Vlada RH se odlučila za kupnju francuskog borbenog aviona Rafale, a to je ishod na koji američka administracija gleda kao na propuštenu priliku za jačanje vojnog partnerstva dviju zemalja. Ipak, ne bih očekivao neki negativan utjecaj na bilateralne odnose Hrvatske i SAD-a, možda tek izraz razočaranja…, opisuje za Express nekoliko diplomata država članica NATO saveza koji prate američko-hrvatske političke odnose. Diplomat koji pozorno prati preslagivanje odnosa unutar Europske unije, a nakon odlaska Velike Britanije iz članstva, izražava razumijevanje za, kako je rekao, “teške strateške dileme Hrvatske vlade” pri odabiru novog borbenog aviona.

“Ostavljajući po strani pitanje cijena ponuđenih aviona, premda je i ta tema jedna od glavnih koordinata za odluku, pretpostavljam da se Vlada RH morala boriti s uistinu teškom strateškom dilemom: angažirati se dugoročno s SAD-om, strateškim vojnim partnerom i jamcem sigurnosti, ili stupiti u partnerstvo s politički najutjecajnijom zemljom EU, Francuskom, koja je sama po sebi ozbiljan sigurnosni faktor, ali i važan gospodarski igrač za Hrvatsku? Nije laka odluka. Francuska je geografski bliža Hrvatskoj i može biti od pomoći na mnogo političkih i ekonomskih načina. SAD je daleko, no bit će tu da zaštiti Hrvatsku u slučaju ozbiljnih problema u regiji ili svijetu, bez obzira na to koji borbeni zrakoplov Hrvatska kupi ili ne kupi”, objašnjava isti izvor. 
Ponuda borbenog lovca F-16 block 70/72 inicijalno možda je skuplja u odnosu na francuskoga konkurenta, rabljenog Rafalea F3R, nastavio je, ali bi dugoročno nabava posve novog američkog mlažnjaka, a tijekom njegova eksploatacijskog vijeka i troškova korištenja, bila isplatljivija za Hrvatsku. 

Možda je Pariz, pretpostavlja naš sugovornik, ponudio Zagrebu povoljniji i dugoročniji model otplate, uz neke ekonomske povlastice kakve SAD nema praksu nuditi kod ovakvih akvizicija. Ovaj zapadni diplomat pita se je li činjenica da SAD još od početka godine nema veleposlanika u Zagrebu možda utjecala na manju učinkovitost u promicanju ponude za F-16 block 70/72. Možda su i još prisutni odjeci vanjske politike bivšeg predsjednika Donalda Trumpa imali učinka, spekulira dalje sugovornik. Uz sve to, dodao je, ni diplomacija nove administracije Joea Bidena još se nije kompletirala u punoj snazi. Naši sugovornici kažu kako je ne tako davno prevladavalo mišljenje da Hrvatskoj, s financijskog i vojnog aspekta, nisu potrebni nadzvučni borbeni zrakoplovi te da se pitanje nadzora hrvatskog neba učinkovito može riješiti unutar efektiva Sjevernoatlantske vojne alijanse. Hrvatski profil u doprinosu NATO-u neke su velike članice Saveza vidjele u razvoju kopnenih postrojbi, helikopterske komponente, a posebno u jačanju pomorskih sposobnosti.

“Usprkos tome, shvatilo se da, ako Hrvatska zbog svojih razloga ipak želi nabavljati borbene zrakoplove, SAD je uvijek bio voljan ponuditi bilo koji paket lovaca F-16 i takva bi akvizicija ojačala američko-hrvatske odnose za mnogo godina”, ocjenjuje utjecajni diplomat, koji smatra da odluka Vlade da nabavi francuski vojni proizvod neće proizvesti teško ili negativno nasljeđe za buduće odnose Hrvatske i Amerike. 
“Hrvatska se nije odlučila za proizvod Lockheed Martina, a SAD to smatra propuštenom prilikom i ništa više od toga”, zaključuje na kraju diplomat. 
Bilo kako bilo, čini se da je pozicija administracije Joea Bidena jasna - ponesu li francuski Rafalei hrvatske oznake, bliski odnosi SAD-a i njegova jadranskog saveznika nastavljaju se dalje urednim kontinuitetom. 

Nema dileme da Hrvatska kupnjom Rafalea kupuje i generalnu političku naklonost Elizejske palače, ali ne treba zaboraviti da Pariz njeguje više-manje dobre odnose s većinom zemalja europskog jugoistoka, uključujući Srbiju, s kojom ima sve bolju vojno-tehničku suradnju. Smjer Emmanuela Macrona isti je koji je imala francuska politika prema Europi od Charlesa de Gaullea - manje Amerike, više Europe, a usput politički sputavati Njemačku. Sve ovo ne pruža odgovor na meritum stvari. Pitanje je kako će i kad ti dvomotorni lovci 4. generacije postati operativni. Drugim riječima, hoće li Hrvatsko ratno zrakoplovstvo s francuskim nebeskim mušketirom zakoračiti u renesansu ili u agoniju? Rafale je skup, tehnološki složen, vrhunski borbeni avion koji, očekivano, prate i vrlo visoki operativni troškovi.

Početno stanje u HRZ-u i nije neka tajna. Prvo, borbenu eskadrilu čini samo sedam poluispravnih MiG-ova 21. Drugo, borbena sposobnost tih MiG-ova odavno je narušena, pa je i NATO službeno obaviješten da nam lovci više ne obavljaju noćne misije. Treće, Zrakoplovno-tehnički centar je tehnički i kadrovski nespreman za osnovno održavanje suvremenog borbenog lovca, k tome još dvomotornog. Četvrto, ne postoji kvalitetna zakonska regulativa za održavanje borbenih zrakoplova. Hrvatska, za razliku od ostatak EU, još nije prihvatila tzv. EMAR regulativu (European Military Airworthiness Requirements). U Hrvatskoj je, naime, na snazi jedan jedini pravilnik o održavanju vojnih zrakoplova, u kojem bukvalno stoji da se resurs zrakoplovu može produljiti za 30 posto trivijalnim papirnatim naređenjem bez ikakvih inženjerskih analiza, provjera i dubinskih pregleda (!?). Komparacije radi, u našem civilnom zrakoplovstvu ima više od 60 različitih pravilnika. Peto, hrvatske vojne zrakoplove održava osoblje upitne kompetentnosti, s vojnim dozvolama mehaničara za koje ne postoji pisani standard znanja, praktičnog rada i provjere. Ne postoje ni uvjeti za trening-centar, programe obučavanja, posebna ovlaštenja (instruktori teorije, prakse, ispitivači, nadzornici…) Šesto, ne samo da je kritična situacija s brojem pilota nego mučninu izaziva i situacija sa zrakoplovnim inženjerima. Zrakoplovnih inženjera nema ni na zapovjednim mjestima unutar HRZ-a, a o generalskom ustrojbenome mjestu namijenjenom zrakoplovno-tehničkoj struci da i ne govorimo. Vode programe održavanja za 6-7 različitih tipova zrakoplova. S razlogom neki strahuju da dolaskom suvremenog borbenog lovca prijeti slom ionako krhkog sustava. Sve ove boljke možda jesu neugodne, ali su nezaobilazne.