Stotine štenaca na jednoj farmi u američkoj saveznoj državi Maine nije služilo za maženje ili igranje nego za istraživanje. Znanstvenici su pomno bilježili svaki njihov pokret od trenutka rođenja. Stavljali su ih pred labirinte i prepreke, promatrali njihove borbe oko kostiju, izlagali ih nepoznatim predmetima i zvukovima, a neke su odvajali od ljudi i drugih pasa kako bi ustanovili što će se dogoditi ako štene odraste bez normalnog društvenog kontakta. Sredinom 1940-ih u SAD-u je počeo jedan od najvećih i najneobičnijih eksperimenata u povijesti istraživanja pasa. Iza svega je u početku stajala ideja koja danas zvuči gotovo kao scenarij znanstvene fantastike: može li se genetikom dobiti iznimno inteligentan i dobroćudan "superpas"?

BBC koji je ovih dana ponovno otvorio priču o zaboravljenom projektu, piše da je tijekom 13 godina istraživanja proučeno više od 500 štenaca. Na farmi su bili basenjiji, biglovi, koker španijeli, šetlandski ovčari i oštrodlaki foksterijeri. Bilježili su se detalji njihova razvoja, od prvih reakcija na iznenadni podražaj i prvog uzimanja čvrste hrane do igre s drugim štencima pa čak i prvog mahanja repom. Već oko petog tjedna počinjala su sustavnija testiranja ponašanja, učenja i emocionalnih reakcija. "Kad se okotilo leglo štenaca, točno sam znao gdje ću biti svaki dan sljedećih 12 mjeseci", napisao je jedan od glavnih istraživača, John Fuller, 1985. godine, piše BBC.

Ideja o eksperimentu dogodila se nakon Drugog svjetskog rata kada su ulaganja u znanost bila enormna, a znanstvenike se poticalo da "sanjaju veliko". Alan Gregg, tadašnji direktor Odjela za medicinske znanosti Zaklade Rockefeller, došao je na ideju da istraživači pokušaju uzgojiti izuzetno pametnog psa kako bi se potkrijepila teza da je inteligencija u velikoj mjeri nasljedna. Psi su bili izvrsni za takvo proučavanje s obzirom da se brojne pasmine toliko razlikuju po izgledu.

IZ TAJNIH ARHIVA Komunistički eksperiment oteo se strogoj kontroli: Kako je Nadia pobjegla u slobodu

Gregg je 1941. Jackson Laboratoryju predložio istraživanje kojim bi se, među ostalim, moglo doći do malog kućnog psa izrazito visoke inteligencije i ugodne naravi. Smatrao je da bi takav rezultat javnosti pokazao koliko genetika može utjecati na inteligenciju. Rockefellerova zaklada bila je spremna uložiti ozbiljan novac: BBC piše da je Školi za pse, kako su je od milja zvali, dodijeljeno financiranje od 632.000 tadašnjih dolara, u današnjoj vrijednosti oko devet milijuna dolara.

Pod vodstvom Johna Paula Scotta projekt se vrlo brzo pretvorio u mnogo šire istraživanje genetike, razvoja i društvenog ponašanja pasa. Hamilton Station, nasuprot glavnoj zgradi Jackson Laboratoryja u Bar Harboru u Mainu, bila je farma od oko 22 hektara, s tri staje i laboratorijskim prostorima. Povjesničar Brad Bolman u znanstvenom radu objavljenom u časopisu Berichte zur Wissenschaftsgeschichte navodi da je projekt javno predstavljen 1945. godine. Američke udruge za zaštitu životinja odmah su poslale prosvjede zbog planiranih pokusa.

S vremenom je nastao cijeli sustav testiranja. Scott i Fuller rezultate su poslije sabrali u knjizi Genetics and the Social Behavior of the Dog, koju University of Chicago Press opisuje kao klasičnu studiju ponašanja pasa. Životinje su testirane na sposobnost učenja i rješavanja problema, emocionalne reakcije, odnose s ljudima i drugim psima te fiziološke karakteristike.

Neki testovi danas djeluju gotovo kao dječje zagonetke, samo što je nagrada bila hrana. U jednom tipu pokusa pas je morao shvatiti da do vidljive hrane ne može krenuti ravno nego mora zaobići prepreku. U drugima je morao pronaći skriveno mjesto s hranom, naučiti prolaz kroz labirint ili razlikovati pravi put u T-labirintu. Postojao je i test u kojem je hrana postupno postajala sve nedostupnija dok pas na kraju nije morao naučiti manipulirati užetom kako bi do nje došao. Bili su tu i testovi hodanja na povodcu i penjanja stepenicama te zadatke praćenja i pronalaženja predmeta.

'NEUNIŠTIVI' VITEZ Viteška svađa oko grba otkrila da je unatoč kugi i gladi doživio 105 godina

Posebno slikovit bio je test dominacije. Dva psa dobila bi kost, a istraživači bi mjerili koji je uspijevao zadržati i koliko dugo. Scott i Fuller pratili su tako nastajanje odnosa dominacije među štencima. Istodobno su bilježili kako psi reagiraju kada im prilazi čovjek, kada ih dodiruje i mazi te koliko su motivirani slijediti eksperimentatora. Postojali su i testovi emocionalne reaktivnosti u kojima su korišteni kratkotrajni stresni podražaji poput sputavanja, zatvorenog prostora, nagle buke ili prijetećeg ponašanja eksperimentatora.

Rezultat potrage za "najpametnijom" pasminom bio je prilično neugodan za jednostavnu ideju od koje je cijela priča krenula. Scott i Fuller smatrali su da njihovi rezultati predstavljaju opovrgavanje eugeničara i njihovih zamisli. Pasmine su se razlikovale, ali nijedna nije bila najbolja u svemu. Postojale su znatne nasljedne razlike u emocionalnim i motivacijskim karakteristikama, ali nijedna pasmina nije pokazala jasnu opću nadmoć u rješavanju problema. Emocionalne osobine pritom su snažno utjecale na rezultate testova.

To je bio važan udarac ideji da postoji jednostavna, jedinstvena osobina koju bismo mogli nazvati psećom inteligencijom i zatim je samo pojačavati selektivnim uzgojem. Scott i Fuller pokazivali su da je put od gena do ponašanja mnogo složeniji. Nasljeđe je bilo važno, ali ponašanje nije bilo jednostavan proizvod nekoliko "dobrih" ili "loših" gena.

Još značajniji dio istraživanja nastao je kada su se znanstvenici počeli pitati što se događa u prvim tjednima života. Scott je s kolegama razvio ideju "kritičnog razdoblja" razvoja. Promatrajući štence, ustanovili su da se sposobnosti i ponašanje mijenjaju u prepoznatljivim fazama. Već oko desetog dana štenci su postajali znatno sposobniji učiti nove zadatke nego prije toga, a početkom 1950-ih pitanje kritičnog razdoblja postalo je jedna od središnjih tema Hamilton Stationa.

Ti su pokusi iz današnje perspektive vrlo uznemirujući. U jednom od njih biglovi su od rođenja do 16. tjedna držani u potpunoj društvenoj izolaciji. Kada su poslije prvi put dovedeni među nepoznate pse, teško su uspostavljali normalne društvene odnose i drugi su ih psi učestalo napadali. Moderna znanstvena literatura o razvoju poremećaja ponašanja pasa i danas navodi taj Scottov i Fullerov eksperiment kao jedan od povijesno važnih dokaza o značenju ranog iskustva.

Drugi pokusi pokušavali su ustanoviti koliko je malo kontakta dovoljno da promijeni posljedice izolacije. John Fuller je 1967. u časopisu Science objavio pregled eksperimenata s uskraćivanjem iskustva. Rezultat je bio iznenađujući: Prekidi izolacije kraći od deset minuta, provođeni jednom u dva tjedna, mogli su u velikoj mjeri ublažiti njezine posljedice. Čak je i mogućnost da životinja vidi svijet izvan izolacijskog prostora donekle pomagala. Igračke, međutim, nisu imale isti učinak, a prema Fullerovu radu nije ga imalo ni držanje izolirane životinje uz jednog psećeg partnera.

BRUTALNE METODE MK-ULTRA Jezivi projekt CIA-e: Drogom, elektrošokovima i hipnozom vježbali ''kontrolu uma''

Nakon pozitivnog izvješća o napretku 1953. Hamilton Station pogodila je epidemija štenećaka koja je usmrtila većinu štenaca u fazi odbijanja od majke te zaustavila program križanja na gotovo godinu dana. A upravo je križanje trebalo biti jedan od najzanimljivijih dijelova projekta: Istraživači su odabrali koker španijele i basenjije kao dvije izrazito različite skupine te njihove potomke koristili za proučavanje nasljeđivanja ponašanja. Do sredine 1950-ih počeo se približavati i kraj financiranja. Program je bio skup, dugotrajan i organizacijski iznimno zahtjevan. No upravo je njegova veličina bila razlog zbog kojeg ga je poslije bilo gotovo nemoguće ponoviti.

Rezultati su istraživače odveli u smjeru suprotnom od početnih teza. Umjesto priče o "dobrim genima", dobili su složenu sliku u kojoj se nasljeđe neprestano prepliće s emocijama, okolinom, učenjem i društvenim iskustvom. Koncept ranog razdoblja socijalizacije postao jedno od najtrajnijih nasljeđa Hamilton Stationa i utjecao na kasnija istraživanja razvoja i ponašanja pasa.

"Neki od ovih eksperimenata u današnje vrijeme ipak ne bi prošli. Odgajanje štenaca u potpunoj izolaciji vjerojatno bi se smatralo previše okrutnim, osobito zato što su oni 'divlji koje se nije moglo pripitomiti', na kraju eutanazirani. Danas bi bilo bolje da nečijem psu ne radite ništa što ne biste učinili njegovu djetetu", zaključuje za BBC Clive Wynne, direktor Centra za znanost o psima na Državnom sveučilištu Arizona.