Kasno je ljeto 1976. godine. Nad Splitom i Zagrebom nebo je bez oblačka, a Jože Krumpak sjeo je u upravljačku kabinu svog McDonell Douglasa DC9 u splitskoj zračnoj luci. Upravlja zrakoplom na liniji prema Kolnu, vozi 108 putnika, većinom Njemaca koji se vraćaju s ljetovanja.
Točno u 09:48 poletio je prema Kolnu, a manje od pola sata kasnije Jože će poginuti u jednoj od najtežih zrakoplovnih nesreća u europskoj povijesti.
"Dobar dan Zagreb, ovdje Bealine 476", rekao je pilot britanskog zrakoplova Trident-3 leteći u smjeru Istanbula i ne sluteći ništa. Vrijeme je bilo dobro, vidljivost odlična, sva oprema obaju zrakoplova bila je ispravna, a posada zdrava, cetrificirana i dobro utrenirana za let pripadajućim zrakoplovima. Ništa u zrakoplovima DC9 i Tridenta nije moglo upućivati na nesreću koja će se uskoro dogoditi.
Međutim u zagrebačkoj Kontroli zračne plovidbe, koja je u to vrijeme bila jedan od najprometnijih zračnih koridora, situacija nije bila tako idealna. Oprema kojom su raspolagali bila je ispravna, ali već pomalo zastarjela - čak niti radar nije radio kako treba. Zbog kroničnog nedostatka zaposlenika mladi kontrolor leta Gradimir Tasić odrađivao je 12-satnu smjenu već treći dan zaredom.
Zračni prostor bio je podijeljen po visinama na tri sektora: niži sektor ispod 25.000 stopa (7,62 km), srednji sektor između 25.000 i 31.000 stopa (7,62 - 9,45 km) te gornji sektor iznad 31.000 stopa (9,45 km).
Važan faktor u razvoju kritične situacije bila je činjenica da pomoćnik kontrolora gornjeg sektora nije bio na svom radnom mjestu. Bio je zauzet radiokomunikacijom sa 4 druga zrakoplova i telefonskim pozivom s Beogradom vezano za dva zrakoplova u letu preko Sarajevo u Kumanovo. Postoji konfliktne izjave o tome što je šef smjene radio u vrijeme nesreće i je li uopće bio svjestan da pomoćnik kontrolora nije na svom radnom mjestu.
Nije ništa napravio da pomogne. Trebao je zamijetiti da asistenta nema i da kontolor leta sam obavlja cijeli posao.
Parametri leta otkrili su da su se oba zrakoplova pridržavali plana leta.
Pretpostavlja se da su oba zrakoplova bila na autopilotu, a budući da nijedan zrakoplov nije poduzeo ništa da bi izbjegao nesreću, najvjerojatnije se nisu vidjeli.
Konačan rezultat ovih okolnosti i nepoštivanja pravila kontrole zračnog prometa bio je sudar zrakoplova.
"Zagreb! Moguće je da vidim sudar zrakoplova! Dvije letjelice padaju, gotovo pa su ispod nas"', javio je kapetan Kröse zagrebačkoj kontroli leta.
U 10:15 došlo je do sudara Krumpakovoga DC9 i Tridenta British Airwaysa na putu prema Istanbulu na visini od oko 10 kilometara. Poginulo je svih 176 putnika i članova posade na oba zrakoplova.
"Čuli smo grmljavinu i požurili se na livadu pokupiti sijeno kada je nekoliko metara ispred mene palo tijelo djevojčice. Za njom su padali kovčezi, a malo dalje jedan čovjek", svjedočila je svojedobno za Večernji list Ljuba P.
"Ljudi su radili na polju. Sušili su travu, kopali krumpir kad je jedan od aviona pao u Dvorišće. To je bila velika eksplozija i plamen. Prvi su stigli vatrogasci iz Rakovca, a za njima oni iz Vrbovca i Preseke. Sam sudar vidio je i pilot aviona koji je letio u blizini i sve je javio kontroli. Nešto poslije podne na mjesto pada stigao je helikopter. Tu je već bila policija, vojska i vatrogasci. Krhotine su bile u okolici 200 metara. Policija je bila preko tjedan dana. Cijelo to vrijeme tražili su poginule i stavljali su ih u vreće, a potom odvozili dalje ", opisao je prije dvije godine za 24sata tada 90-godišnji Drago Gašparić kraj čije je kuće avion de facto pao.
"Srušio je brojna stabla, no u eksploziji i požaru srećom nije zapalio šumu. Do ostataka su mogli samo spasilačke službe, a vojska je okružila čitav kraj. Ostaci aviona Inex-a godinama su ležali razbacani u okolici a njih su na kraju odnijeli skupljači sekundarnih sirovina", ispričao je.
"Ne volim se toga ni prisjećati. Godinama sam imao noćne more zbog prizora koje sam vidio", rekao je svojedobno Željko Koretić iz Vrbovca, jedan od svjedoka sudara.
Koretić je s kolegom obavljao geodetska mjerenja na polju kad je čuo eksploziju i vidio dva zrakoplova koja padaju.
"Jedan je pao u šumu ravno poput cigle, a drugi je kružio po nebu sve dok nije tresnuo u polje - kazao nam je Koretić koji je kasnije izrađivao kartu nesreće na kojoj je bilježio sve predmete koji su ispali iz zrakoplova. Kovčezi, odjeća i pribor za jelo bili su razasuti sve do Koprivnice i Križevaca.
"U pomoć su stigli helikopteri i tridesetak kola Hitne pomoći, ali nikome nije bilo spasa. Rodbina i prijatelji poginulih putnika i posade prije su često dolazili na mjesto nesreće, no već godinama ne dolazi nitko", ustvrdio je Ivan Klepac.
"Stanovnici su izvlačili tijela. Kabina se zabila u jednu bukvu, a jedina čitava tijela pronađena su u repu aviona. po njihovom položaju vidjelo se kako su se ljudi grčevito držali za ručke i sjedala nadajući se kako će i to spasiti ", rekao je Klepac.
1.200 policajaca, medicinskog osoblja, vatrogasaca i lokalnog stanovništva je sudjelovalo u potrazi i evakuaciji tijekom iduća tri dana, no putnicima nije bilo spasa. Dijelovi zrakoplova, opreme, prtljage i ljudskih tijela bili su razbacani na području od 10 kilometara, a spasilačku misiju otežavao je i močvarni teren, šuma i drugo raslinje.
"Sjedile smo u kući i spremale se u polje. Odjednom je nešto grunulo i mi smo istrčale vidjeti je li možda počelo grmjeti. Kad ono... na nebu iznad nas, jasno kao što vas sad vidim, avion koji se vrti, pada i raspada. Uplašile smo se, što smo mogle, i odmah utrčale u kuću. Ubrzo je počelo padati po nama, po krovu i dvorištu. Kao kiša... udaralo je na sve strane i nismo znale što je. Čim se smirilo, izišle smo... Nije to bila kiša. Po nama su padali ljudi, torbe, sjedalice iz aviona", ispričala je Marica Brlečić za Jutarnji list prije nekoliko godina, prisjećajući se trenutka koji još i danas nerijetko zna sanjati.
Navodno da su mnogi dolazili na livade pokušati opljačkati leševe ili pobrati nešto vrijedno iz aviona.
Zajednička istraga britanskih i jugoslavenskih vlasti ustanovila je da velika većina krivnje pada na leđa zagrebačkoj kontroli leta. Ustanovili su da je do sudara zrakoplova došlo zato što kontrolori nisu održavali adekvatnu udaljenost između letjelica, nisu na vrijeme prepoznali katastrofalnu situaciju u kojoj se nalaze, a nisu se ni držali preciznih mjera za sprječavanje sudara zrakoplova.
Pilot Jože Krumpak pronađen je mrtav s teškim ozljedama čitavog tijela pretrpljenim tijekom sudara zrakoplova.
Posebno je užasan razgovor između pilota i kontrolora leta, jer postaje jasno da se za dlaku mogla izbjeći katastrofa.
10:14:04 JP550 Dobar dan, Zagreb, Adria 550.
10:14:07 Zagreb gornji Adria 550, Zagreb, dobar dan, go ahead ["izvolite"].
10:14:10 JP550 325 crossing Zagreb at one four. ["325, prolazi Zagreb u jedan četiri."].
10:14:14 Zagreb gornji What is your present level? ["Koja je vaša trenutna visina?"]
10:14:17 JP550 327.
Kada je Tasić shvatio da zrakoplovima prijeti sudar, automatski je, vjerojatno radi panike, prešao na hrvatski jezik, što je protivno pravilima. Pilot nije mogao razumjeti o čemu je riječ.
10:14:22 Zagreb gornji [zamuckivanje] ... e... zadržite se na toj visini i javite prolazak Zagreba.
10:14:27 JP550 Kojoj visini?
10:14:29 Zagreb gornji Na kojoj ste sada u penjanju jer... e... imate avion pred vama na... [nije koherentan] 335 sa leva na desno.
10:14:38 JP550 OK, ostajemo točno 330.
U tom se trenutku dogodio sudar, a kada je pola minute kasnije kontrolor pokušao doći do pilota javio mu se posve drugi zrakoplov.
10:15:06 Zagreb gornji Bealine 476, Zagreb... report passing Našice ["javite prolazak Našica"].
10:15:12 BE778 Beatours 778, were you calling...? ["Beatours 778, jeste li nas zvali...?"]
10:15:14 Zagreb gornji Negative. ["Ne."]
Nastavio je, bezuspješno, nazivati BA476 i JP550 u isto vrijeme ignorirajući sve druge pozive, ali u međuvremenu je Lufthansin kapetan Josef Kröse Erjavecu, kontroloru srednjeg sektora, prijavio što je vidio.
Navodno da kada je Erjavec pogledao Tasića, ovaj je sjedio blijed, u šoku, sa slušalicama koje je postavio na konzolu ispred sebe.
Tasić je jedini na sudu proglašen krivim te je dobio sedam godina zatvora od kojih je odslužio dvije godine i tri mjeseca. Na njegovo je oslobađanje utjecala i peticija koju su potpisali drugi kontrolori leta nazvavši ga "žrtvenim jarcem".
Poliajac koji se, pokraj Vrbovca, prvi našao na mjestu pada ispričao je kako je jedna beba još pokazivala slabašne znakove života ali da je posve siguran kako je hitna pomoć ne bi spasila.
U Izvješću o zrakoplovnoj nesreći stoji kako je: "zadnjih pet metara lijevog krila DC-9 presjeklo Tridentov kokpit i prednju putničku kabinu. Eksplozivna dekompresija Tridenta prouzročila je raspad prednjeg trupa aviona; Trident je pao, udarivši od tlo repom i proklizavši kratku udaljenost. DC-9, bez više od trećine svojeg lijevog krila, odmah je zaronio nosom i zabio se u tlo udarivši prvo desnim krilom".
Britanski zrakoplov završio je 7 kilometara dalje u kukuruzištu pored sela Gaj, raspavši se dijelom još u zraku.
