Sredinom osamdesetih Jugoslavija je još čitala “između redaka”, ali sve manje. Kult Tita i socijalizma bio je jak, ali su se počele pojavljivati napukline u vidu memoara, koji su otkrivali istine koje režim nije želio čuti. U Beogradu je Vjenceslav Cenčić 1983. izdao knjigu “Enigma Kopinič”, koja je izazvala silan interes javnosti. Bilo je to prvi put da neki od Titovih vodećih špijuna podastire svoj život na papir. Pokazat će se da je Kopinič bio suradnik ruske vojne obavještajne službe GRU i da je u Moskvi, tijekom Velike čistke 1938., bio Titov anđeo čuvar. U obračunu Tita i Petka Miletića, crnogorskog komunista, vehabije, jakobinca bez velike pameti, Kopinič je stao na Titovu stranu - sa svom svojom agenturom - pa su Petka Miletića otpremili u Sibir. Ishod je mogao biti i obrnut jer se bitka vodila prema pravilu “tko će koga”.  Josip Broz bio je zahvalan svima koji su mu pomagali, pa je Kopiniča nagradio mjestom direktora brodogradilišta Uljanik. Druga dva ruska čovjeka koji su ga štitili zvali su se Ivan Stevo Krajačić i Ivan Karaivanov. Bugarinu Karaivanovu je Tito kasnije dao vilu i “parkirao” ga u Skupštinu Jugoslavije, jer se ovaj između Broza i Staljina opredijelio za ovoga prvoga. Kopinič je u Cenčićevoj knjizi optužio Andriju Hebranga kao njemačkog i ustaškog špijuna. Nakon pojave te knjige uskoro se pojavila i druga, “Kopinič bez enigme”, u kojoj je Milenko Doder, pukovnik JNA, ratovao s Cenčićem i Kopiničem. Za Cenčića i Kopiniča slučaj Hebrang bio je prije svega pitanje državne sigurnosti i sovjetske infiltracije. Njihova temeljna teza bila je da je Hebrang bio ili izravno kompromitiran kontaktima s okupatorom ili instrumentaliziran od NKVD-a te da je Tito imao razloga smatrati ga opasnošću za autonomiju jugoslavenskog pokreta. 

Poslijeratni obračun s “staljinističkom strujom” bio je po njima politički brutalan, ali povijesno nužan. Za Cenčića je rehabilitacija Hebranga bila politički motiviran pokušaj nacionalne reinterpretacije NOB-a i sredstvo za jačanje hrvatske republičke autonomije. Dugoročno, to je bio udar na temeljni legitimitet Jugoslavije kao zajedničke revolucije. Doder je, s druge strane, smatrao da je cijeli spor oko Hebranga sekundaran u odnosu na strukturalni problem komunističke vlasti. Njegova ključna teza bila je da je Hebrang uklonjen u tipičnoj logici revolucionarne konsolidacije vlasti te da se optužbe o Gestapu i NKVD-u koriste kao naknadne racionalizacije političke likvidacije.

Sigurnosni aparat, po Kopiniču i Cenčiću (a Cenčić je bio suradnik beogradske centrale Udbe), ne može biti pouzdan izvor istine o vlastitim zločinima. Za Dodera problem nije bio je li Hebrang bio kriv ili ne, nego zašto u Jugoslaviji nije postojao mehanizam zakonite istrage, zašto se povijest otvara tek kad se elite međusobno posvađaju i zašto se istina koristi kao oružje frakcijskih ratova, a ne kao temelj društvenog pomirenja.

A dok su se špijuni, obavještajci i sive eminencije revolucije svađale, sa strane su sve to gledale radoznale oči. CIA, snajka, CIA. Američki su obavještajci sve analizirali i tražili dubinske, pozadinske strukture koje su preko vruće memoaristike upravljale procesima. Danas je jasno da se tu vodila tiha bitka za buduće nacionalne legitimacije. U Hrvatskoj je bila teza - “mi smo bili žrtve centralizma i čistki”. U Srbiji je vladalo uvjerenje - “mi smo čuvali Jugoslaviju i pored separatizama”, dok je u staroj partijskoj gardi živio osjećaj - kultistički, ali ne sasvim pogrešan - “bez Tita i Partije nema države”.

U deklasificiranom dokumentu CIA-e čitamo:

NACIONALNO OBAVJEŠTAJNO VIJEĆE TAJNO
Direktor Središnje obavještajne službe
Washington, D.C. 20505
NIC br. 05146-85
16. listopada 1985.

MEMORANDUM ZA: Direktora Središnje obavještajne službe, zamjenika direktora Središnje obavještajne službe, putem nacionalnog obavještajnog časnika za Europu, od pomoćnika nacionalnog obavještajnog časnika za Europu

PREDMET: Jugoslavija: Titovi špijuni u međusobnom sukobu.
Što je pomoćnik nacionalnog obavještajnog časnika za Europu - jaka pozicija - javljao centrali?
CIA je vrlo inteligentno primijetila što se zbiva.

“Jugoslavija prolazi kroz jedno od najrazotkrivajućih javnih preispitivanja osnivačkih dana svoga režima kakvo se ikad dogodilo u komunističkom svijetu. Titova smrt ubrzala je trend prema otvorenosti i slobodnijem izražavanju, što je neizbježno dovelo do revizionističkih napada na najsvetije mitove partizanskog razdoblja. U novije vrijeme tempo se dodatno ubrzao jer se njegovi stari drugovi žure osigurati svoje mjesto u povijesti objavljivanjem memoara koji ‘otkrivaju sve’ i napadaju suparnike. Još je značajnije to što se tajni arhivi sve češće otvaraju javnosti, doduše putem neovlaštenih curenja informacija te najčešće u svrhu osobnih i etničkih osveta. Rezultat je izrazito polemizirana atmosfera u kojoj se daleka prošlost koristi kao odskočna daska za snage koje se u biti spore oko same prirode federacije, kakva je sad i kakva bi trebala biti...”, piše u izvješću.

Memoari obavještajnih i sigurnosnih dužnosnika posebno su zanimljivi, smatraju Amerikanci, jer većina tih autora koji prvi put objavljuju u nastojanju da utvrde vlastitu povijesnu ulogu istodobno poravnavaju stare račune “s neviđenom osvetoljubivošću”. Njihove su publikacije izazvale “niz manjih senzacija” otkrivajući tajne borbe iza poslijeratnih zbivanja te razotkrivajući korijene trajnih etničkih i političkih napetosti među ljudima koje je Tito ostavio na vlasti.

Ovaj val povijesnog revizionizma, kažu autori, nema presedana u Jugoslaviji i njegov dugoročni učinak još je teško procijeniti.
“Kratkoročno se uočava svojevrsni otupljujući učinak jer se previše mitova ruši istodobno. Kako je javno ‘pranje prljavog rublja’ postalo rutina, javnost očito posvećuje malo pažnje svakom novom otkriću i niskom udarcu, unatoč velikoj medijskoj pompi.

Većina Jugoslavena s određenim perverznim zadovoljstvom promatra kako se nekoć moćni, i zastrašujući, međusobno blate na nedostojanstveni način, ali se rijetki usuđuju iskoristiti ta razotkrivanja kako bi zahtijevali prave činjenice ili reforme. No mladi, koji su već cinični prema partizanskom samohvaljenju o ‘bratstvu i jedinstvu’, možda će biti skloniji smatrati opravdanim da sami traže nove odgovore.” CIA je vrhunski dešifrirala “zakulisje” i sve glavne silnice naizgled historicističkog sukoba. U biti se radilo o prirodi federacije i budućnosti države. U fokusu je mrtvi Andrija Hebrang, nad čijim se grobom vode živahne idejne bitke. Razna razotkrivanja sugeriraju da snage u Zagrebu - neki zaključuju da je glavni pokretač hrvatski partijski vođa Vrhovec - žele vratiti Hebrangu dobro ime kako bi dokazali ideološku čistoću Komunističke partije Hrvatske, kakvu ona navodno ne zaslužuje. Izvori s izvrsnim pristupom kažu da srpski liberali već govore o “neostaljinizmu” u hrvatskoj partiji pod Vrhovcem. “Oni koji napadaju pokušaj Hebrangove rehabilitacije tvrde da je riječ o prikrivenom napadu na Titov ugled i zavjeri da se prisili Beograd na preispitivanje raskida sa Staljinom. Razmjena optužbi u ovom sporu izuzetno je žestoka. Josip Kopinič, Titov suradnik iz predratnog razdoblja koji je u Zagrebu kontrolirao ratni komunikacijski centar NKVD-a za Balkan, prvi je otvorio to pitanje u biografiji objavljenoj 1982. (Biografiju Kopiniča napisao je bivši časnik SDB-a Vlado Cenčić.)”, piše u tekstu CIA-e. 

Kopinič je tvrdio da je Hebrang 1942. postao agent Gestapa i da je on tu činjenicu uredno prenio Moskvi, ali su Sovjeti to znanje sakrili od Tita, iskoristili Hebranga kao svojeg agenta i da su agenti NKVD-a u Jugoslaviji nakon rata likvidirali sve koji su imali neposredna saznanja o Hebrangovoj ranijoj izdaji. “Sam Kopinič postao je meta odmazdi i blaćenja, uglavnom u časopisima sa sjedištem u Hrvatskoj. 
U nedavnom intervjuu Ivan Stevo Krajačić, Titov najbliži čovjek u hrvatskoj partiji, oštro je reagirao na Kopiničevu tvrdnju da je Krajačić bio agent sovjetske vojne obavještajne službe u Jugoslaviji. Krajačić uzvraća optužujući Kopiniča da je služio ‘tko zna kojim stranim interesima’ i iznosi široke optužbe o srpskim nacionalističkim makinacijama u vrijeme Rankovića. 

Drugi bivši časnik tajne policije, Hrvat, nedavno je sugerirao da je Kopinič bio Gestapov suradnik tijekom većeg dijela rata. Treći bivši sigurnosni dužnosnik u Zagrebu u tisku je tvrdio da je Hebrang nakon rata oslobođen optužbi za nacističku špijunažu tajnom policijskom istragom u Hrvatskoj. Optužio je Kopinića da ‘puca u mrtvaca’, odnosno da kleveće vođu koji se više ne može bra- niti. Zauzvrat, Kopinič je zaprijetio da će posegnuti za svojim ratnim zapisima - uključujući operativne depeše prema i od ‘Ujaka’ (Staljinov kodni naziv) - kako bi ‘razotkrio’ snage koje brane Hebranga”, piše službenik CIA-e. Vladimir Dedijer, Titov službeni biograf, stao je na Kopiničevu stranu. “Oslanjajući se na tajne arhive i informacije koje su mu dali visoki partijski i policijski dužnosnici protivni pokušaju rehabilitacije u Hrvatskoj, Dedijer opisuje hrvatske komunističke vođe kao kukavice i oportuniste koje je Tito morao zastrašivati da bi se borili protiv Nijemaca. 

Dedijer otkriva tajne dokumente koji tvrde da su se vodeći hrvatski komunisti kolebali kad je Staljin pokušao uspostaviti neovisnu Komunističku partiju Hrvatske, pod sovjetskom, a ne Titovom kontrolom, u ranim danima rata. Dedijer također tvrdi da su Hebrangovi zaštitnici ubili narodnog heroja Ivana Milutinovića na kraju rata. Također je napao Stevu Krajačića tvrdeći da je 1984. Krajačić, kojega Dedijer naziva ‘nekim sovjetskim agentom’, pokušao cenzurirati treći svezak Dedijerove biografije Tita.” 

Dedijer je u Jugoslaviji “enfant terrible”, pišu agenti. Cijenjen je, ali mu se ne vjeruje u potpunosti zbog dugogodišnje sklonosti ultrarevolucionarnim ciljevima i eklektične ideologije, koja često izaziva sukobe s fanaticima s kojima se sprijateljuje. Kamo sve to vodi? “Ovi sporovi sami po sebi ne moraju dovesti do većih političkih promjena. No ako se trend ne zaustavi, vjerojatno će dovesti do otvorenih poziva na detitoizaciju, možda počevši s većim zahtjevima za rehabilitaciju onih koje je Tito čistio na svim stranama političkog spektra i zaoštravanja polemika koje produbljuju razlike između zagovornika reformi i povratničkih staljinista unutar vodstva. Ako do toga dođe, postupna evolucija Jugoslavije prema trajnijim demokratskim institucijama mogla bi se dramatičnije ubrzati. No istodobno bi postojali i rizici od protureakcije te ‘posljednjeg trzaja’ stare garde, koja bi vjerojatno pokušala povratak prema represivnoj vlasti ranih Titovih godina”, čitamo u izvješću. Bila je to, danas znamo, dugoročna, ali vrlo precizna prognoza.