Danas to zvuči gotovo nestvarno, ali nekada davno, malo nakon osvita demokracije i usred sumraka tolerancije, Hrvatskoj demokratskoj zajednici najveća prijetnja nije bila oporba s druge strane političkog spektra nego je opasnost dolazila iz srca tame.

Račanov SDP bio je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća ono što će Bernardićev tek postati, dakle klinički mrtav, u Saboru i članstvom brojni HSLS raspet između nacionalizma Dražena Budiše i Vlade Gotovca kao jednako radikalnog antikomuniste i liberala, pa se HSP Dobroslava Parage prometnuo u glasnu i stvarnu prijetnju. Iako su na izbore išli s HDZ-om, Paragini pravaši ubrzo su postali antituđmanovski koliko i neoustaški.

Otkucavanje Vaso se za sada izvukao: Što s ostalim izdajicama u policiji?

Pri tome su imali pravu, ozbiljnu vojsku, te oko 100.000 članova stranke i klimu kojoj je crno pristajalo kao Kolindi Grabar Kitarović uske haljine nakon uspješne dijete. A onda je, u najkraćem, Anto Đapić odabran za tehničkog likvidatora, dok je ulogu stvarnih preuzeo MUP pucajući u Antu Paradžika.
Od tada, pa sve do izbora Tomislava Karamarka za predsjednika HDZ-a, radikalna desnica je bila ridikulozna koliko i irelevantna.

Iz HSP-a je nastalo oko 186 pravaških stranaka kroz koje su promarširali osuđeni teroristi, kasni povratnici i povratnice iz imigracije, ambiciozni juniori visokih desnica, da bi, kako je sve i jedna uspješno propadala, njihova mjesta na marginama zauzimali Grozd, Hrast, tost i, u konačnici, najuspješniji i na trenutak-dva važni projekt Ivice Relkovića i dijela klera, Most.
Ambicije Tomislava Karamarka uvijek su bile daleko veće od njegovih izuzetno skromnih mogućnosti.

Nije, drukčije rečeno, on prepoznao globalnu epidemiju desnila pa je odlučio iskoristiti, već je i on bio dio trenda uspona navodnih suverenista na ruskoj listi novih saveznika. Kao takav je, uz nesebičnu pomoć Milijana Brkića i iz prvenstveno ideoloških razloga, HDZ približio desnici koja sama za sebe nikada nije predstavljala nešto vrijedno pažnje i sposobno da pređe izborni prag.


Gotovo cijeli taj desni sektor je zahvaljujući bivšem predsjedniku HDZ-a ušao u domaći politički mainstream ili u Europski parlament, do ministarstava su došli nekadašnji pravaški juniori, do saborskih pozicija već zaboravljeni Ivan Tepeš ili Pero Ćorić iz jednog od HSP-ova nastalih jednostaničnom diobom... 
Recidiv tog, ne tako davnog vremena, i takve politike su Hrast u Saboru, Neovisni za Hrvatsku i u njemu i u zagrebačkoj vlasti, donedavno jaka policija za ćudoređe Željke Markić, pa i Most čiji čelnici za sada uspješno ignoriraju vlastitu beznačajnost.

Domaća desnica vidi, i to je jedino u čemu ne griješe, da HDZ, baš kao nekada davno, ozbiljnih protivnika nema ni među ljevicom, niti među liberalima: SDP nezaustavljivo juri ka stanju s početka posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća, potpisnici Šibenske deklaracije rade sve da ostanu izvanparlamentarna snaga, odnosno ne rade ništa, dok se liberalni savezi raspadaju čim se sastave i uslikaju za novine. Kontekst, međutim, ni blizu nije isti kao onda kada je trebalo naći lidera radikala da radikale pacificira.


Nesreća s onima što profitiraju od spleta okolnosti najčešće je u tome što neočekivanu zaradu dožive kao nešto što im je oduvijek pripadalo. Kako sami rastu u vlastitim očima, tako su i deluzije u kojima žive sve veće i veće. 
Andrej Plenković saveznike nije mogao birati bez stanovitog političkog rizika, ali ih sada sve redom može odbaciti bez ikakvih posljedica.

LGBT Markićki baš ne ide: Njena revolucija je opet poražena

Koaliranje s HDZ-om i posljedično pozicioniranje na daleko bolja mjesta od stvarne važnosti podrazumijeva i bespogovorno slušanje HDZ-a, dok se svako suprotstavljanje moćnom pokrovitelju surovo kažnjava. Istina, blaže nego kada je Tuđman kasapio HSP-a, ali s istim ishodom na kraju burne ljubavne veze. Već su to osjetili Most i Hrast, a osjetit će – jer hrvatski desničari imaju sposobnost učenja jedino na vlastitim primjerima – i Zlatko Hasanbegović sa svojim Neovisnim u Zagrebu i svi njima slični bilo gdje.


Milijan Brkić i Kolinda Grabar Kitarović posljednji su značajniji ostaci Karamarkovog perioda, samo što je prvi u nezavidnoj, a druga u zapravo beznačajnoj poziciji. No, kako suživot s činjenicama nije nešto po čemu su desničari poznati, tako upravo u predsjednici pokušavaju – i to istovremeno, jer na Brkića više ne mogu računati – naći i zamjenu Plenkoviću u HDZ-u i svoju lidericu, tjerajući je u sukobe s premijerom čiji sadržaj nikoga ne zanimaju, što ne znači da ne ostavljaju posljedice na odnose u vlasti.

Vjerujući u svoju snagu i u sklonost Kolinde Grabar Kitarović da od svih loših odluka donese uvjerljivo najgoru, radikalna je desnica - naravno potpuno nesvjesno i očekujući sve suprotno od onoga što će se dogoditi - krenula u deratizaciju i dezinfekciju političkog mainstreama koji, istina, nije kakav, ali se bolji ne nazire. Ili, u prijevodu, u čišćenje politike i društva od same sebe i svojih saveznika i saveznica.

Ovakva kakva jeste, krajnja desnica ne treba nikome: ni Plenkoviću u Saboru, ni Bandiću u Zagrebu, pa čak ni Opari u Splitu gdje inače ima više političkih budala od sunčanih dana u godini.

Samo što to, očigledno, svi naši orbani malih formata ne žele da vide, pa jurišaju na donedavne saveznike nanoseći si u startu poraze od kojih se neće oporaviti ni oni, niti svi koji s njima prijete najsretnijem predsjedniku HDZ-a ikada, čelniku Vlade kojoj se oporba odlučila samoukinuti, što je dobro ali samo kada se gleda kao što se čita na arapskom, a sasvim suprotno kada se pogleda s lijeva na desno.