Nadia Comăneci je sa šest godina počela trenirati gimnastiku u lokalnom klubu "Plamen". "Nadijini roditelji, koji su se nadali da će im kći postati farmaceutkinja, vjerovali su da će ona tako istrošiti energiju te da će oni imati u kući više mira kad se djevojčica vrati s treninga iscrpljena vježbama. No dogodilo se upravo suprotno".
Sa 10 je već nastupala na međunarodnim natjecanjima, a sa samo 14, kao prva u povijesti Olimpijskih igara, u Montrealu dobila najveću moguću ocjenu – 10.
Bila je bolje lice Rumunjske - još jednog karikaturalnog eksperimenta sa komunizmom, zemlje zarobljene vlašću bračnog para Ceaușescu.
Malo nakon što je navršila 28 godina i već - vrlo uvjetno rečeno - uživala u sportskoj mirovini, krenula je na najopasniji put života: "U noći s 27. na 28. studenog 1989. sedam se osoba žurno, ali oprezno, kretalo prema granici Rumunjske s Mađarskom.
Zaleđeno je tlo glasno pucketalo pod njihovim nogama, ili im se tako činilo, dok su s naporom usklađivali korak s dubokim brazdama oranice (…) Onaj koji je preuzeo riskantnu ulogu vodiča bio je Gheorghe Talpoș, zvan Ghiță, pastir kojega su u ovim krajevima poznavali mnogi. Odjeven u kožuh i s crnom kapom od janjećeg krzna na glavi, hodao je na čelu, ne samo zato da pokazuje put nego i da pokaže da se osjeća odgovornim za sigurnost ostalih članova grupe koji su išli za njim, dvoje po dvoje (…)
Zapravo se Talpoș sada nalazio u najtežoj situaciji jer se u njegovoj grupi bjegunaca nalazila Nadia Comăneci, višestruka olimpijska, svjetska i europska prvakinja, simbol savršenstva u ženskoj gimnastici, kojom se komunistički diktator Nicolae Ceaușescu ponosio u cijelom svijetu. Najslavnija gimnastičarka tih vremena bježala je iz vlastite zemlje, koja se već više od četiri desetljeća nalazila pod kontrolom žestokog totalitarnog režima. Nikakva isprika ne bi bila prihvaćena, nijedan argument ne bi mogao opravdati pastira, da je bio uhvaćen uz Nadiju", dio je prvog poglavlja knjige povjesničara, pisca, istraživača i bivšeg predavača na Rumunjskoj nacionalnoj obavještajnoj akademiji, Stejărela Olarua, o nesumnjivo najvećoj gimnastičarskoj zvijezdi ikada, njezinoj domovini i njoj u okovima totalitarizma: "Nadia Comăneci i Securitate: Priča o sportu, tajnoj službi i bijegu u slobodu" koju su s rumunjskog preveli Ana Brnardić Oproiu i Adrian Oproiu, a objavila Naklada "Ljevak".
Comăneci je prekinula niz uspjeha sovjetske gimnastike, izdržala trenerski sadizam, postala, kako se to danas kaže, brand, ali i predmet nadzora zloglasne tajne službe koja je pratila nju, njezinu obitelj, gimnastičarke s kojima je trenirala, ali i sina Elene i Nicolae Ceaușescu sa kojim se viđala.
O tome Olarua piše detaljno, zavodljivo i činjenično utemeljeno. Ovaj je autor "proučavao dokumente iz Diplomatskog arhiva Ministarstva vanjskih poslova, Središnjeg državnog povijesnog arhiva, Povijesnog arhiva tajne službe Mađarske, arhiva američkog State Departmenta i Arhiva Nacionalnog vijeća za proučavanje Arhiva Securitatea".
Tamo je, zbilja, našao svašta…
