Jedno od mogućih mjerila gospodarske aktivnosti može biti i prometna gužva. Noću, dok nema prometa, vožnja od mojeg zagrebačkog ureda do stana na kraju grada traje nekih dvadesetak minuta (za 13,5 km udaljenosti). U sad već zaboravljenim “normalnim danima”, to vrijeme u jutarnjoj špici može varirati između 45 i 70 minuta. U posljednjih osam tjedana, skoro pa neovisno o dobu dana, vožnja je trajala dvadesetak minuta, zaustavljanja na crvenom gotovo da nije ni bilo, čekanja dva ciklusa na semaforu su nezapamćena i sve to je siguran znak da smo zaronili u recesiju. 

Prošloga tjedna je naša Vlada napravila ekonomske projekcije koje kažu kako ćemo ovu godinu dovršiti s negativnih 9,4% ekonomskog rasta, a to znači da ćemo kraj godine dočekati 12,2% manje od plana, što je po svakom kriteriju naše i u normalnim vremenima anemične ekonomije nevjerojatan i do sada nezabilježen pad. Iako nam političari s jedne strane serviraju izbore “prije jesenskog drugog vala pandemije”, gore spomenuti Vladin plan taj drugi val uopće ne predviđa - kao da ministar financija i premijer ne razgovaraju ili čak ne žive u istoj državi. Gdje je tu istina i u kakvu smo recesiju uronili nitko točno ne zna. 

Vuk Vuković "Uhljebi će uništiti i ovo malo gospodarstva koje želi opstati"

Vrijedi samo malo svjetla nabaciti na tvrdnju kako je pandemija jedini i isključivi razlog zbog kojeg smo utonuli u recesiju. Nažalost, to nije ni blizu točnog, trgovinski ratovi istoka i zapada traju već neko vrijeme i globalni industrijski kapaciteti već dulje bilježe značajna usporavanja. Glasnici krize već dugo ponavljaju kako je ona neminovna, iako ekonomska slika nikad nije bolja, na isti način kao što je i pogled najbolji s vrha planine. 

Veliki dio rasta dioničkih tržišta, osobito onih američkih, proizlazio je posljednjih godina ne iz ekonomskih rezultata, sjajnih profita ili solidnih fundamenata, nego iz različitih “buy-back” shema, pa su kao rezultat cijene dionica kompanija otišle u nebo. Primjera radi, P/E odnos (Price/Earnings - odnos cijene dionice prema očekivanom prinosu/dividendi) u slučaju planetarno velikog Amazona na današnji dan iznosi 1:97. To ukratko znači da ako ste uložili stotinu dolara u Amazonove dionice, morate pričekati 97 godina da vam Amazon kroz dividendu isplati tu vrijednost. 

Investicijski stručnjaci će vam reći da se u dionice ulaže na dugi rok, no 97 godina je ipak možda malo predugo za čekanje i najstrpljivijim ulagačima. Uostalom, burze su danas uglavnom televizijske kulise, šareni i mnogobrojni grafikoni više služe da zabave široke narodne mase. Pravo stanje ekonomije se promatra i zbraja u blagajnama korporacija i supermarketa - a tamo situacija nikad nije bila lošija. 

Kažu, ovako loše nije bilo od velike recesije prije osamdesetak godina, iako ta tvrdnja više zvuči kao prolazno vrijeme, nego kao definitivna dijagnoza.

Naftna industrija je u problemima, većina proizvođača nafte je jednostavno nerentabilna u današnjim odnosima cijena. Primjerice, u siječnju smo imali oko osam stotina bušotina koje su dnevno pumpale naftu u Americi, da bi ih danas bilo jedva malo više od tri stotine. 

Cijena nafte na burzi u trenucima je prešla u negativne vrijednosti, prije petnaestak dana netko je bio spreman platiti čak i 37 dolara po barelu samo da uzmete njegovu naftu - naravno ako je imate gdje skladištiti. Skladišta nafte širom svijeta su dupkom puna, procjenjuje se i do 90% ukupnog kapaciteta. Pogled ispred singapurske luke otkriva stotine i tisuće brodova koji nemaju kuda sa svojom robom. 

DOLAZE CRNI DANI Marić je ljut jer ga ne razumiju - nakon srpnja nema novca

Tankeri koji koštaju u stotinama tisuća dolara dnevno su se počeli koristiti kao skladišta, a neki proizvođači su počeli tankerima prevoziti naftu u Aziju gdje još ima nešto malo slobodnih skladišta samo kako bi riješili problem prevelike proizvodnje. Spori oporavak potrošnje gotovo jamči bankrot niza naftnih bušotina, rafinerija i trgovaca, a preplavljenost već proizvedenom naftom jamči da rasta proizvodnje neće biti mjesecima.

Istodobno, proizvođači automobila - jedne od radno najintenzivnijih industrija, nemaju kuda sa svojim vozilima jer nema prodaje i nema kupaca. Prodaja novih automobila je pala za više desetaka postotaka, primjerice u Kini je prodaja automobila u veljači pala za nevjerojatnih 92%. Čak i kad bi od ožujka na dalje prodaja bila ista kao i u siječnju, jednostavno nije moguće prodati toliko automobila do kraja godine da se nadoknadi gubitak, a da on ovu industrijsku granu na globalnoj razini ne potopi duboko u crveno. 

Tu su i cijele flote rent-a-car automobila koji sakupljaju prašinu po tisućama parkinga i pitanje je dana kad će se pojaviti na tržištu polovnih automobila te potopiti i taj segment tržišta. Skupa s njima tu su i svi oni koji za njih proizvode dijelove koje sad nemaju kome prodati ili koje automobile servisirati, pa sve dotle da možemo diskutirati kako ni radničke menze više ne troše onoliko krumpira koliko su do sada trošile, pa recimo belgijski proizvođači apeliraju na svoje građane da jedu više pomfrita kako bi se potrošile zalihe krumpira. 

Konsekvence ovog zastoja globalne ekonomije su u ovom času nesagledive i iako imamo nekoliko industrija koje su očigledni gubitnici pandemije, na gornjem primjeru pomfrita, ali i piletine ili govedine, znamo da je kriza kapilarna i da praktički nitko nije izuzet od gubitaka. Pala je potražnja, a dobrim dijelom je pukao i lanac proizvodnje i prodaje u puno malih i sitnih komadića. Čak i kad bi potražnja ponovno narasla sutra na siječanjske nivoe, nitko ne zna koliko je vremena potrebno da svjetski ekonomski stroj vratimo u prvobitno stanje, i to iz jednostavnog razloga zato što se to nikad prije nije dogodilo.

UPADLJIVA ŠUTNJA A branitelji? Hoće li se Plenki usuditi rezati i njima?

S druge strane, vlade širom svijeta nemilice helikopterom bacaju stotine milijardi dolara i eura na lomaču globalne ekonomije u nadi da će ugasiti krizu i jedva da uspijevaju usporiti neminovno. Oni koji mogu izvlače novce iz vlastitog madraca, a stotinjak država je zatražilo pomoć međunarodnog monetarnog fonda - također još jedna situacija bez presedana koja govori o nevjerojatnim razmjerima krize. Amerikanci će samo ovaj kvartal upumpati u ekonomiju dodatnih 3000 milijardi dolara što je šest puta više nego na vrhuncu krize 2008. godine. Toliko o tome koliko je ova kriza kratkotrajna ili brzo rješiva. 

Neutemeljeni optimisti, poput ovih naših iz Vlade, smatraju kako će izlazak iz krize biti brz i jednostavan. Oni kažu kako je ovo “V” kriza, u koju smo jako brzo upali i iz koje jednako brzo možemo izići. Iako nam optimizma svakako treba, bilo bi dobro da barem bude utemeljen na nekim solidnim pretpostavkama što je teško za očekivati. Promatrajmo samo što se dogodilo s našim najvećim trgovinskim partnerom Italijom, ili drugim velikim tržištima, poput Njemačke (a o Španjolskoj, Francuskoj ili Velikoj Britaniji da i ne govorimo). 

Čak i kad bi cijeli svijet krenuo odjednom naprijed, mi koji smo s 18% BDP-a izloženi turizmu, pravi ekonomski udar tek možemo očekivati, taman u trenutku kad Vladine mjere očuvanja radnih mjesta iscure, a mi čeznutljivo počnemo tražiti po TV dnevnicima izvještaje o prometnim gužvama s naplatnih kućica i umjesto toga vidimo slike pustih graničnih prijelaza Rupa i Pasjak. 

Naši ministri trabunjaju o prometnim koridorima kojima dolaze Česi (koji su do sada sudjelovali s 4% u našem turizmu) ili Nijemci s nekih 18-20%, kojima je Angela prije nekoliko dana rekla da ne napuštaju domovinu i da ljetuju u Bavarskoj. Iz domaće perspektive u kojoj je pandemija više izgledala kao prisilni i dulji godišnji odmor, vrijeme za riješiti zaostatke po kući i napraviti proljetno spremanje, a puno manje kao katastrofa koja je civilizaciju ukopala u mjestu, može nam se naivno činiti kako je recesija u koju smo upali privremeni zastoj, svojevrsna rupa na cesti ekonomije zbog koje smo morali prikočiti. 

KAKO DALJE? "Ljudi će nakon ovoga manje trošiti na kafiće, elektroniku..."

U stvarnosti, kriza je tu i pune efekte ćemo tek početi osjećati. Turisti koje trebamo i priželjkujemo treba uglavnom promatrati kao prijevozna sredstva za COVID-19, pa neka i on okusi malo ljeta. Ipak, mislim da je vrijeme za skidanje ružičastih naočala i za suočavanje sa stvarnošću. Ona ne izgleda dobro, a ponajmanje optimistično.