Franjo Tuđman je, uz niz drugih osobina, bio sam sebi dovoljan - što nije uvijek ispadalo tako loše. Evo, recimo, tamo potkraj svibnja 1995. godine, na mimohodu Oružanih snaga Hrvatske, Franji Tuđmanu nisu trebali niti predstavnici diplomatskog kora, niti generali prijateljskih vojski... 

Još mu je manje, tamo na Jarunu, bilo važno što ispred njega ne marširaju vojnici iz, neka bude Slovenije. One tri tisuće i sedam stotina sudionika parade, sve s oklopnim vozilima, tenkovima, topovima, helikopterima u zraku i ostalim, kako se to nekad govorilo, materijalno- tehničkim sredstvima, Tuđmanu nije služilo za prikupljanje političkih bodova ili famozno smirivanje strasti u kao podijeljenom društvu.

Titov general, sav u bijelom - u odori koju ne možemo nazvati „titovkom“, jer je ime zauzeto - priredio je vojnu paradu iz onih razloga zbog kojih se, najčešće, vojska i šeta pred narodom i televizijskim kamerama: da pošalje poruku o svojoj i snazi države.

Bio je to, u najkraćem, mimohod za unutarnje poslove i istu takvu upotrebu. HV je u brižljivo režiranoj predstavi izgledao onako kako se i ponašala nekoliko mjeseci poslije, samo u proširenom sastavu. 

Prije, dakle, dvadeset godina, oko 200.000 vojnika, uz potporu 350 topova i 400 tenkova je takozvanu Republiku Srpsku Krajinu pregazilo kao plitak potok i upokojilo za sva vremena.

Pamtim to, što bi rekao babo Atif iz pjesme Zabranjenog pušenja, kao da je bilo danas. Neki niži časnik, ne rastom nego činom, nama je, vojnicima Armije BiH, na jutarnjem informiranju kazao kako je, malo prije nego će nas probuditi, Hrvatska vojska oslobodila Knin, a mi smo, naglasio je, u federaciji s Hrvatskom. 

Nitko mu, naravno, nije objasnio da nismo i nikoga, ako ćemo pravo, nije ni bilo briga za odnose dvije države. Ta vijest, da je HV u Kninu, i najmanje informiranim među nama je govorila da se bliži kraj rata. 

Rasplet smo, istina, nešto drukčije zamišljali, ali povijest je, ipak, mučiteljica života. Četiri godine poslije, minus koji dan, helikopterom Black Hawk sam iz Barija došao na nosač aviona Theodore Roosevelt i na njemu, u sumrak, upoznao Sosea, dvadesetogodišnjaka iz Alabame.

Te je večeri avion F14A ili Tomcat, s istim znakom na repu kakav je Sose imao na uniformi, odletio u borbeni let prema Srbiji. Novine su prekosutra, a televizija sutra izvijestili o bombardiranju Pančeva i Bora. 

Sose se vratio poput svih ostalih pilota i aviona – kao s izleta. Njegovo pravo ime nikad nisam doznao - takva su bila pravila za novinare - ali jesam, nije trebalo mnogo pameti, shvatio odakle mu nadimak: 

“Ja vjerujem u Boga, ali se bojim Keisera Sosea”, replika je iz filma “Privedite osumnjičene“.

Dva desetljeća poslije Sose je napunio četrdeset i, valjda, više i ne leti; Theodore Roosevelt je sudjelovao u operacijama oko obala Jemena; o Republici Srpskoj Krajini u prošlom, svršenom vremenu ne govori još samo budalasti Voja Šešelj; u Kninu se organizira proslava okrugle obljetnice Oluje; dok se Oružane snage Hrvatske pripremaju za valjda najbesmisleniju mirnodopsku operaciju u svojoj povijesti - za mimohod na kojem je, ispalo je, najvažnije ono, točnije oni, kojih neće biti. 

I to, ovo posljednje, baš kao s onom Tuđmanovom samodovoljnošću, uopće nije tako loše. U ljeto 1995. Hrvatska je vojska izgledala kao ozbiljna, a i bila je takva, regionalna oružana sila. 

U proljeće 1999., ona, kao i sve vojske od Ljubljane, preko Prištine pa do Skoplja, nalikovae su, u usporedbi samo s dijelom onoga što je plovilo Jadranom pod američkom zastavom, na paintball timove sastavljene od mlađih zaposlenika međunarodne korporacije kojima dobro da nam nitko neće ponuditi razmjenu je pogreškom podijeljeno pravo oružje umjesto onoga s bojom.

Svašta sam prije tih šesnaest godina vidio na brodu kvadrature kakve općine u nas i naseljenijem od, recimo, Skradina: i kuhinju u kojoj se svaki dan spremi 18.600 obroka i bolnicu i studio interne televizije i vojnike koji, kao ona filmu, podignutim palčevima daju znak pilotima da mogu poletjeti i sedamdeset i šest, da točno toliko, aviona! 

Sve i jedan ispravan, spreman da u podne ili pola noći odleti i do zgrade tadašnjeg Generalštaba Vojske Jugoslavije. Ono s čime su zračne snage Hrvatske raspolagale u posljednjoj ratnoj godini, moglo je stati na USS Theodore Roosevelt CVN 71, a da nitko ne primijeti. 

Pola, u boljem slučaju, najubojitijeg od onoga s čime danas raspolaže HRZ bi nekako moglo doletjeti do najbližeg nosača aviona u prolazu Jadranom, a i to ako remont u Ukrajini nije obavljen na brzinu i s manjkom dijelova.

Hrvatska, čak i da pod oružje stavi cjelokupno stanovništvo, a otoke zamijeni za avione i tenkove, ne može biti velika vojna sila i uspoređivati je s takvima je, naravno, glupo. 

Male zemlje imaju iste takve vojske, a one, te male vojske, imaju i ništa veće mimohode, ako uopće na njih troše vrijeme. Sila se uvijek pokazuje – a vojne su parade upravo to, estradno pokazivanje sile – s nekim razlogom. 

Koji je, ali točno, razlog mimohoda najavljenog za četvrti kolovoza, još nije jasno: unutarnja upotrebna vrijednost ne postoji, vanjska opasnost još manje, a kako će, je li, vojska gaziti u izravnom prijenosu, nema mogućnosti niti da se specijalnim efektima prikaže moćnijom nego što jeste. 

Zato je, eto, sasvim dobro to što su nas savezničke i druge vojske i države odlučile pustiti da se sami igramo vojnika. Nije teško zamisliti, ali nije ni ugodno trpjeti, kakvoga američkoga ili kineskoga generala koji s podsmijehom nudi vojnu razmjenu i suradnju, pa predlaže da na zajedničku vježbu mi pošaljeno kompletne Oružane snage i, ako nije problem, oba aviona. Ako, naravno, mogu i poletjeti i sletjeti...