Muškarac s bijelim šeširom na glavi probijao se kroz mnoštvo okupljeno uz glavnu ulicu francuskoga Marseillea. U ruci je nosio buket cvijeća, a dok se približavao otvorenom automobilu jugoslavenskoga kralja Aleksandra Karađorđevića, povikao je na francuskom: "Vive le roi!", odnosno "Živio kralj!". Izgledao je poput još jednog oduševljenog građanina koji je došao pozdraviti visokog gosta. Međutim, nekoliko trenutaka poslije iz buketa je izvukao pištolj, skočio na bočnu papučicu kraljevskog automobila i počeo pucati. Aleksandar je pogođen smrtonosnim hicima, a svečana povorka pretvorila se u krvavi kaos. Bilo je 9. listopada 1934. godine, oko 16.20 sati, kada se dogodio jedan od najpoznatijih političkih atentata između dvaju svjetskih ratova. 

Ubojica je bio Vlado Černozemski, pravim imenom Veličko Georgijev Kerin, pripadnik makedonske revolucionarne organizacije VMRO i profesionalni atentator. Njegov napad nije bio djelo usamljenog fanatika, nego završnica višemjesečne zavjere u kojoj su sudjelovali pripadnici ustaškog pokreta Ante Pavelića i makedonski revolucionari. Cilj je bio ukloniti čovjeka koji je personificirao jugoslavensku monarhiju, državu nastalu nakon Prvog svjetskog rata, u kojoj su se godinama gomilale nacionalne i političke napetosti. No malo je poznato da plan ubojstva kralja Aleksandra nije nastao u Marseilleu. Njegovi neprijatelji pokušali su mu presuditi još 1933. godine, i to u Zagrebu. 

Krajem 1933. godine Aleksandar je posjetio Zagreb, grad u kojem njegov režim nije uživao jednodušnu potporu. Četiri godine ranije kralj je ukinuo parlamentarni sustav, zabranio političke stranke i uveo osobnu diktaturu, nastojeći silom učvrstiti jedinstvo države. Hrvatsko nezadovoljstvo centralističkim uređenjem Jugoslavije bilo je veliko, a ustaški pokret Ante Pavelića, koji je djelovao u emigraciji, zagovarao je nasilno rušenje jugoslavenske države i stvaranje neovisne Hrvatske. Upravo su Pavelićevi suradnici u kraljevu dolasku u Zagreb vidjeli priliku za atentat.

Prema povijesnim istraživanjima o pripremama marsejskog atentata, Pavelić je u prosincu 1933. poslao čovjeka u Zagreb sa zadatkom da kralja ubije bombom tijekom prolaska ulicama. Međutim, atentat nije izveden. U jednom od povijesnih prikaza navodi se da je nesuđeni atentator bio zatečen oduševljenjem dijela okupljenog mnoštva koje je pozdravljalo kralja te izgubio odlučnost da izvrši napad. Bio je to potpuno neočekivan rasplet za organizatore, koji su računali na uspješan napad tijekom kraljeva javnog nastupa. Aleksandar je napustio Zagreb živ, a zavjerenici su morali potražiti novu priliku. 

Ovaj detalj posebno je zanimljiv jer pokazuje koliko su se političke predodžbe atentatora mogle razlikovati od onoga što su zatekli na ulicama. Ustaški pokret smatrao je kralja oličenjem jugoslavenskog centralizma i represije, ali okupljeni građani nisu reagirali onako kako su organizatori atentata očekivali. Doček jednog vladara nije pouzdano mjerilo stvarnih političkih raspoloženja, osobito u državi u kojoj je oporba bila ograničena, a javni život nadzirala policija. Ipak, prema spomenutom prikazu, upravo je prizor kraljeva dočeka pridonio propasti plana. U povijesnim prikazima spominje se i da se odustalo od mogućeg napada prilikom kraljeva boravka u Sofiji, nedugo prije puta u Francusku. Organizatori su naposljetku odlučili da će novu priliku potražiti izvan Jugoslavije, u zemlji gdje će kralj tijekom državničkog posjeta morati sudjelovati u javnim svečanostima. Izbor je pao na Francusku. 

Aleksandar Karađorđević u Francusku je putovao s važnim političkim ciljem. Europa je 1934. bila sve nestabilnija. Adolf Hitler već je preuzeo vlast u Njemačkoj, Mussolinijeva Italija imala je teritorijalne ambicije na Jadranu, a Francuska je nastojala učvrstiti savez sa zemljama srednje i jugoistočne Europe. Jugoslavija je bila važan dio toga sigurnosnog sustava. Francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou želio je s Aleksandrom razgovarati o jačanju suradnje i pokušajima obuzdavanja talijanskog utjecaja na Balkanu. Sastanak je zato imao mnogo veće značenje od uobičajenoga protokolarnog posjeta.  No jugoslavenske obavještajne službe već su raspolagale informacijama da se kralju priprema atentat. Kraljev odlazak u Marseille dogovoren je još tijekom lipnja 1934. godine, a unatoč upozorenjima tajnih službi Aleksandar nije želio odgoditi putovanje. Takvu je odluku smatrao pitanjem državničkog autoriteta i međunarodnog ugleda. Odbijanje putovanja zbog prijetnji moglo se protumačiti kao priznanje da su njegovi neprijatelji uspjeli zastrašiti vladara. 

Posebno neobičan detalj povezan je s datumom njegova dolaska. Kralj je, prema biografskim zapisima, zazirao od utorka jer su tri člana njegove obitelji umrla upravo toga dana u tjednu. Nastojalo se izbjeći da važna službena događanja budu zakazana utorkom, ali njegov dolazak u Marseille dogodio se baš u utorak, 9. listopada 1934. godine. Kasniji autori taj su detalj često spominjali kao zlokobnu slučajnost. Iako praznovjerje nije objašnjenje atentata, ta je okolnost dodatno pridonijela legendama koje su nastale nakon kraljeve smrti. 

Aleksandar je u Marseille stigao jugoslavenskim ratnim brodom Dubrovnik. Na pristaništu ga je dočekao Barthou, a nakon svečanih pozdrava dvojica državnika sjela su u automobil otvorenog krova. U vozilu se nalazio i francuski general Alphonse Georges. Kralj je nosio vojnu odoru, a automobil se polako kretao ulicama kako bi okupljeni građani mogli pozdraviti visokog gosta. Upravo je ta sporost povorke omogućila atentatoru da mu se približi gotovo bez prepreka. 

Tko je bio Petar Oreb?

Iza neuspjelog zagrebačkog atentata krije se posebno zanimljiva biografija. Nesuglašeni povijesni prikazi dugo su ostavljali prostor nagađanjima, no hrvatski povjesničar Tonko Barčot detaljno je rekonstruirao slučaj u znanstvenom radu "Nesuđeni atentator na kralja Aleksandra: Petar Oreb Mijat i njegov put do vješala", objavljenom 2006. godine u Časopisu za suvremenu povijest. Koristeći policijske zapisnike, sudske spise i tadašnji tisak, Barčot je utvrdio da je čovjek zadužen za napad u Zagrebu bio Petar Oreb Mijat, siromašni Korčulanin koji se bavio ribarstvom i krijumčarenjem, a potom se priključio ustaškom pokretu. U Italiji je prošao obuku za rukovanje oružjem i eksplozivom te se pokazao dovoljno vještim da mu organizatori povjere ubojstvo jugoslavenskog kralja. 

Plan je bio razrađen do detalja. Aleksandar i njegova supruga, kraljica Marija, trebali su 16. prosinca 1933. stići vlakom u Zagreb, uoči kraljeva rođendana. Oreb je trebao izvesti atentat na području Glavnoga kolodvora ili tijekom svečanog prolaska središtem grada. Pomagao mu je mladi Josip Begović, koji je poznavao Zagreb i bio zadužen za organizaciju. Begović je na dan atentata odjenuo skijaško odijelo i ponio skije, koje su trebale služiti kao neobičan znak raspoznavanja. Oreb je nosio bombe, pištolje, dodatno streljivo i otrovani bodež. Dogovoren je i automobil za bijeg. 

Međutim, već na početku sve je krenulo po zlu. Kraljevski vlak stigao je ranije nego što su zavjerenici očekivali, pa su zakasnili na položaj kod kolodvora. Potom su požurili prema Jelačićevu trgu, gdje je kraljevska povorka trebala proći. Oreb je ugledao kraljev automobil, a Begovića je prepoznao po skijama koje je držao podignute. Sve je bilo spremno za napad, ali u posljednjem trenutku Oreb se okrenuo i udaljio. Na kasnijem policijskom ispitivanju priznao je da ga je obuzeo strah. Tvrdio je da je očekivao drukčije raspoloženje okupljenih građana i da ga je iznenadilo što u mnoštvu nije bilo samo mladih ljudi nego i brojnih odraslih osoba koje bi mogle stradati od eksplozije. 

Nakon neuspjeha zavjerenici su razmatrali novi napad, ali policija im je ušla u trag. Oreb je tijekom pokušaja uhićenja pucao na policajce, jednog ubio, a drugog teško ranio. Potom je uhvaćen, suđen i osuđen na smrt. On i Begović pogubljeni su u svibnju 1934. godine. Tako je čovjek koji je u Zagrebu propustio ubiti Aleksandra završio na vješalima nekoliko mjeseci prije nego što će drugi atentator dovršiti započeti plan u Francuskoj. 

Čovjek zvan Vlada Šofer

Za novi atentat izabran je mnogo iskusniji čovjek. Vlado Černozemski, poznat i kao Vlada Šofer jer je radio kao vozač vođe VMRO-a Ivana Mihailova, imao je iskustva s političkim ubojstvima. Njegova organizacija, Unutarnja makedonska revolucionarna organizacija, borila se protiv jugoslavenske vlasti u Makedoniji i surađivala s ustaškim emigrantskim pokretom. U pripremama atentata važnu je organizacijsku ulogu imao Eugen Dido Kvaternik, bliski suradnik Ante Pavelića. Zavjerenici su se kretali Italijom, Švicarskom i Francuskom, koristeći lažne dokumente, posrednike i tajne susrete. Dio priprema odvijao se u ustaškim logorima u Italiji i Mađarskoj, uz toleranciju ili potporu vlasti tih država. 

Černozemski nije bio jedini čovjek zadužen za ubojstvo. Plan je predviđao i pričuvne atentatore, za slučaj da prvi napad ne uspije. U Marseilleu se nalazio i Mijo Kralj, koji je trebao intervenirati ako Černozemski podbaci, dok su Zvonimir Pospišil i Ivan Rajić bili raspoređeni za mogući napad tijekom kasnijega kraljeva boravka u Francuskoj. Organizatori očito nisu željeli ponoviti zagrebački neuspjeh. Ako kralj preživi Marseille, pokušat će ga ubiti na drugom mjestu. 

U Marseilleu je Černozemski nastupio hladnokrvno. Pričekao je da se kraljevski automobil približi, probio se kroz okupljene i skočio na papučicu vozila. U ruci je imao poluautomatski pištolj Mauser C96, a njegovi hici pogodili su Aleksandra u gornji dio tijela. Francuski pukovnik Jules Piollet, koji je pratio povorku na konju, udario je atentatora sabljom i oborio ga. Černozemski je i nakon toga pokušavao pucati, dok su francuski policajci otvorili vatru. Nastala je panika u kojoj su ranjeni i brojni ljudi iz kraljeve pratnje i okupljene gomile. Atentatora su potom teško ranjenog pretukli ljudi iz mnoštva. Nije umro istoga trenutka, nego je preminuo nakon što je odveden u policijsku nadležnost. 

Atentat je iza sebe ostavio jednu od najpoznatijih, ali i najspornijih rečenica jugoslavenske povijesti. Prema službenoj verziji, kralj Aleksandar na samrti je izgovorio: "Čuvajte mi Jugoslaviju". Te su riječi poslije postale politička poruka, simbol monarhije i gotovo svojevrsna oporuka vladara koji je zagovarao jedinstvenu jugoslavensku državu. Ponavljale su se u novinama, govorima i kasnijim povijesnim prikazima, a prihvatili su ih i brojni suvremenici. 

No postoji i posve drukčija verzija. Kako je pisao 24sata, prema jednoj nepotvrđenoj predaji kralj je, shvativši da je smrtno ranjen, zapravo izgovorio: "Je*** im mater, ubiše me". Ta verzija, mnogo manje svečana od službene, godinama se pojavljuje u prikazima atentata. 

O njegovoj smrti postoji još jedan zanimljiv detalj. Iako se u popularnim prikazima često navodi da je Aleksandar umro odmah nakon pucnjave, izvještaji govore da je još neko vrijeme davao znakove života. Automobil s teško ranjenim kraljem zbog gužve se sporo probijao prema mjestu na kojem mu je mogla biti pružena pomoć. Liječnici ga nisu uspjeli spasiti. Preminuo je nešto nakon 17 sati.

Atentat je imao još jednu žrtvu čija je smrt godinama bila obavijena kontroverzama. Francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou, koji je sjedio pokraj Aleksandra, ranjen je tijekom pucnjave. U prvi mah vjerovalo se da ga je pogodio Černozemski, ali je kasnija balistička analiza pokazala da je smrtonosni metak najvjerojatnije ispaljen iz oružja francuske policije. Policajci su, naime, u panici pucali prema atentatoru, ne vodeći dovoljno računa o ljudima koji su se nalazili u neposrednoj blizini. Barthou je ranjen u ruku, a zbog gubitka krvi i neodgovarajuće medicinske pomoći preminuo je manje od sat vremena poslije kralja. 

Smrt francuskog ministra bila je posebno težak udarac Parizu. Barthou je bio jedan od glavnih arhitekata francuske politike savezništava u Europi, a njegov susret s Aleksandrom trebao je učvrstiti odnose dviju zemalja i oslabiti utjecaj Mussolinijeve Italije na Balkanu. Umjesto toga, Francuska je istoga dana izgubila ministra vanjskih poslova i visokog državnog gosta kojega je trebala štititi. Atentat je razotkrio velike propuste u organizaciji osiguranja. Otvoreni automobil, mala udaljenost između kralja i okupljenog mnoštva te neusklađena reakcija policajaca omogućili su Černozemskom da izvrši ubojstvo usred svečane povorke. 

Često se tvrdi da su kamere snimile sam trenutak ubojstva, no povijesni prikazi upozoravaju da najpoznatije snimke zapravo prikazuju kralja neposredno prije atentata i dramatične prizore odmah nakon pucnjave. Upravo je ta blizina kamerama omogućila da zabilježe lice teško ranjenog vladara i paniku okupljenih. Francuski nacionalni audiovizualni institut INA u svojoj arhivi čuva filmske zapise o atentatu, koji su tijekom desetljeća više puta korišteni u dokumentarnim emisijama. 

Pavelić, Mussolini i međunarodna zavjera

Iza ubojstva stajala je suradnja dviju ekstremističkih organizacija koje su imale različite nacionalne ciljeve, ali zajedničkog neprijatelja. VMRO je težio odvajanju Makedonije od jugoslavenske države, dok je ustaški pokret Ante Pavelića zagovarao rušenje Jugoslavije i stvaranje neovisne hrvatske države. Njihovi su ljudi zajedno pripremali atentat, razmjenjivali iskustva i koristili logore izvan Jugoslavije. Osobito važnu ulogu imale su Italija i Mađarska, čije su vlasti omogućavale djelovanje dijela jugoslavenske političke emigracije. Mussolini je u slabljenju Jugoslavije vidio priliku za ostvarivanje vlastitih teritorijalnih interesa na istočnoj obali Jadrana. 

Pritom je važno razlikovati potporu i zaštitu koju su ustaše dobivale od stranih režima od tvrdnje da je svaku pojedinost atentata osobno odobrio Mussolini. Povijesna istraživanja potvrđuju međunarodnu dimenziju zavjere, ali pojedini detalji o ulozi stranih vlada ostali su predmet rasprava. Nakon atentata Jugoslavija je oštro reagirala prema Mađarskoj, a slučaj je prerastao u međunarodnu diplomatsku krizu. Čak je i Mussolini, koji je dotad pružao utočište Pavelićevim ljudima, bio prisiljen ograničiti njihove aktivnosti. Ubojstvo koje je trebalo uzdrmati Jugoslaviju stvorilo je i ozbiljne probleme njezinim neprijateljima. 

Kakve je političke posljedice ubojstvo imalo, vidi se i iz kasnijih događaja. Kralj Aleksandar bio je autoritarni vladar koji je 1929. raspustio parlament, zabranio političke stranke i pokušao nametnuti jedinstveni jugoslavenski identitet. Takva je politika izazivala otpor, posebno u Hrvatskoj, gdje su zahtjevi za većom autonomijom imali dugu tradiciju. No njegova smrt nije odmah dovela do raspada države, kako su se nadali organizatori atentata. Naprotiv, prema povijesnim istraživanjima, ubojstvo je izazvalo uznemirenost i osudu i među brojnim stanovnicima Hrvatske. 

Nakon atentata kraljevo tijelo prevezeno je ratnim brodom Dubrovnik iz Francuske prema Jugoslaviji. Brod je pristao u Splitu, a potom je lijes posebnim vlakom prevezen preko Zagreba u Beograd. Bio je to gotovo simboličan povratak. Grad u kojem su ga samo deset mjeseci ranije pokušali ubiti sada je bio jedna od postaja na posljednjem putovanju jugoslavenskog monarha. Aleksandar je pokopan u mauzoleju kraljevske obitelji Karađorđević na Oplencu, u crkvi svetog Đorđa koju je dao sagraditi njegov otac Petar I. 

Prijestolje je naslijedio njegov najstariji sin Petar II. Karađorđević, koji je imao samo 11 godina. Budući da je novi kralj bio maloljetan, upravljanje državom preuzelo je namjesništvo na čelu s knezom Pavlom. U godinama nakon atentata Jugoslavija se nastavila suočavati s nacionalnim sukobima, ekonomskim problemima i rastućim pritiscima europskih diktatura. Godine 1939. sporazumom Cvetković–Maček stvorena je Banovina Hrvatska, pokušaj da se hrvatsko pitanje riješi političkim kompromisom. Samo dvije godine poslije, u travnju 1941., sile Osovine napale su Jugoslaviju i država se raspala.