Sjećate li se Vice Vukova? Kako da ne, "hrvatski Voice", glas anđela. Njegov križni put danas je pomalo zaboravljen, piše Boris Rašeta za Express. Od sedamdesetih do potkraj osamdesetih nije bio zabranjen (osim na Radio Sarajevu), ali nije bio ni dozvoljen. Stigmatiziran je do iščezavanja. Kotirao je kao nacionalistička babaroga, kojom se moglo plašiti malu djecu, pa je otišao u Francusku i upisao postdiplomski na Sorboni.

"Sve je, legenda kaže, počelo od njegove svađe s Đorđem Marjanovićem, na jednoj od tadašnjih Pjesmi ljeta", napisao je Miljenko Jergović u tekstu o Vukovu: "Takva je to bila zemlja, prijetvorna i lažljiva: svi u njoj bili su za bratstvo&jedinstvo. A onda se iznebuha zaratilo..."

Došli su nova država i novi režim, kojemu je Vukov mogao biti perjanica. To se i očekivalo, bio je slavna žrtva borbe za hrvatstvo. Ali Vice Vukov odbio je biti zastava na batinama novih Hrvata, nastavlja Jergović. Nije htio monetizirati martirij. Mnogi su antitalenti u ta vremena tvrdili da je komunizam zapriječio njihov put do slave pa su monetizirali priču. Osrednji pisci, nenadareni režiseri, luftbremzeri i krivinaši, svi su najedanput bili žrtve svog nacionalnog osjećanja.Vice Vukov - slavuj koji je žrtvom postao bez razloga - učinio je obrnuto. Nije se žalio. "Nije bilo ubedljivog objašnjenja niti za nestanak Vukova", pisao je Aleksandar Tijanić pa nastavio pitanjem: "Zar je bilo dovoljno nekoga označiti nacionalistom pa ga javno ukinuti? U ovoj zemlji svoj posao i dalje rade mnogi nacionalisti - slikaju, pišu, snimaju, igraju, pevaju... Rade čak i neke gore stvari. Mesec dana posle objavljivanja priče o 'slučaju Vukov', Đorđe Marjanović u razgovoru za Dugu ponavlja da ga Vice Vukov jeste u afektu opsovao, ali da je to stvar do te mere zaboravljena i istrgnuta iz konteksta da je on čak ni svojim kćerkama nikad nije ispričao".

"Ostao je što je i bio, samo što je opet pjevao. Kad su svi - da se poslužimo hiperbolom - postali nacionalisti, jedini on je to odbio biti. Nekoliko puta smo razgovarali. Nikada nije izgovorio ružnu riječ o Titu i komunistima. Ružnu riječ o Srbima. U vrijeme druge vladavine HDZ-a Vice Vukov postao je saborski zastupnik opozicijske, Socijaldemokratske partije. Onda je doživio udar i dugo ležao u komi. Nisu znali što bi s njim. Odbio je biti zastava na njihovim batinama...", čitamo kod Jergovića.

Njegovo ponašanje izazivalo je čuđenje. Ne samo da Vukov nije htio zavijati s vukovima, nego je predstavljalo golu, izazovnu suprotnost duhu vremena, sirovom, plemenskom, arhajskom nacionalizmu. Bio je onakav kakav je bio i njegov glas - otmjen, visok, himničan. Umjesto "zastave nad batinom" postao je zastava individualizma, samo je pod njom bilo malo vojske. Biti individualac znači misliti svojom glavom, opirati se idolima trga i plemena, i biti spreman platiti visoku cijenu usamljenosti...

Cijeli tekst Borisa Rašete možete pročitati OVDJE.