Kada je 1386. godine trebao svjedočiti pred sudom, sir John Sully, zemljoposjednik iz engleskog Devona, imao je uvjerljiv razlog da ne krene na put. Bio je prestar. Prema njegovu vlastitom iskazu, imao je čak 105 godina, pa je svjedočenje uzeto u njegovu domu. Ako je njegova dob bila točno navedena, ovaj je čovjek proživio više od stoljeća u vremenu u kojem su, kako tvrde mnogi povjesničari, ljudi mogli računati na približno tridesetak godina života.
Povjesničar Ian Mortimer, koji Sullyjev slučaj spominje u svojem serijalu za HistoryExtra Academy, smatra ga iznimnim primjerom duboke starosti u 14. stoljeću. No priča o dugovječnom vitezu otvara i mnogo šire pitanje: što zapravo znači tvrdnja da je prosječan životni vijek u srednjem vijeku iznosio oko 30 godina?
Odgovor se krije u načinu na koji se taj prosjek računa. Očekivani životni vijek pri rođenju obuhvaća i djecu koja umru u prvim mjesecima ili godinama života, što je u to vrijeme bilo često, kao i ljude koji dožive zrelu ili duboku starost. Zamislimo dvoje djece rođene u istom selu. Jedno umre s godinu dana, a drugo doživi 59. Njihov prosječan životni vijek iznosi 30 godina, premda nijedno nije umrlo ni približno u toj dobi. Zato podatak o prosjeku ne znači da je trideseti rođendan srednjovjekovnom čovjeku najavljivao skoru smrt. Velik broj prerano umrle djece snažno je spuštao prosječnu vrijednost. Tko bi doživio tridesetu, već bi preživio mnoge opasnosti koje ulaze u izračun očekivanog životnog vijeka novorođenčeta.
Ipak, bilo bi pogrešno otići u drugu krajnost i zaključiti da je preživljavanje djetinjstva jamčilo dug život. Prema Mortimerovoj procjeni, približno polovica stanovništva srednjovjekovne Engleske nije doživjela 21. godinu. U tu su brojku uključene i smrti tijekom adolescencije, ali ona pokazuje koliko je put do odrasle dobi bio nesiguran.
Sličnu sliku daje i arheološki projekt Sveučilišta u Cambridgeu ''After the Plague''. Istraživači procjenjuju da otprilike polovica običnih gradskih stanovnika obuhvaćenih njihovim istraživanjem nije preživjela djetinjstvo, osobito zbog zaraznih bolesti. Prenapučeni domovi, onečišćena voda i izloženost parazitima stvarali su uvjete u kojima se bolest lako širila, a mogućnosti učinkovitog liječenja bile su izrazito ograničene. Ni odrasli nisu bili sigurni. Mortimer procjenjuje da je osoba koja bi doživjela dvadesetu imala približno 50 posto izgleda da stigne do četrdesete. Među onima koji bi doživjeli četrdesetu, tek bi oko petine dočekalo šezdesetu.
Prikazano na zamišljenoj skupini od stotinu novorođenih, to bi značilo da ih oko pedeset ulazi u odraslu dob, dvadeset i pet doživljava četrdesetu, a samo petero šezdesetu. Riječ je o njegovim zaokruženim procjenama preživljavanja tijekom života, a ne o tvrdnji da su stariji ljudi činili točno pet posto stanovnika svakog srednjovjekovnog sela.
Bolesti, ozljede i nestašice nastavile su ugrožavati ljude i nakon djetinjstva. Za većinu je svakodnevica podrazumijevala težak fizički rad, osobito u poljoprivredi. Loša žetva mogla je donijeti pothranjenost, dodatno oslabiti organizam i povećati osjetljivost na bolest.
U takvu je svijetu Sullyjeva navodna dugovječnost bila osobito neobična. Njegovo je svjedočenje bilo potrebno u sporu između sir Richarda Scropea i sir Roberta Grosvenora, koji su polagali pravo na isti grb. Sullyjeva sjećanja na ranije vojne pohode mogla su pomoći u razrješenju spora, ali zbog starosti nije mogao putovati.
Podatak o njegovih 105 godina ipak treba uzeti s oprezom. Dob je naveo sam, a nije bila potvrđena pouzdanim zapisom o rođenju. Čak i ako je bio mlađi nego što je tvrdio, opis njegova položaja upućuje na čovjeka koji je za tadašnje prilike doživio iznimnu starost. Mortimer napominje da su pojedinci stizali do osamdesetih, pa i devedesetih godina, ali takvi su slučajevi bili vrlo rijetki.
Sully je imao i prednost koju većina stanovništva nije dijelila: pripadao je povlaštenom sloju zemljoposjednika. Prema Mortimeru, pripadnici nižeg plemstva i viteškog staleža mogli su pri rođenju očekivati prosječno pet do šest godina života više od seljaka koji su radili na njihovim imanjima. Imućnije obitelji raspolagale su s više sredstava za preživljavanje bolesti ili loše žetve, premda ih bogatstvo nije moglo zaštititi od svih opasnosti.
Koliko je tadašnja svakodnevica trošila tijelo, otkrivaju i kosturi srednjovjekovnih stanovnika Cambridgea, njih 314. Kako otkriva Cambridge University, istraživanju ostataka dijela osoba koje su bile sahranjene na tamošnjem župnom groblju koje je uglavnom služilo običnom radnom stanovništvu, prijelomi su pronađeni kod 44 posto kostura. Na groblju augustinskog samostana taj je udio iznosio 32 posto, a među pokopanima uz dobrotvornu bolnicu 27 posto. Takve razlike pokazuju koliko je društveni položaj određivao izloženost ozljedama, a samim time utjecao i na umiranje u određenoj dobi: rad u polju, sa životinjama ili na gradilištima ostavljao je tragove koji su nadživjeli svoje vlasnike.
Među tim anonimnim ljudima bio je i muškarac kojega arheolozi poznaju pod oznakom ''Context 958''. Umro je nakon četrdesete, a njegov je kostur pokazivao posljedice naporna rada. Na zatiljku je imao zacijeljenu ozljedu od udarca tupim predmetom. Ipak, analiza njegovih kostiju i zuba pokazala je prehranu razmjerno bogatu mesom ili ribom. Istraživači pretpostavljaju da mu je zanimanje možda omogućavalo bolji pristup takvoj hrani. Njegov život podsjeća da siromaštvo nije imalo samo jedno lice.
Starost je, međutim, mogla donijeti i društveni pad. U projektu ''After the Plague'' kod nekih štićenika bolnice svetog Ivana Evanđelista pronađeni su tragovi lošije prehrane u kasnijem životu. Moguće je da su nekada živjeli ugodnije, a zatim, izgubivši sposobnost rada, završili u oskudici. Bolnica im je pružala hranu i smještaj, dok su zauzvrat trebali moliti za duše svojih dobročinitelja. Takva je ustanova bila i utočište ljudima koji više nisu mogli samostalno preživljavati.
Nad svim tim opasnostima nadvijala se i kuga. Prema Odjelu za arheologiju Sveučilišta u Cambridgeu, epidemija koja je Europu zahvatila sredinom 14. stoljeća usmrtila je između trećine i polovice njezina stanovništva. Zato ni prosjek životnog vijeka ne može jednako opisati sva stoljeća i krajeve: izgledi za dug život ovisili su i o tome je li čovjek odrastao u razdoblju relativne sigurnosti ili dočekao katastrofu koja je s lica zemlje odnosila čitave zajednice.
Ni iza samostanskih zidina život nije bio zaštićen od nevidljivih neprijatelja koji su ljuski život mogli prekinuti u naponu snage. Istraživanje crijevnih parazita u srednjovjekovnom Cambridgeu otkrilo je tragove parazita kod 11 od 19 ispitanih augustinskih redovnika, odnosno 58 posto. Među 25 stanovnika pokopanih na župnom groblju zaraženo ih je bilo osmero, ili 32 posto. Premda malen uzorak ne dopušta zaključke o svim redovnicima i građanima, nalaz pokazuje da ni uređenija životna sredina nije jamčila zaštitu od zaraze te ranog umiranja.
Jelovnik je također ovisio o tome gdje je čovjek živio i kojem je sloju pripadao. Analiza prehrane stanovnika Cambridgea, utemeljena na izotopima ugljika i dušika sačuvanima u kostima, pokazuje da pristup mesu i ribi nije bio jednak. Na njega su utjecali bogatstvo, društveni položaj, sezona i opskrba. Istraživači pritom upozoravaju da se slika jednoga prosperitetnog grada ne može jednostavno preslikati na cijelu Europu. Srednji vijek nije imao jedinstven jelovnik, baš kao ni jedinstvenu svakodnevicu.
Iznenađenje donosi i bolest koju često povezujemo s modernim dobom: rak. U studiji 143 kostura sa šest groblja u okolici Cambridgea, datiranih od šestog do šesnaestog stoljeća, znanstvenici su koristili rendgen i CT kako bi pronašli promjene koje običan pregled kostiju može propustiti. Na temelju nalaza i podataka o širenju tumora na kosti procijenili su da je približno devet do četrnaest posto odraslih u toj povijesnoj populaciji moglo imati rak u trenutku smrti. To ne znači da su svi umrli od njega, niti da je bolest izravno potvrđena kod tolikog udjela pregledanih kostura. Ipak, istraživanje razbija predodžbu da su srednjovjekovne ljude ugrožavale gotovo isključivo zaraze, glad i nasilje: neki su živjeli dovoljno dugo da razviju i zloćudne bolesti.
Životni vijek od tridesetak godina zato ponajprije govori o golemom broju života prekinutih prerano. Starost je bila moguća, ali do nje je vodio put pun opasnosti. Sully je možda doista doživio stoljeće, možda je svoju dob precijenio, no njegova priča potvrđuje ono što se iza prosjeka lako izgubi: srednjovjekovni ljudi mogli su ostarjeti, ali vrlo mnogi nikada nisu dobili tu priliku.
