Kad jednog dana u dalekoj budućnosti netko bude čitao kronike i gledao fotografije zagrebačkog potresa u nedjeljno jutro ljeta Gospodnjega  2020.,  možda će ga iznenaditi to što je lice grada izgledalo žalosnije od lica njegovih stanovnika. Zagrepčani su bili preplašeni,  ali nisu plakali.  Bili su disciplinirani, solidarni i pristojni.

Iako su i stručnjaci i političari upozoravali da je potres te snage u Zagrebu uvijek moguć, čini se da je više iznenadio vlast nego građane: neki su dužnosnici govorili jedno, neki drugo, dok su ljudi, suočeni s dvije nevolje – potresom i nakratko zaboravljenom pandemijom korona virusa – izašli na ulice i čekali; jedni pomoć, drugi informacije, treći novi udar iz dubina. 

Dodatna nevolja je da su upute za dvije kataklizme bile suprotne. U slučaju potresa, kad prođe, treba izaći; u slučaju pandemije treba ostati izoliran. 

ANALIZA POTRESA Split, Zagreb, Rijeka: Osuđeni na razorne potrese i uništenje

Nekoliko sati nakon udara postalo je jasno da je potres ipak mjesna katastrofa, a epidemija je podmukli, brzošireći demon koji može zahvatiti cijelu zemlju i sve ljude. 

„Da sam gledao film u kojem usred pandemije zvekne potres, dao bih mu 3/10 na IMDb-u“, napisao je netko, iskazujući nevjericu prema činjenici da jedno zlo nikad ne dolazi samo.

 A došlo je udruženo kao nikad prije. Nevjerojatni su brzina i jednodušnost kojima su na teren izašle mnogobrojne ekipe liječnika, vatrogasaca, Hitne pomoći, Crvenoga križa, vojska,  policija...

Zagreb je sili iz podzemlja baš pokazao da je nepokoren grad, čiji će ljudi sagraditi sve što je porušeno, a jedino će žaliti za jednim dječjim životom koji se,  kao posljedica tog potresa, nekoliko dana kasnije ugasio.

Taj će ugasli život biti opomena kako nove zgrade moraju biti otporne na potrese, a savjest političara na iskušenja profita  koji o ljudima ne vode računa.