Svi smo čuli za frazu kako čovjeku u trenucima prije smrti pred očima ''proleti čitav život''. Desetljećima je to pripadalo području osobnih svjedočanstava, književnosti, religije i popularne kulture: ljudi vraćeni s "one strane" pričali su o slikama iz djetinjstva, davno zaboravljenim licima i događajima koji su se u nekoliko trenutaka redali nevjerojatnom brzinom. Znanost nije mogla potvrditi da se takav ''film života'' doista odvija u mozgu, ponajprije zato što je gotovo nemoguće unaprijed snimati moždanu aktivnost čovjeka upravo dok umire. A onda je slučaj jednog 87-godišnjeg pacijenta znanstvenicima pružio rijetku priliku. Ono što su zabilježili nije dokaz da čovjek u posljednjim sekundama doslovno ponovno proživljava vlastiti život, ali jest prvi intrigantan fiziološki trag da bi mozak neposredno prije i nakon prestanka rada srca mogao aktivirati obrasce povezane upravo s pamćenjem, sanjanjem i složenim kognitivnim procesima.

Sve se, zapravo, dogodilo slučajno. Kako piše UpWorthy, tim predvođen Raulom Vicenteom proučavao je 87-godišnjeg muškarca koji je nakon pada pretrpio teško krvarenje u mozgu. Pacijent je razvio epileptičke napadaje pa je bio priključen na elektroencefalograf odnosno EEG, uređaj koji bilježi električnu aktivnost mozga. Za vrijeme snimanja, njegovo se stanje naglo pogoršalo, nastupio je srčani zastoj, a zbog njegove ranije odluke da se ne provodi reanimacija muškarac je preminuo. Znanstvenici su tako sasvim neočekivano dobili 900 sekundi kontinuiranog zapisa moždane aktivnosti tijekom prijelaza iz života u smrt. Rezultate su 2022. objavili u časopisu Frontiers in Aging Neuroscience.

Posebno su analizirali razdoblje prije i nakon srčanog zastoja. Uočili su promjene u više vrsta moždanih oscilacija, uključujući gama, alfa, beta, theta i delta valove. Najveću pozornost privukle su gama-oscilacije i njihova povezanost s drugim moždanim ritmovima jer se takva aktivnost kod živih i zdravih ljudi povezuje s procesima poput percepcije, koncentracije, sanjanja i prizivanja uspomena. Autori su zbog toga iznijeli intrigantnu pretpostavku: moguće je da umirući mozak u svojim posljednjim trenucima pokreće svojevrsno posljednje prisjećanje važnih događaja iz života.

No riječ ''moguće'' ovdje je presudna. Znanstvenici nisu mogli pitati pacijenta što je doživio, a ozljede mozga bile su ozbiljne, uključivale su krvarenje, oticanje i epileptičke napadaje. Sami autori zato upozoravaju da nalaz jednog čovjeka nije moguće automatski preslikati na sve ljude koji umiru. Ono što su uspjeli dokazati jest nešto drugo: mozak se u trenutku smrti ne mora jednostavno i trenutačno ''ugasiti'' poput prekidača. U njemu se mogu odvijati složene električne promjene čak i kada cirkulacija počinje otkazivati.

Upravo tu moderna neuroznanost susreće fenomen koji čovječanstvo opisuje stoljećima, a danas je poznat pod nazivom iskustvo bliske smrti, odnosno na engleskom near death experience iliti NDE.

IZLOŽBE UŽASA Umro je 'Doktor Smrt'. Iza sebe je ostavio jezivu ostavštinu i bizarnu želju

Pripovijesti o ljudima koji su se našli između života i smrti postoje u religijskim i filozofskim tekstovima tisućama godina, ali jedan od prvih sustavnih pokušaja njihova proučavanja pojavio se krajem 19. stoljeća. Švicarski geolog i alpinist Albert Heim preživio je težak pad u Alpama, a nakon toga je počeo prikupljati iskustva drugih ljudi koji su preživjeli slične, gotovo smrtonosne padove. Godine 1892. objavio je opažanja o desecima takvih slučajeva. U izvještajima s opisanom iskustvima pojedinaca su se ponavljali osjećaj neobičnog mira, dramatično usporavanje vremena i iznimno brzo nizanje uspomena, navodi se u njegovoj biografiji koju potpisuje Michael Nahm. Heim se danas smatra jednim od pionira sustavnog proučavanja stanja bliskih smrti.

Ipak, izraz kojim se danas svi služimo pojavio se mnogo kasnije. Američki liječnik i filozof Raymond Moody 1975. godine objavio je knjigu Life After Life, nakon razgovora s velikim brojem ljudi koji su se nakon teških bolesti, nesreća ili srčanih zastoja vratili u život. Moody je skovao izraz ''near-death experience'', a baš kao i Heim godinama ranije, i on je primijetio da se u pričama ljudi iz različitih sredina ponavljaju slični motivi: osjećaj napuštanja vlastitog tijela, prolazak kroz tunel, snažno svjetlo, susret s preminulim osobama, osjećaj dubokog mira, pregled vlastitog života te granica nakon koje povratak više nije moguć. Kasniji medicinski pregledi potvrdili su da su upravo ti elementi među najčešće opisivanima u NDE-ima.

Jedan od najpoznatijih takvih slučajeva o kojima su izvještavali mediji je onaj Pam Reynolds, Amerikanke koja je 1991. operirana zbog velike aneurizme na mozgu. Tijekom iznimno zahtjevnog zahvata liječnici su joj snizili tjelesnu temperaturu na oko 15 stupnjeva Celzija, zaustavili srce i cirkulaciju te ispustili krv iz glave kako bi neurokirurzi mogli pristupiti aneurizmi, pisao je svojedobno Times of India. Reynolds je poslije tvrdila da je tijekom operacije ''napustila tijelo'', promatrala liječnike odozgo, čula dijelove njihovih razgovora i vidjela instrument kojim su joj otvarali lubanju. Potom je, prema vlastitom svjedočanstvu, osjetila kako je nešto privlači prema svjetlosti u kojoj je vidjela preminule članove obitelji. Njezin slučaj desetljećima se navodi kao jedan od najzanimljivijih u literaturi o NDE-u, ali i dalje je predmet rasprave. Kritičari upozoravaju da se dijelovi iskustva koje je opisivala nisu nužno dogodili tijekom razdoblja potpunog zastoja cirkulacije te kao moguće objašnjenje navode i djelomičnu svjesnost tijekom anestezije.

Problem je bio u tome što su se takve priče uglavnom prikupljale naknadno. Znanstvenici nisu znali koliko su na sjećanja utjecali lijekovi, trauma, nedostatak kisika, delirij ili razgovori koje su pacijenti vodili neposredno nakon događaja. Zbog toga je krajem 20. stoljeća postalo jasno da su potrebne prospektivne studije odnosno istraživanja u kojima se pacijente prati sustavno i ispituje ubrzo nakon reanimacije.

Jedno od najpoznatijih takvih istraživanja objavljeno je 2001. u uglednom časopisu The Lancet. Nizozemski kardiolog Pim van Lommel i njegovi kolege pratili su 344 pacijenta koji su uspješno reanimirani nakon srčanog zastoja u deset bolnica. Njih 62, odnosno oko 18 posto, prijavilo je neko iskustvo blisko smrti. Posebno je zanimljivo da istraživači nisu pronašli jednostavno medicinsko objašnjenje koje bi odredilo tko će doživjeti NDE, a tko neće. Da je, primjerice, sam nedostatak kisika dovoljan za stvaranje takvog iskustva, očekivalo bi se da ga doživi mnogo veći udio ljudi sa srčanim zastojem. To, međutim, ne znači niti da dokazana odvojenost svijesti od mozga podrazumijeva postojanje zagrobnog života. Znači samo da fenomen nije moguće objasniti jednom jednostavnom fiziološkom varijablom.

U isto vrijeme neuroznanstvenici nude niz mogućih mehanizama i objašnjenja. Nagli pad kisika i promjene ugljikova dioksida mogu dramatično utjecati na mozak. Poremećena aktivnost sljepoočnih i tjemenih područja može biti povezana s osjećajem napuštanja tijela. Promjene u sustavima neurotransmitera mogu stvarati intenzivne slike i osjećaj euforije, dok ekstremni stres može promijeniti doživljaj vremena i pamćenja. Sustavni pregled objavljen 2023. pokazuje da postoji više neurobioloških i psiholoških teorija, ali nijedna za sada ne objašnjava baš svaki element iskustva.

To pitanje pokušao je riješiti i projekt AWARE – AWAreness during REsuscitation, jedan od najvećih pokušaja objektivnog proučavanja svijesti tijekom srčanog zastoja. Prva velika studija, objavljena 2014. u časopisu Resuscitation, obuhvatila je 2060 srčanih zastoja u bolnicama u SAD-u, Velikoj Britaniji i Austriji, a došlo se do zanimljivih rezultata. Primjerice, u sklopu tog istraživanja jedan je preživjeli dovoljno detaljno opisao događaje tijekom vlastite reanimacije da su istraživači zaključili kako se njegov iskaz podudara sa stvarnim slijedom događaja. Prisjetio se ljudi i zvukova u prostoriji te rada automatiziranog defibrilatora, a istraživači su na temelju intervala njegovih zvučnih signala procijenili da je opis obuhvaćao razdoblje od nekoliko minuta tijekom reanimacije. Autori studije taj su slučaj opisali kao primjer ''provjerljive svjesnosti'', ali nisu tvrdili da predstavlja dokaz postojanja svijesti neovisne o mozgu. Od ostalih preživjelih koji su mogli biti detaljno intervjuirani neki su opisali uspomene, svjetlo, strah, članove obitelji ili druge mentalne sadržaje, devet posto ispitanih zadovoljilo je kriterije za NDE, a oko dva posto opisalo je eksplicitnu svijest o događajima tijekom reanimacije.

Još ambiciozniji AWARE II, objavljen 2023., kombinirao je razgovore s preživjelima s EEG-om i mjerenjem kisika u mozgu tijekom reanimacije. Istraživači su kod dijela pacijenata tijekom dugotrajne reanimacije zabilježili moždane obrasce koji se inače povezuju s višim mentalnim funkcijama, i to desetke minuta nakon početka srčanog zastoja. Autori su zaključili da potpuni prestanak vidljive reakcije ne mora nužno značiti da su svi procesi povezani sa sviješću odmah nestali.

Zanimljivo je i da NDE nije uvijek ugodno iskustvo. Popularna predodžba gotovo ga obavezno prikazuje kao tunel koji završava toplom bijelom svjetlošću i osjećajem potpunog mira. Mnoga iskustva doista sadrže takve elemente, ali medicinska literatura bilježi i zastrašujuće epizode, osjećaj praznine, usamljenosti, progona ili izrazitog straha.

Kako bi takva subjektivna svjedočanstva bilo moguće uspoređivati, američki psihijatar Bruce Greyson razvio je 1983. danas poznatu Greysonovu NDE ljestvicu. Ona kroz 16 pitanja procjenjuje elemente poput izmijenjenog osjećaja vremena, ubrzanih misli, životnih uspomena, mira, svjetla, osjećaja napuštanja tijela i susreta s neobičnim bićima ili preminulim osobama. Ljestvica je desetljećima ostala jedan od najvažnijih standardiziranih alata u istraživanju tog fenomena, piše skupina znanstvenika u radu na tu temu, nazvanom Explanation of near-death experiences: a systematic analysis of case reports and qualitative research.

Možda je najintrigantniji nalaz ipak ono što se događa nakon iskustva. Ljudi koji dožive iskustvo blisko smrti često godinama poslije govore da se manje boje konačne smrti, više cijene život, osjećaju veću bliskost s drugima ili mijenjaju vlastite prioritete. Sustavni pregled istraživanja objavljen 2025. utvrdio je da pozitivni NDE-i često ostavljaju dugotrajne promjene upravo u odnosu prema životu, smrti i drugim ljudima, dok negativna iskustva kod nekih mogu ostaviti tjeskobu i emocionalnu traumu.

A odgovor na najveće pitanje? Znanost ga još nema. Nijedno od ovih istraživanja nije dokazalo da svijest nastavlja postojati neovisno o mozgu niti da ljudi tijekom NDE-a doista zaviruju u nekakav zagrobni svijet. Ali, jednako tako istraživanja posljednjih desetljeća pokazuju da je granica između potpuno aktivnog mozga i nepovratne smrti složenija nego što se nekada zamišljalo. Upravo zato slučaj 87-godišnjaka s početka priče toliko fascinira. Nakon što mu je srce prestalo kucati, njegov mozak nije slijedio taj obrazac. U njemu su se još kratko isprepletali ritmovi koji su u drugim okolnostima povezani sa sjećanjem, percepcijom i unutarnjim iskustvom. Znanost zasad ne može reći je li čovjek u tim trenucima vidio svoje djetinjstvo, lice voljene osobe ili nije vidio ništa. Ali, čini se kako poznata rečenica da nam na kraju ''čitav život proleti pred očima'' više nije samo pjesnička metafora. Postala je hipoteza koju znanstvenici, i to doslovno, počinju pratiti na ekranu EEG-a.