebačkoj skupštini.

Čini se kako je ovo početak Bandićeva kraja. Hoće li mu taj deal nepopravljivo oštetiti "pozlatu", iako ovo na prvu djeluje tek kao jedan u nizu Bandićevih "pragmatičnih" poteza? Međutim, čini se kako je Bandić tek sada prvi puta zaigrao na sve ili ništa. Pokušat ću to objasniti: mogu se do sljedećih izbora, što se ne odnosi samo na Milana Bandića, zaboraviti silna neispunjena predizborna obećanja, boravci u Remetincu, raskopani trgovi, bujice po prometnicama, ali nešto ovako, poput promjene naziva Trga maršala Tita, bit će aktualno sve dotle dok u političkom životu Hrvatske ključnu ulogu bude igrala trakavica o "ustašama i partizanima".

A to će potrajati, izgleda, jako dugo, barem do okončanja afere Agrokor.

Ovakve stvari definitivno nisu podložne poslovičnom zaboravu biračke mašinerije, jer je u tako nametnutim odnosima promjena naziva trga ili ulica važnija od te afere. Bandić je u svom višegodišnjem hodu po ideološkom užetu, između bedža s Titovim likom na reveru i glorificiranja Jakova Sedlara, definitivno izabrao jednu od strana, onu desnu. S promjenom naziva Trga maršala Tita samo je to potvrdio. Već se ranije dalo naslutiti kako je njegov politički instinkt prilično otupio, imajući u vidu kako Bandić nikada ništa nije napravio iz ideoloških pobuda, a to je, ako hoćete, čak i pohvalno u ovako kruto postavljenim crno-bijelim okvirima.

Pomanjkanje tog instinkta bilo je najočitije upravo u slučaju Jakova Sedlara, kada je ovome dodijeljena Nagrada grada Zagreba, zbog čega je gradonačelnica Siska Katarina Ikić Baniček, u Brezovici, na proslavi Dana antifašističke borbe, oprala Milana Bandića kao "malog bebaća". Ne sumnjam kako je Milan Bandić i sam svjestan ovoga: u trenucima kada je najavio promjenu naziva Trga, djelovao je izgubljeno i pomalo je podsjećao na srednjoškolca koji prvi puta u životu kupuje prezervative.

Diferencijacija

Ipak, dosadašnje iskustvo nam govori kako uvijek, kada je riječ o eventualnom političkom padu Milana Bandića, treba govoriti sa stanovitim oprezom. U socijalističkoj Jugoslaviji, unutar Saveza komunista postojao je jedan proces koji se nazivao "diferencijacija". Značio je otklon od nečega (ili od nekoga), a u principu je to bilo "otvaranje lova" na određene pojave ili ličnosti, obično unutar Saveza komunista, zapravo se radilo o obračunu s "unutrašnjim neprijateljem".

Svakako najpoznatija "diferencijacija" iz tog vremena je ona iz 1987., kada su iz Partije nakon Osme sjednice CK SK Srbije pometeni protivnici Slobodana Miloševića. Zbog čega ovo pišem? Milan Bandić se ovim činom zapravo "diferencirao" od Tita. Mora se priznati kako je to mnogo nježnija "diferencijacija" od one kakvu je najavljivao Vojislav Šešelj svojevremeno, koji je prijetio kako će s Titom obračunati glogovim kocem. 

U jednom rukopisu na kojem radim, dohvatio sam se i teme promjene naziva ulica. Čini mi se kako je taj dio primjenjiv na ovaj slučaj: "Mogu li pisma stići na upokojene adrese? Imaju li ulice memoriju, trag, zapis o svim imenima koja su nosile? Ulica Zrinskih i Frankopana bila je nekada Ulica socijalističke revolucije koja se prije toga zvala Ulica Jure Francetića. Dalje, u prošlost, bila je to Lička ulica, Ulica Kralja Petra, Eugena Savojskog...

Ako imaju, dokle ta memorija seže? Sjetio se ukletih pisama, razglednica, o kojima je bezbroj puta čitao u novinama, koja su dugo, godinama, lutala  i nekim čudom, napokon, stigla na odredište. Možda zbog naziva ulica? Iz krvavih balkanskih orgija ulice su po pravilu izlazile s novim imenima. Davali su im ih pobjednici, ili "pobjednici", a memorija, trag starih imena u tom bi se metežu izgubio." 

Cirkus ne staje

Cijeli ovaj zagrebački cirkus ima i svoju smješniju stranu: pomalo tragikomično izgledaju "hrabri borci" protiv čovjeka koji je umro prije 37 godina, bez obzira o kome se radi. U HRT-ovom "Otvorenom", primjerice, posvećenom ovoj temi, pola emisije je potrošeno na žučnu prepirku između HDZ-ovog Andrije Mikulića, Ivana Zvonimira Čička i Tomislava Jonjića, zastupnika u zagrebačkoj Gradskoj skupštini (Neovisni za Hrvatsku) oko "autorskih prava" na inicijativu o promjeni naziva Trga. Svi su ih, naravno, prisvajali za sebe. S druge strane ideološkog plota sjedili su Franko Vidović iz SDP-a i povjesničar Hrvoje Klasić koji su ih u čudu promatrali i, kako bi se to reklo u Bosni, ibretili se (ibretiti se - zaprepašteno se čuditi nečemu).

Šteta što novinski žanr karikature nije vitalan danas kao u predratnom periodu, jer bi svi ti "hrabri antititoisti" zasigurno završili na karikaturama. Bili bi, šta ja znam, prikazani poput grlica koje samozadovoljno seruckaju po golemom brončanom spomeniku Josipa Broza Tita. To bi otprilike bio i pravi "odnos snaga" i prilično uvjerljiva procjena eventualne štete, ali i pokazatelj apsurda današnje politike i njenih dometa. Danas u politici ne morate ništa konkretno napraviti, dovoljno je odabrati metu i srati povremeno po njoj, te svaki mjesec uredno ubirati svojih petnaestak i više tisuća kuna.

Moram, ipak, priznati kako se Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović ne uklapaju do kraja u ovaj stereotip i to iz sljedećeg razloga: oni sve što rade, rade, čini se, iz ideoloških pobuda, a ne zbog novca, što ih u političkom smislu čini mnogo opasnijim i dugovječnijim. Pogotovo ako "upucaju" krunski trofej hrvatske politike, neuništivog Milana Bandića.