Tomislav Karamarko još od kolovoza “ozbiljno razmišlja” o kandidaturi za predsjednika HDZ-a. Sad je veljača. I još razmišlja. Ali ovoga puta o tome da se možda ipak ne bi kandidirao za predsjednika HDZ-a.

Uglavnom, za Karamarka razmišljanje je uvijek bila aktivnost visokog rizika.

Ali nije da bivši, protjerani i prezreni šef HDZ-a nije imao o čemu razmišljati sve ove puste mjesece otkako je rashodovan s čela stranke. 

Prvo, gledao je kako se HDZ “dislocira od biračkog tijela”, kako Andrej Plenković gubi izbore, ali održava vlast, kao i to kako desnica u HDZ-u očajnički traži nekakvog lidera. Pa makar to bio Karamarko kojeg su, kako se hvalio u medijima, na terenu navodno opsjedali ljudi kao da se radi o drugom povratku izgubljenog mesije.

Ide na izbore Tomo se vraća: Priča se da je Mesićev 'trojanac' za Plenkija

A drugo, Karamarko je morao razmisliti o tome da bi njegova kandidatura za predsjednika HDZ-a pomogla Plenkoviću da razbije desničarski trojni pakt Mire Kovača, Davora Ive Stiera i Ivana Penave. Kao da Karamarko nije već nanio dovoljno štete HDZ-u, pa će sad omogućiti onome koga svi žele detronizirati da upravo na tom sukobu na desnici zadrži, a naknadno i počisti stranku.

Bilo je tu, dakle, svakakvog materijala za razmišljanje.

No ovdje se nameće još jedna tema za razmišljanje: kome danas uopće treba Tomislav Karamarko?

Naravno, treba Andreju Plenkoviću kako bi rasturio pokret otpora na stranačkoj desnici.

Međutim, taj Karamarko dobro bi poslužio i hrvatskoj ljevici. Strah od Karamarkova HDZ-a mobilizirao je uspavanu ljevicu u vrijeme kad su Zlatko Hasanbegović, Ivan Tepeš i ostali Karamarkovi trabanti i ekstremistički jurišnici provocirali atmosferu građanskog rata. Tad je Zoran Milanović na strahu od Karamarkova dolaska na vlast uspio maksimalizirati rezultat na izborima 2015. godine, prije nego što je otklizao u nepovrat čim su Plenkovića doveli za ruku iz Bruxellesa da spasi HDZ.

Čak se i društvo probudilo u doba Karamarkova tumaranja javnom scenom. Svaka njegova akcija izazivala je žestoku reakciju, za razliku od situacija koje danas uredno prolaze Andreju Plenkoviću. Poput, recimo, uhićenja ljudi koji prosvjeduju protiv Tuđmana, koketiranja s ustaštvom, paktiranja s desnicom, ali i koaliranja s optuženicima za kriminal i korupciju. O aferi Borg da i ne govorimo.

Zamislimo, primjerice, da Karamarko kaže medijima da ne trebaju pisati o aferama ministara, kako je to ovaj tjedan poručio Plenković. Na cesti bi bilo tisuće ljudi.

Karamarko je bio, dakle, eliksir za ljevicu, možda i više nego što je to bio za desnicu.

A bi li mogao biti eliksir za HDZ?

HDZ ne daje drugu šansu svojim bivšim predsjednicima, osobito onima koji su praktički izgubili dobivene izbore, pa prodali dušu Mostu, pa srušili svoju vladu, pa osramoćeni otišli s čela stranke nakon otkrića o povezanosti s Rusima. 

Karlo Ressler Od malog kraljevića do podlaca: Zabio je Plenkiju nož u leđa

Još manje bi je mogao dati tako nekarizmatičnoj osobi sivo-crne biografije kao što je to Tomislav Karamarko. Sjetimo se, bio je nekadašnja desna ruka Stipe Mesića, pa onda i Ive Sanadera, hvatao je Antu Gotovinu, u Kosoričinoj vladi hvalio koaliciju HDZ-a i SDSS-a, proslavio se svojim nemuštim javnim istupima, a na kraju se našao čak i pod valom optužbi da je bio suradnik Udbe.

Nije da HDZ ne može podnijeti udbaše. Samo ne može podnijeti udbaše koji upropaštavaju HDZ.

HDZ, da ponovimo još jednom, ima suštinski problem s identitetom. Volio bi biti desničarska stranka, ali na vlasti može opstati samo guranjem ulijevo, prema centru, a ponekad i preko njega. Uspjelo je to Ivi Sanaderu, uspijevalo je Jadranki Kosor, a uspijeva to sad i Andreju Plenkoviću.
Što bi Tomislav Karamarko donio u taj brak?

Već smo vidjeli koliko je ograničen bio njegov koalicijski potencijal na desnici. Popabirčio je sve pogubljene desničare i strpao ih pod HDZ-ovu kapu, da bi time otjerao od sebe sve ostale političke opcije s kojima je trebao sklopiti vlast. Pa se prodao Mostu.

Danas ta desnica bježi prema Miroslavu Škori, kao što ne bi bježala da se HDZ nalazi u Karamarkovim rukama, no to za najveću hrvatsku stranku predstavlja veće ograničenje nego perspektivu.

I tu dolazimo do famoznog liderstva. Činjenica da bi netko (a naročito on sam) mogao ozbiljno shvatiti Karamarkov povratak na čelo HDZ-a dovoljno govori o očaju onih koji bi rušili Plenkovića. Ako su Tomislav Karamarko ili Miro Kovač odgovor, što bi onda trebalo biti pitanje?

Desnica odavno traži svojega vođu i konstantno ga ne uspijeva naći. Karamarko je faktički politički mrtvac koji zapravo nije ni trebao doći na čelo HDZ-a, koji tom HDZ-u (a još manje Hrvatskoj) nije učinio nikakvu uslugu, da bi podvijena repa napustio mjesto predsjednika HDZ-a.

Ako je Karamarko lice hrvatske desnice, onda o naličju ne mora ni brinuti.

Andrej Plenković je srušio prije četiri godine Karamarka kako bi preuzeo HDZ i poveo ga ravno na vlast. Ironijom sudbine, sad bi Karamarkov povratak mogao pomoći Plenkoviću da se odupre napadu zdesna i zadrži vlast u HDZ-u. 

Puno je tu materijala za razmišljanje.

Ne samo o budućnosti HDZ-a, nego i o budućnosti Hrvatske s ovakvim - ili bilo kakvim - HDZ-om.