U jednoj od scena filma “Rane”, beogradskog redatelja Srđana Dragojevića, dva srpska kriminalca u usponu - Pinki i Švaba - pljačkaju raskošnu kuću urednika i voditelja televizijskog dnevnika. 

Prije nego što otvore sef vlasnik se nenadano vraća i - siguran kako se radi ne o običnim gangsterima, nego o plaćenicima obavještajnog podzemlja - pita provalnike tko su i tko ih šalje.

“Mi smo ustaški fanatici i Alijini džihad ratnici. Došli smo da ti jebemo kevu zato što nas prozivaš u dnevniku”, odgovaraju mu.

Prije četvrt stoljeća “Dnevnik” tadašnje Televizije Beograd počinjao je u uobičajenom terminu, u 19.30 sati, i trajao do iznemoglosti.

No, osim formata, ta je emisija rušila, pa tako iz noći u noć, sve i jedan postulat novinarstva. Zapravo, novinarstva tu baš i nije bilo: ustuknulo je pred primitivnom propagandom pored koje se poneka činjenica nije mogla provući ni grubim uredničkim previdom. 

Nije, dakle, a prema beogradskoj televiziji, u Hrvatskoj one 1991., nije bilo nikoga drugoga do ustaških fanatika – Alijini džihad ratnici dobit će svoje mjesto u prime timeu kasnije, s ratom u Bosni – koljača i zločinaca, sljedbenika Ante Pavelića i masovnih ubojica spremnih da probleme sa srpskom manjinom rješavaju na dva načina: vatrenim oružjem ili kamom. 

Granice AVNOJ-a bile su takozvane, jugoslavenskim ustavom zagarantirano pravo na odvajanje nepostojeće, pravo na obranu izmišljeno, dok su svi, bili branitelji ili samo građani suglasni s neovisnošću, etiketirani kao nastavljači mračnih tradicija NDH-a, i više spodobe nego osobe, koje ne zanima nikakvo širenje demokratskih kapaciteta društva, pomicanje granica slobode ili mogućnost izbora, nego samo i isključivo promjena ishoda Drugog svjetskog rata te istrebljenje hrvatskih i svih drugih Srba od Zemuna do, barem, Chicaga. 

Više je tada, u uobičajenom terminu emitiranja i središnjoj informativnoj emisiji Televizije Beograd, u Hrvatskoj bilo ustaša nego stanovnika: laž je postavljena kao aksiom koji se, je li, ne propituje.

Eh, što bi tada autori sintagme o ustaškim fanaticima dali za samo trideset sekundi snimka s prošlotjednog prosvjeda održanog ispred SNV-a, HDZ-a i SDP-a, na kojem je šaka jada, ali stvarno šaka i stvarno jada, uzvikivala ustaške pozdrave uklapajući se s povećim zakašnjenjem u uredničku koncepciju medija što ga je srpska opozicija zvala TV Bastiljom...

Marginalizacija HDZ-ova desnog sektora za posljedicu ima i osipanje sudionika neoustaških marševa koji su nekad, za doba Karamarka i Hasanbegovića, koračali Zagrebom u tisućama, da bi se opet vratili u male brojeve i prirodno stanje vlastite karikaturalnosti. 

No to što ih je malo i što ih vode osobe bez ikakvog značaja u političkom i javnom životu, ne podrazumijeva za higijenu društva poželjnu medijsku ignoranciju. 

Sasvim suprotno, Dražen Keleminec, Božidar Alić i nekolicina članova nekakve A-HSP - stranke koja konvencije može držati u trafikama, a izborni prag preći ili kao privjesak HDZ-a ili snižavanjem potrebnog broja glasova na ulazak u Sabor na dva - prisutni su u mainstream medijima točno onoliko koliko su suštinski irelevantni. 

Tako je i njihov posljednji performans s uzvikivanjem ustaških pozdrava i nošenjem oznaka HOS-a - sve zbog nezadovoljstva odlukom Saborskog povjerenstva za Ustav prema kojoj je ploča s natpisom “Za dom spremni” u Jasenovcu uvredljiva - zabilježen kao bitan događaj, iako je jedino vrijedno pažnje to što se policija odvažila pa privela one što su se u središtu prijestolnice ponašali kao Joe Šimunić jednom i zadnji puta na stadionu.

Društvena nesreća je, naravno, što još postoje i pred objektive i kamere se guraju ljudi poput Keleminčevih vikend jurišnika, a sreća, kakva–takva, nije velika, ali čovjeka veseli, što desnica na svaki način živi u četrdesetim godinama prošlog stoljeća i još nije shvatila kako se mogu amortizirati ignorancija ili kritike klasičnih, utjecajnih medija.

Istina, mogu oni i ostati u mraku neznanja jer ih se, da ponovimo, ne ignorira. Imati jasan stav pun prezira naspram ljudi kojima se ne može objasniti kako je “Za dom spremni” stari ustaški pozdrav – evo mu je sedamdeset i pet, nije to malo – pitanje je kućnog odgoja i zdravog razuma.

Omogućiti im da uživaju u famoznoj, zatupljujućoj i u civilizacijskim pitanjima suvišnoj objektivnosti javnih i komercijalnih medija, osim što je neodgovorno, višestruko je i štetno: time što se njihovi istupi bilježe, ono što rade i govore prelazi s margine u fokus interesa, te posljedično može, ako već i nije, postati privlačno sličnim štetočinama koji, uz sve ostalo što ne razumiju, ne shvaćaju kako danas, četvrt stoljeća od početka Domovinskog rata, kvartovski fašisti tom ratu mijenjaju karakter i falsificiraju blisku prošlost, koliko i onu nešto dalju. 

Njihova se Hrvatska, naime, savršeno uklapa u onu iz laži Miloševićevih medija, dok oni ustaškim fanaticima iz sumanutih propagandističkih konstrukcija daju lica i glasove, da bi zauzvrat uz kaznene prijave dobili i svjetla reflektora.

Neofašisti nisu nikakva hrvatska posebnost niti se samo ovdje može naći stotinjak idiota koji misle kako nacisti nisu najbolje shvaćeni, samo što su takvi drugdje prije svega u opisu posla policije i određenih zdravstvenih ustanova, pa tek onda medija, no i tada u dva slučaja: kad se omasove i kad se politički mainstream preko njih razotkriva. 

Prvo, vidjeli smo tijekom prošle vlasti, ne ide bez drugoga. Nisu, sve u svemu, D. K., B. A. i ostali koji ne zaslužuju više od inicijala u crnoj kronici, ništa više od simptoma bolesti čiji razmjer se ne mjeri brojem njihovih sljedbenika, nego odnosom vlasti naspram uzročnika tegoba. 

Oni su, kad ih se izolira, tek štetni proizvođači buke koja se zaglušuje, dakle cenzurira, u ime opće higijene i prateće dezinfekcije javnog prostora. Pozornosti su puno vredniji kreatori klime u kojoj je moguće “ukazanje” ustaških fanatika, i to s 25 godina zakašnjenja...