Bez uobičajenih fanfara i daleko od fokusa medija odvijaju su pripreme za jednu od najvećih vježbi Sjevernoatlantske vojne alijanse nakon Hladnog rata pod imenom “Defender Europe 21” (Branitelj Europe). Dok ovo čitate, više od 500 tenkova Ambrams M1A2, oklopnih vozila Bradley M2A2 i druga teška tehnika sprema se za transport brodovima prema europskim lukama na Atlantiku. Iz glavnih aerodroma SAD-a za koji dan kreće i prijevoz vojnika koji će po dolasku u Europu dalje autobusima preko kontinenta do svojih vojnih baza. Iz SAD-a upravo se doprema još 20 tisuća komada raznorazne opreme. Zanimljvo je da uz vježbu “Defender Europe”, Sjedinjene Američke Države planiraju i seriju vježbi “Defender Pacific”. Ovi potonji vojni manevri usmjereni su prema obuzdavanju kineskih geopolitičkih aspiracija na Pacifiku, ali Peking je, za razliku od Moskve, puno agresivniji suparnik. Ovoga trenutka čak 60 posto brodova američke ratne mornarice pozicionirano je na Pacifiku. The Economist je iznio projekciju da će do 2025. godine kineski izdaci za obranu biti jednaki američkima, pa Washintgon ima razloga za nervozu.

Manevri u zraku, na moru i kopnu, s mravinjakom od više od 30 tisuća mobiliziranih vojnika iz 27 država, punom snagom starta “Europe Defender” početkom svibnja i taj “show of force and unity” potrajat će puna dva mjeseca. NATO generali uvjereni su da mogu odvratiti “ruski vojni avanturizam” klasičnom demonstracijom razmještaja velikih borbenih efektiva u blizini ruske granice. Dosadašnja predviđanja NATO-ovih planera nisu bila previše uspješna, posebno ne u slučaju ruske aneksije Krima, gdje je pred munjevitom brzinom ruskih postrojbi NATO ostao spuštenih gaća. Iako će se vježba odvijati na potezu od Baltika do Afrike, glavni fokus je - zapadni Balkan koji je opet na strateškom radaru SAD-a. Službeni američki izvori pokazuju kako će se koristiti svi veći vojni poligoni od Hrvatske (Slunj), BiH (Manjača i Glamoč) do Makedonije (Krivolak) i Kosova (američka baza Bondsteel). “Defender Europe” obuhvatit će i Baltičko te Crno more, a planirana je i vježba na pomorskim rutama ispred obala sjevera Afrike. Od velikih američkih vojnih postrojbi sudjeluju 82. zračno-desantna divizija, 173. padobranska brigada iz Vicenze (Italija) i 53. pješačka brigada Nacionalne garde Floride.

Dio masovne NATO vježbe je i vježba “Immediate Response 21” (Trenutačni odgovor 21), koja starta sredinom svibnja, i to na području Hrvatske. U njoj će biti angažirano više od 700 hrvatskih vojnika uz jednako toliko vojnika iz SAD-a, 800 vojnika iz Grčke, 700 iz Sjeverne Makedonije, 565 iz Albanije, 517 iz Bosne i Hercegovine, 300 iz Slovenije, 217 s Kosova, 200 iz Crne Gore te još 100 vojnika iz Velike Britanije i 4 iz Kanade. Oko 5000 vrhunski opremljenih vojnika na poligonu u Slunju uigravat će ofenzivni, napadački scenarij. Drugim riječima, uvježbavat će se zajednički prodor postrojbi u zamišljeno bojište, uz kombinirani manevar oklopnih vozila. HV sudjeluje s jednom oklopno-mehaniziranom satnijom. Simulacijsko središte naše kopnene vojske već je u pripravnosti. Sve to skupa fino izgleda za unutrašnju disciplinu i koheziju članica Saveza, a usput se dobije i pokriće za neku novu rundu vojnog šopinga. Paralelno, na poligonima po Mađarskoj, Bugarskoj i Rumunskoj (ukupno 13 tisuća vojnika) uši će parati buka protuzrakoplovnih i proturaketnih udara. Na nebu iznad Estonije odvijat će se multinacionalni zračni desanti pod zapovjednom palicom stožera 82. zrakoplovne divizije u blizini zračne baze Ramstein (Njemačka). U estonsku bazu Ämari prije neki dan doletjeli su američki lovci F-15E i F-15C, kao i dvije aviocisterne. U Crno more uplovili su razarač USS Thomas Hudner (DDG-116) i raketna krstarica USS Monterey (SG-61). Brodovi su dio udarne grupe nosača aviona “Dwight D. Eisenhower” (CVN-69). Ostali brodovi iz te borbene skupine trenutačno su u Sredozemnome moru pored Turske.U Albaniju stiže 6000 vojnika koji nastavljaju dalje prema Kosovu. Srpski šef države Aleksandar Vučić bahato je kritizirao dolazak NATO snaga rekavši kako se nada da “NATO snage neće ni na koji način uznemiravati kosovske Srbe, koji znaju uzvratiti”. To su izjave više za domaću srpsku publiku, nego za NATO alijansu.

Smisao vježbe “Defender Europe” nije samo pokazivanje mišića, nego i nešto posve drugo, neuočljivo oku prosječnog promatrača. Pentagon, naime, zanima koliko je prometna infrastruktura europskog istoka (ne)spremna za prihvat zapadne vojne tehnike, ponajviše tenkova, oklopnih gusjeničnih vozila, te vozila topništva i mobilnih raketnih sustava. Kako doznajemo, američka vojska će katalogizirati istočnoeuropsku, odnosno hrvatsku cestovnu infrastrukturu: autoceste, mostove, nadvožnjake, tunele... Kompatibilnost zapadnih vojnih vozila s prometnom infrastrukturnom europskog Istoka bit će detaljno proučena tijekom vježbe. Što će NATO-u silna vojska ako im prvi ešalon tenkova zapne na prvome metru mosta preko Save ili Vltave. Nakon provjere kompletan izvještaj ide u centralu NATO-a, ali i EU-a, uz smjernice što treba popraviti i prilagoditi. NATO se proširio na istok Europe, ali je prometna infrastruktura mahom ostala za standarde Varšavskog ugovora. Sad treba konačno ceste prilagoditi gabaritima zapadne tehnike. 

Što Rusi misle o NATO-ovim padobranskim desantima i brujanju tenkova blizu svojih granica? Pokreti ruske vojske uz istočne granice Ukrajine nisu slučajnost. Iz repertoara Kremlja frcaju prijeteće poruke da se nitko ne usudi opet zaigrati “ukrajinski rulet”. No to je već uobičajeni rat parolama i riječima koji prati svaku veću vježbu NATO-a. Nije da se načelnik Generalštaba ruske vojske, otac čuvene ruske doktrine hibridnog ratovanja, general i bivši tenkist Valerij Gerasimov prepao masovnosti ovih vojnih igara koje, po mišljenju ruskih komentatora, izgledaju kao proba svjetskog rata. Zapadni vojni analitičari nagađaju da se radi o oko 20 tisuća ruskih vojnika koji se raspoređuju uzduž sjeverne i istočne ukrajinske granice, a u pravcu Krima. Moskva, hajde da se ne lažemo, nije pokrenula previše vojnika. Vladar Kremlja više voli “hibridne provokacije”. Područje ruskog državnog teritorija prema Ukrajini ionako je pokriveno Južnim vojnim okrugom s glavnim snagama stacioniranima u Rostovu i Voronježu. Na Krimu, koji spada pod Južni vojni okrug, nalazi se cijeli jedan armijski korpus uz dvije divizije s golemim količinama moderne ratne mašinerije pa je Krim vojno samoodrživ. Vježba “Defender Europe” je poruka i teritorijalno rascijepljenoj Ukrajini da, eto, nije zaboravljena. Osim kratkotrajnog psihoterapeutskog djelovanja, pitanje je hoće li NATO vježbu Kijev doživjeti kao nešto utješno ili spasonosno. Ne samo da Ukrajina nije postala članica Saveza, nego do dana današnjeg nije ušla ni u njegovo predsoblje. Lagano puhanje u ratne trube dobro bi došlo podizanju narušene Putinove popularnosti koja klizi u debeli minus nagrižena višegodišnjim ekonomskim sankcijama i stagnacijom zemlje. Neko lokalno puškaranje možda ne bi bilo naodmet za revitalizaciju mršavog Putinova ugleda? Negdje, recimo, ne odveć daleko od ruske granice, prema lijevoj obali Dnjepra ili oko Odese? Međutim, zna Putin da se prije završetka plinovoda Sjeverni tok 2 (ostalo još samo 140 kilometara cjevovoda za dovršetak izgradnje) ne smije dati provocirati pa poslati vojnu ekspediciju prema Donbasu ili Lugansku, gdje živi ruska većina. Ni Europska unija ni SAD ne drže “kontrolni paket” u odnosima s Ukrajinom, nego Rusija. Pokazalo se da Europa i SAD nisu sposobni izvući ukrajinsku ekonomiju iz komatoznog stanja u kojemu se našla. Za ukrajinsku robu rusko tržište je osnovno, a njegovim zatvaranjem ukrajinska ekonomija se urušila. Vojno gledajući, Donbas i Lugansk su trajno izgubljeni za Ukrajinu, kao što su Abhazija i Osetija ad acta za Gruziju.

Što se tiče zapadnog Balkana, vježba “Defender Europe” snažno će markirati sfere interesa. Nakon što je Crna Gora postala članica NATO-a i nakon što će rješavanjem spora oko imena to uskoro moći učiniti i Sjeverna Makedonija, na Balkanu ostaju tri zemlje s nerazjašnjenom sigurnosno-političkom budućnošću: Bosna i Hercegovina, Srbija i Kosovo. Unatoč godinama i desetljećima višestrukih diplomatskih napora - posebno Europske unije - malo toga je postignuto kad je riječ o popuštanju napetosti. I ne zna se kuda to sve vodi, osim što se zna kako protivljenje NATO i EU integracijama na zapadnom Balkanu, uz zavodljivu antieuropsku retoriku, ne da se nije smanjilo - nego se povećalo, što je i statistička činjenica. Balkan je malena, sporedna bojišnica svjetskih sila koje tu ne mogu puno izgubiti. Ali mogu puno dobiti. Prava je šteta što Hrvatska, kao prva iz zapadnog pravca na toj liniji vatre, ne želi (ne zna?) preuzeti aktivniju ulogu. A nije da Washington ne očekuje takvo nešto. Problem je izostanak suvislijih hrvatskih ideja, prijedloga, inicijativa... Hrvatska vanjska politika u slučaju BiH ili Crne Gore, čak i Kosova, potpuno je zakazala. Klasa - ikebana. Na djelu je amaterska pasivnost članice jedne EU i NATO-a koja nije dorasla očekivanjima saveznika da utječe na najbliže susjedstvo s kojim je desetljećima živjela u istoj državi. Drugim riječima, službeni Zagreb ne zna prepoznati svoje praktične interese u regiji.
S obzirom na to da će Srbija kroz vježbu biti sa svih strana okružena vojnim postrojbama u bojevu poretku, i za one bez smisla za diplomatski rječni, psihološka poruka je jasna - Beograd mora završiti s geopolitičkim očijukanjem s Moskvom. U novom Hladnom ratu više neće biti ni zrna tolerancije za proruske vlastodršce u Banjoj Luci koji BiH žele pretvoriti u špijunski raj, pravu Casablancu za ruske obavještajce i specijalne operacije. Srbija i Republika Srpska fokusna su uporišta ruskog Drang nach Westen, zbog čega i novi stanar Bijele kuće osjeća sve nepodnošljiviju nelagodu. Kosovski dijalog je par excellence primjer europske tromosti koja ide na ruku Moskvi. 

U Bruxellesu i Washingtonu gutaju knedle zbog činjenice da se samouvjereni Vučić ne plaši Zapada, a plaši se Putina. Priznanje Kosova od strane Srbije rješenje je koje nameće Amerika Joea Bidena. Konačno rješenje kosovskog problema značilo bi zatvaranje tog dragocjenog kanala za ruski utjecaj na Balkanu, a to nikako nije u interesu Vladimira Vladimiroviča koji kod kuće ima sve više problema. Bivše sovjetske republike gube vezu s Moskvom te postaju ekonomski i politički samosvjesnije. Armensko-azerbajdžanski rat pokazao je da Kina, Turska i Izrael sve više ulaze duboko u ruski geopolitički trbuh, bez da se Kremlj išta pita. Buja separatizam centralnoazijskih ruskih pokrajina koje traže vlastiti nacionalni identitet. Ilegalni i legalni imigranti iz Kine naseljavaju prostranstva ruskog Dalekog istoka, a Moskva se ponaša kao da se ništa ne događa. Ruski demografski problemi sve su veći, a privredna kriza se produbljuje. Kako Putin korača u sve veće životne godine (68-godišnjak), kremljolozi predviđaju početak unutardvorskih ratova za preuzimanje moći u postputinovskoj eri, koja je, po nekima, već započela. 

Vježbu “Defender Europe” treba gledati kao geostratešku i propagandnu ofenzivu na Balkan u namjeri da se Amerika i Europa čvrsto suprotstave interesima Rusije, ali i Kine. Prioritetna meta je Srbija od koje se traži potpuno zatvaranje vrata ruskom utjecaju. Srbija ne smije postati ruska gubernija. Ako ne dođe do zaokreta, nisu isključene ni sankcije zacementiranom beogradskom režimu. Nije tajna u visokim diplomatskih krugovima da Washington i Bruxelles od Hrvatske očekuju da zalutaloj srpskoj geopolitičkoj ovčici ne pravi probleme na njezinu krivudavu putu prema EU. Makar to bilo i na štetu hrvatskih nacionalnih interesa.