Uoči velikog napada na Iran u subotu 28. veljače, Sjedinjene Američke Države izvele su najveće vojno gomilanje na Bliskom istoku još od invazije na Irak 2003. godine. Golema pomorska i zračna sila, koju je američki predsjednik Donald Trump nazvao "velikom armadom", bila je pozicionirana je s jasnim ciljem: stvoriti vojni pritisak na Iran i biti spremna za udar ako pregovori propadnu. 

Prisutnost čak dva nosača aviona u regiji, što je rijetkost, ključni je element američke strategije. Ova dva ploveća grada predstavljaju mobilne zračne baze koje mogu ispaliti golemu vatrenu moć stotinama kilometara duboko u neprijateljski teritorij.

Jedan od ključnih brodova je USS Abraham Lincoln, nosač klase Nimitz koji od kraja siječnja operira u Arapskom moru, pozicioniran na svega sedamsto kilometara od iranske obale. Na njegovoj palubi nalazi se 75 letjelica, uključujući eskadrile višenamjenskih lovaca F/A-18E/F Super Hornet, ali i ključne zrakoplove pete generacije, F-35C Lightning II. Ovi "nevidljivi" lovci dizajnirani su za probijanje sofisticiranih protuzračnih obrana, što ih čini idealnim oružjem za prvi val napada. Uz njih, tu su i letjelice za elektroničko ratovanje EA-18G Growler, čiji je zadatak ometanje i uništavanje neprijateljskih radara i komunikacijskih sustava.

S druge strane, iz smjera Europe, u istočni Mediteran stigao je USS Gerald R. Ford, najnoviji i tehnološki najnapredniji nosač aviona na svijetu. Njegov dolazak u blizinu izraelske obale omogućuje otvaranje drugog fronta. Ford nosi četiri eskadrile lovaca F/A-18 Super Hornet, a njegova ključna prednost je elektromagnetski sustav za lansiranje zrakoplova (EMALS), koji mu omogućuje brže i češće polijetanje borbenih aviona u odnosu na starije nosače, što je presudno za održavanje kontinuiranog pritiska tijekom borbene kampanje.

Svaku udarnu grupu nosača aviona prati moćna flota površinskih i podmorničkih plovila koja pružaju zaštitu i dodatnu ofenzivnu snagu. Procjenjuje se da se u regiji nalazi između 25 i 35 američkih ratnih brodova, od čega je više od deset razarača klase Arleigh Burke. Ovi brodovi opremljeni su naprednim borbenim sustavom Aegis, koji stvara višeslojni štit protiv balističkih i krstarećih projektila, ali njihovo najmoćnije ofenzivno oružje su krstareće rakete Tomahawk.

S dometom od oko 1600 kilometara, Tomahawci mogu gađati ciljeve duboko unutar Irana s relativne sigurnosti međunarodnih voda. Procjenjuje se da cjelokupna flota na raspolaganju ima više od šesto Tomahawk projektila, što je dovoljno za uništavanje ključne vojne i industrijske infrastrukture. Posebnu prijetnju predstavlja prisutnost podmornica, pogotovo one klase Ohio poput USS Georgia. Iako je primarno dizajnirana za balističke projektile s nuklearnim glavama, ova podmornica je preuređena i može nositi do 154 konvencionalne krstareće rakete Tomahawk, omogućujući masivan i neočekivan udar s skrivene pozicije.

Zračni tsunami nad regijom

Paralelno s pomorskim snagama, Pentagon je u regiju prebacio i golem broj kopnenih zračnih snaga, stvarajući ono što analitičari opisuju kao "zračni tsunami". Ukupan broj američkih i savezničkih borbenih zrakoplova u regiji procjenjuje se na između 450 i 500.

Ključno čvorište postala je zračna baza Muwaffaq Salti u Jordanu, gdje je raspoređen velik broj jurišnih zrakoplova, uključujući F-15E Strike Eagle, dizajnirane za duboke udare i nošenje teškog tereta poput "bunker buster" bombi. Tu su i eskadrile lovaca F-35A, F-16 te jurišni zrakoplovi A-10C Thunderbolt II. Posebno značajan i neuobičajen potez bio je raspoređivanje jedanaest najnaprednijih lovaca za zračnu nadmoć, F-22 Raptor, u zračnu bazu Ovda na jugu Izraela. Njihova zadaća je osigurati potpunu dominaciju na nebu i neutralizirati bilo kakvu prijetnju iranskog zrakoplovstva.

Spremni za djelovanje su i strateški bombarderi, uključujući B-1B Lancer, B-52 Stratofortress te "nevidljivi" B-2 Spirit. Potonji je jedinstven po svojoj sposobnosti da neotkriven prodre duboko u neprijateljski teritorij i izbaci masivne GBU-57 bombe, dizajnirane za uništavanje duboko ukopanih i utvrđenih ciljeva, poput iranskih nuklearnih postrojenja.

Kako bi zaštitili desetke tisuća svojih vojnika i savezničke baze od očekivane iranske odmazde balističkim projektilima, Amerikanci su postavili robustan proturaketni štit. Sustavi Patriot PAC-3 raspoređeni su u Katru i Bahreinu, dok su sustavi THAAD (Terminal High Altitude Area Defense), sposobni presretati rakete na velikim visinama, postavljeni u Jordanu. Ovu obranu nadopunjuju Aegis razarači na moru, stvarajući gotovo neprobojan kišobran.

Održavanje ovako masivne sile zahtijeva i golemu logističku potporu. Više od dvadeset zračnih tankera KC-135 i KC-46 neprestano je u zraku kako bi omogućili borbenim avionima duži ostanak u misijama. Teški transportni avioni C-17 i C-5 izveli su stotine letova dopremajući streljivo, opremu i ljudstvo. Cijena održavanja ove vojne operacije procjenjuje se na gotovo 300 milijuna dolara mjesečno, što signalizira namjeru Washingtona da pritisak može održavati tjednima, ako ne i mjesecima.