Bio je hladan siječanjski dan, 16. siječnja 1969. godine. U srcu Praga, na užurbanom Vaclavskom trgu, ispred velebnog zdanja Narodnog muzeja, dogodio se čin koji će zauvijek promijeniti tijek čehoslovačke povijesti. Dvadesetogodišnji student filozofije polio se benzinom i zapalio. Dok su prolaznici u šoku pokušavali ugasiti plamen, mladić je postao živa buktinja, simbol otpora koji je odjeknuo svijetom. Njegovo ime bilo je Jan Palach, a njegova žrtva postala je vječni plamen u borbi protiv tiranije i apatije.

Jan Palach rođen je 11. kolovoza 1948. u skromnoj obitelji u selu Všetaty, tridesetak kilometara od Praga. Njegovi roditelji vodili su slastičarnicu sve dok im je komunistički režim nije oduzeo 1951. godine. Odrastao je uz majku koja je radila u kiosku na željezničkoj postaji i oca koji je, nakon gubitka posla, preminuo kada je Janu bilo samo 13 godina. Bio je to težak udarac za dječaka kojeg su prijatelji opisivali kao mirnog, povučenog i duboko misaonog.

Njegova školska kolegica, Ivana Žižkova, sjeća ga se kao mladića koji je uvijek bio zadubljen u knjige i novine, strastveno zaljubljen u povijest i filozofiju.

​- Bio je zgodan, privržen majci i nije oklijevao raspravljati s učiteljima kada se s njima nije slagao, što nije bilo uobičajeno u doba komunizma - ispričala je.

Nakon završene gimnazije u Mělníku, Palach je upisao studij povijesti i političke ekonomije na prestižnom Karlovom sveučilištu u Pragu. Tijekom studentskih dana putovao je na radne akcije u Sovjetski Savez, gdje se iz prve ruke uvjerio u golemu razliku između sovjetske propagande i surove stvarnosti. To iskustvo dodatno je učvrstilo njegove ideale i želju za promjenom.

Slomljeno proljeće

Da bi se razumio Palachov radikalni čin, ključno je shvatiti političku klimu tog vremena. Godina 1968. donijela je Čehoslovačkoj "Praško proljeće", razdoblje liberalizacije pod vodstvom Aleksandra Dubčeka, koje je obećavalo "socijalizam s ljudskim licem". Cenzura je ukinuta, kulturna scena je procvjetala, a nada u slobodniju budućnost ispunila je zemlju.

No, taj san je brutalno prekinut u noći s 20. na 21. kolovoza 1968., kada su tenkovi Varšavskog pakta, predvođeni Sovjetskim Savezom, ušli u Čehoslovačku i slomili reformski pokret. Uslijedilo je razdoblje poznato kao "normalizacija" - povratak u rigidnu komunističku stegu, cenzuru i represiju. Duh nacije bio je slomljen. Zavladali su apatija, beznađe i osjećaj poraza. Ljudi su se povukli u privatnost, pomireni sa sudbinom.

Upravo je ta "demoralizacija", kako je sam objasnio, potaknula Jana Palacha na djelovanje. Njegov prosvjed nije bio usmjeren samo protiv sovjetske okupacije, već protiv letargije u koju je potonulo njegovo društvo.

Posljednji krik protiv letargije

Prije nego što se odlučio na samospaljivanje, Palach je razmatrao i druge oblike prosvjeda. Povjesničar Petr Blažek otkrio je kako je student razmišljao o oružanom napadu na sovjetskog vojnika ili o zauzimanju zgrade radija kako bi pozvao na opći štrajk. No, kao osjetljiv mladić koji nije želio nauditi drugima, na kraju je odabrao čin u kojem će jedina žrtva biti on sam.

Tog 16. siječnja 1969. vlakom je stigao u Prag. U svojoj studentskoj sobi napisao je pismo u kojem je iznio svoje zahtjeve: trenutačno ukidanje cenzure i zabranu distribucije okupacijskog propagandnog lista Zprávy. Pismo je potpisao kao "Baklja br. 1", najavljujući da će, ako se zahtjevi ne ispune, uslijediti i druge baklje. Kupio je četiri litre benzina i oko 14:30 stao ispred Narodnog muzeja. U trenu je postao ljudska buktinja.

S teškim opeklinama koje su zahvatile 85 posto njegova tijela, prevezen je u bolnicu. Iako u strašnim bolovima, ostao je pri svijesti. Liječnici koja ga je prva primila rekao je da se nije zapalio zbog protivljenja sovjetskoj okupaciji, već zbog demoralizacije koja je zavladala, "jer ljudi ne samo da odustaju, već se i predaju". U bolničkoj postelji uspio je prošaptati riječi koje su postale njegovo nasljeđe: "Postoje trenuci u povijesti kada morate učiniti nešto". Preminuo je tri dana kasnije, 19. siječnja 1969. godine.

Nasljeđe koje režim nije mogao izbrisati

Palachova smrt potresla je Čehoslovačku do temelja. Njegov pogreb 25. siječnja pretvorio se u masovni prosvjed protiv režima; stotine tisuća ljudi u tišini su hodale ulicama Praga.

Njegov grob na groblju Olšany postao je mjesto hodočašća, nacionalno svetište. Uplašen simboličkom snagom njegove žrtve, komunistički režim pokušao je izbrisati svaki spomen na njega. Tajna policija (StB) je 1973. godine, pod okriljem noći, ekshumirala njegove ostatke, kremirala ih i poslala urnu njegovoj majci. U prazan grob položili su tijelo nepoznate starice.

No, sjećanje na Jana Palacha nije se moglo ugušiti. Dvadeset godina poslije, u siječnju 1989., prosvjedi povodom godišnjice njegove smrti, poznati kao "Palachov tjedan", postali su uvertira u Baršunastu revoluciju koja je srušila komunistički režim deset mjeseci kasnije.

Nakon pada komunizma, Jan Palach službeno je priznat kao nacionalni heroj. Posthumno je odlikovan najvišim državnim počastima. Trgovi i ulice diljem Češke i Europe danas nose njegovo ime, a na Vaclavskom trgu stoji njegov spomenik.