Expressov kolumnist precizno je utvrdio na kojim je političkim činjenicama postavljena strategija iznimnog izbornog trijumfa koji već dugo nije zabilježen ...

1. Strah je dobar komu ga je Bog dao. Ili HDZ

U zemlji prožetoj raznovrsnim strahovima, opravdanim ili nametnutim, prirodan je nagon čovjeka, a osobito birača, da se prikloni prvoj snažnoj opciji. U ovom slučaju HDZ-u. Nema mjesta za eksperimentiranje ili isprobavanje. Svaka promjena smatra se luksuzom. A birači su shvatili da 2020. nije godina luksuziranja. Pa je tako strah natjerao birače da potrče po spas HDZ-u, opciji koja najčešće širi ili potencira strah.

Strah od korona virusa bio je jedan od najizraženiji faktora koji su odlučili ove parlamentarne izbore. Ne samo strah od širena zaraze nego i strah od posljedica zaraze. Kako se korona približavala ili jačala, rastao je i rejting HDZ-a. Andrej Plenković raspisao je parlamentarne izbore s namjerom da profitira na prvoj pobjedi protiv korona virusa, a onda je još uvjerljivije profitirao od povratka tog istog virusa.

Osim toga, strah od posljedica pandemije, od gubitka radnih mjesta, od propasti ekonomije i pada životnog standarda natjerao je birače da povjerenje daju vlasti koja je već jednom upumpala novac u sustav i tako amortizirala prvi udar pandemije. Davor Bernardić širio je paniku i zazivao izvanredno stanje, pa su birači pobjegli u naručje onima koji su tvrdili da će sve biti u redu. Ili su ostali kod kuće. 

Uostalom, Plenković je na plakatima upadljivo spominjao “krizu” kako bi poručio da se u krizi “poznaju lideri”. Točnije, on sam. U kampanji je HDZ preko svojih plakata “Sigurna Hrvatska” eksploatirao i strah od migranata i drugih vanjskih prijetnji, gurajući u prvi plan ministra policije Davora Božinovića. Onaj tko zaustavlja (a neki kažu i maltretira) migrante, ulijeva hrvatskim građanima sigurnost i osigurava miran san. Tako je prvi put u hrvatskoj povijesti ministar policije postao zvijezda kampanje.

Nije to HDZ-u prvi put bilo da je profitirao na strahu. Strah od srpske agresije, strah od Haškog suda, strah od financijske krize, strah od “povratka u Jugoslaviju”, strah od komunizma i globalizacije, strah od homoseksualaca i ženskih prava, sve su to bili strahovi koje je ta stranka spominjala u proteklim izbornim kampanjama.

Dapače, ove godine liberalni Plenković okoristio se i strahom od najezde radikalne desnice i pokreta Miroslava Škore, pa su mnogi umjerenjaci, liberali i ljevičari u njemu prepoznali jedinu uvjerljivu branu najezdi klerikalne i konzervativne desnice i pretvaranju Hrvatske u izvanbračno dijete katoličke Poljske i Orbanove Mađarske.

PROGNOZE SU LOŠE Novca više nemamo - Plenkovića čeka pakao

Strah je odličan motivator za manipulatore i populiste. Donald Trump živi na strahu od migranata, George W. Bush živio je na strahu od terorista, a što je strah apstraktniji i imaginarniji, to je podatniji i uvjerljiviji. Tek tad njime se može manipulirati. Tek tad može ga se prodavati i naplaćivati. I tek tad na njega je najlakše nasjesti.

Ljudi se, kao u hororima, najviše boje onoga što ne vide. I što manje vide, više vjeruju onima koji ih nastoje zastrašiti. A kad strah bane na vrata, racionalnost bježi kroz prozor, razum ustupa mjesto osjećajima i građani traže sigurnost i utjehu.

Traže HDZ. Stranku koja je širila nesigurnost, eksploatirala strah, produbljivala nestabilnost. U doba neizvjesnosti birači su dali povjerenje onoj stranci za koju je vrlo izvjesno kako će se ponašati na vlasti. Valjda su zaključili da je HDZ manje zlo od svih onih zala kojima ih HDZ plaši.

2. Zemlja bez opozicije

Na ovim izborima HDZ je osvojio najviše saborskih mandata još od Oluje. Najjača oporbena stranka, SDP, uspjela je sakupiti upola manje mandata. Sljedeća najjača parlamentarna opcija, Domovinski pokret, osvojio je upola manje mandata od slabog SDP-a i već se počeo cijepati na zasebne grupacije. A i oni su osvojili duplo više saborskih fotelja od Mosta, koji ima tek malo više mandata od stranke Možemo!.

Kad bi se cijela ta opozicija stavila na hrpu - lijeva, desna, liberalna, konzervativna - ne bi od nje bilo nikakve koristi. Zbog svoje ideološke raznolikosti ona se ne može ujediniti i udružiti u kritici Vlade. 

Hrvatska je tako ponovno postala zemlja bez opozicije. Još gore, HDZ je ostao bez opozicije. A to je oduvijek bio recept za katastrofu.

HDZ je od svog prvog dolaska na vlast, koji je ove godine pretvoren u državni praznik, Hrvatsku smatrao svojim vlasništvom, uzurpirao domoljublje i poistovjećivao se s državom. Sad je tu državu praktički dobio u ruke. 

Ako je do sada demonstrirao samovolju, bezobzirnost i bahatost, sad će se dodatno razulariti. HDZ je inače slavan po tome da ne zna mjeru.

No ima još nešto važnije: najuvjerljivija opozicija HDZ-u uvijek je bila ona koja je s njim sudjelovala u vlasti, odnosno ona s kojom je HDZ morao dijeliti vlast. Protekle dvije godine bio je to Most. Prvo je držao na uzdi Tomislava Karamarka, a zatim krenuo nadzirati Andreja Plenkovića. 

U prvom slučaju izazvao je pad Vlade i izvanredne izbore, u drugom slučaju isprovocirao Plenkovića da ih izbaci iz Vlade i okrene se najvećoj prevari birača u hrvatskoj povijesti. Samo tako HDZ se može pustiti da zasjedne na vlast, tako što će imati dadilju ili noćnog čuvara, ovisno o metodama koje se ocijene nužnima u obuzdavanju HDZ-ove samovolje.

HDZ ne podnosi podjelu vlasti, ne podnosi opoziciju, kao što ne može podnijeti da se i sam nađe u opoziciji. Jer tad ruši državu i izaziva puč.

DESTRUKTIVNI PLENKOVIĆ Drugi mandat HDZ-a bi mogao biti još gori, još opasniji...

Ali ni to još nije sve. Pored činjenice da Plenković nema opoziciju u Vladi, jer praktički neće imati partnera, pored činjenice da nema opoziciju u parlamentu jer je ona desetkovana i razjedinjena, nakon unutarstranačkih izbora postalo je jasno da neće imati ni opoziciju u HDZ-u. A to je poslovično najsnažnija opozicija svakom HDZ-ovu premijeru.

To je ona koja izaziva afere, iznosi prljavi veš, udara na predsjednika, provocira raskol i unosi nemir među članstvom i biračima. Implozija je uvijek opasnija od eksplozije. A ta opozicija sad je kastrirana.

Hrvatska je, dakle, ostavljena Plenkoviću na milost, a HDZ-u na nemilost.

Taj Plenković na čelu takvog HDZ-a u proteklome mandatu demonstrirao je zabrinjavajuću dozu samovolje i bezobzirnosti u odnosu prema institucijama, zakonima, javnosti, odbijajući naloge Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa ili disciplinirajući i smjenjujući glavnog državnog odvjetnika. Ili odbijajući odlazak u samoizolaciju. Sve to činio je s tankom i vrlo varljivom većinom u Hrvatskom saboru. Što je tek spreman učiniti s ovako komotnom većinom?

Plenković zapravo ima dva izbora: ili će provoditi prosvijećeni apsolutizam, dakle iskoristiti ovu veću moć za provođenje reformističke i mudre politike u javnom interesu, ili će zabrazditi u autokraciju i diktaturu u kojoj će stvarati kult ličnosti, kažnjavati kritičare, ignorirati javnost i uglavnom se držati vlasti radi vlasti same. 

Bit će to test ne samo za HDZ nego i za Plenkovićev karakter.

3. Nema lidera

U zemlji slijepih i jednooki čovjek može biti kralj. U Hrvatskoj lišenoj karizmatičnih lidera i Andrej Plenković može sebe nazivati kraljem. Danas više nego ijedan političar prije njega, odnosno nijedan nakon Franje Tuđmana.

Inače uzvišeni i nadmeni Plenković iz ovih je parlamentarnih izbora izašao pola metra viši. Nakon što je prije četiri godine pobijedio Zorana Milanovića, sad je ponizio Davora Bernardića, ali i osramotio Miroslava Škoru i postavio Božu Petrova na njegovo mjesto. Nitko Plenkoviću, barem u liderskom smislu, više nije ni do koljena.

A ne može se reći da nije bilo onih s velikim ambicijama. Davor Bernardić, na očajavanje mnogih, računao je s tim da bi mogao preuzeti premijersku ulogu. To mu je i pisalo negdje među onim papirima kojima se nabacivao u sučeljavanju s Plenkovićem.

Miroslav Škoro prvo je uvjetovao svoju podršku HDZ-u uklanjanjem Plenkovića s premijerske pozicije, a onda se tri dana prije izbora i sam deklarirao kao premijer. 

Božo Petrov puna dva mandata držao je premijere pod kontrolom: prvo Tima Oreškovića, kojemu je više trebao prevoditelj nego kontrolor, a zatim i Andreja Plenkovića. Sad je s jednoznamenkastim brojem mandata Petrov gazda jedino svojim mostovcima i bračnom paru Raspudić-Selak. A i to je pitanje koliko dugo.

I lidera više nema. Nema ih ni u HDZ-u, gdje se Plenković ovog proljeća već obračunao s liderskim ambicijama Mire Kovača.

Nije zato nikakvo čudo da se u takvoj konkurenciji Plenković doista može proglašavati jedinim pravim liderom. Za glavu viši od ostalih, za dva broja snažniji od ostalih, za dvostruko više mandata moćniji od ostalih.

Kriza lidera prisutna je na političkoj sceni već desetljećima. Ivo Sanader dominirao je političkom scenom dok se SDP opraštao od Ivice Račana i pronašao Zorana Milanovića. SDP je potom pored Milanovića iskopao bezličnog Ivu Josipovića, da bi HDZ potonuo sve do Tomislava Karamarka. 

STATISTIČKA POGREŠKA Stručnjaci govore koliko treba vjerovati anketama pred izbore

No svojim dolaskom Plenković je na kraju zasjenio konkurenciju u stranci, zatim i na političkoj sceni, gdje kronično nedostaju ljudi s karizmom, idejom, autentičnošću i liderskim stilom. Ne samo da se lideri poznaju u krizi, kako je to spretno formulirao Plenković, nego se prepoznaju u svakodnevnom životu, na političkoj sceni, u društvenim raspravama. 

A Hrvatska je gledala Bernardića, pa sad Škoru, u međuvremenu Petrova ili čak Ivana Pernara i Milana Bandića. Velike stranke odavno su kadrovski devastirane, ali ni brojni ad hoc sklepani politički pokreti ne mogu iznjedriti osobe iza kojih bi netko stao svojim glasom.

Tko bi danas trebao liderski konkurirati Plenkoviću? 

Možda jedino onaj tko mu je superioran po Ustavu - predsjednik Republike. Zoran Milanović mogao bi preuzeti ulogu lidera opozicije, koliko god mu to sad predstavljalo opterećenje nakon što se ugnijezdio u komotnoj fotelji na Pantovčaku, i tako s državničke i ustavne uzvisine držati Plenkovića na oku. Jer nitko drugi neće moći. Odnosno, promatrat će ga iz žablje perspektive.

Sličnu ulogu igrao je Stipe Mesić u prvim godinama vladavine Ive Sanadera, kad je Račana zamijenio neiskusni Milanović, a scenom tumarali sivi tehnokrati i blijedi aparatčici. Mesić je dijelio lekcije, udarao tempo, prema Mesiću se gledalo kad se Sanader razmahao. Nije previše pomoglo. 

Danas će se pogledavati prema Pantovčaku kad Plenković zasjedne na svoj drugi mandat, još moćniji i još opasniji. Milanović je dobio predsjedničke izbore na kritici Plenkovićeve vlade. Jedino u kritici njegove vlade može računati na pobjedu na idućim izborima. Ako ništa drugo, barem bi mu to trebao biti motiv za veći angažman u nadzoru izvršne vlasti.