Da parafraziramo slogan iz blockbustera Rowana Atkinsona o antiagentu Johnnyju Englishu: "On ne zna za povlačenje, on ne zna za predaju, on ne zna ništa!" Nije čak ni sramota ne znati, jer sve se stigne naučiti, koliko je spektakularna sposobnost Tomislava Karamarka da nikad ništa ne nauči.

HDZ se još jednom odveo u stanje puke borbe za još koji dan vremena tu ili tamo, za opjevani "još koji dan života", odnosno u golo kontroliranje nastale štete. "Taktika je bila jako dobra, ali očito se nisu svi držali dogovora", izjavio je predsjednik HDZ-a nakon konzultacija s predsjednicom na Pantovčaku.

Bio je to odgovor na molbu novinarskih zabadala da im objasni kako objašnjava, za Boga miloga, to što nije uspio skupiti novu saborsku većinu, računajući valjda na podršku barem dijela od 125 glasova saborskog uragana koji je upravo torpedirao farmaceutskog menadžera s mjesta premijera u povijest.

Karamarko po tko zna koji put ustraje na tome da je napravio sve kako treba, ali da je zaboravio samo na sitnicu iz bogatog alanfordovskog opusa mudrosti Broja 1 po kojoj "ako misli pobijediti, ne smije izgubiti".

Postojao je, doduše, trenutak u kojem su Karamarko i HDZ još i mogli ne izgubiti, a da ne pobijede. Bilo je to u noći objave izbornih rezultata sa 8. na 9. studenog u kojem je i njega i HDZ isključivo kukavičluk spriječio da priznaju, ma da samo daju naslutiti, da se može lako dogoditi da se ispostavi da pobjednika nema.

Da su, dakle, priznali da pobjednika nema, da nema ništa od vlade i da su pozvali na još jednu rudnu izbora, bilo bi to i demokratski i civilizirano, a Republika Hrvatska ne bi se dovela do višemjesečne političke redikulizacije Crnojinim šestodnevnim ministarskim mandatom, glavnim apologetom Handžar divizije u Hrvatskoj u 21. stoljeću koji je ministrirao kulturu kao da vodi Gestapo i do čega sve ne.

Bilo bi to, znači, od Karamarka i civilizirano i mudro, ali, kako se zna reći, osim pameti, za biti mudar treba imati muda. A to nisu imali niti HDZ niti Karamarko. Odjednom su im postali neophodni svi oni kojima je Karamarko u kampanji, poput političkih štrumpfova, dijelio verbalne čvrge nemaštovitim izjavama cijepljenim protiv svake karizme i duha o "mostićima i stazicama", odnosno "365 dana po 25sati".

U skladu s tim, morali su pristati na sve zahtjeve skupine ljudi koji su se i sami tek učili abecedi političkog zanata, gdje se takođe znalo naći kakvog lokalnog oriđinala zalutalog u politiku. A koliko je to bilo presudno da se iz šešira u dva tri sata za premijera izvuče dezorijentiranog Kanađanina čija se profesionalna karijera svodi na prebiranje po Plivinim financijama, još je i najmanje bitno.

Ovo što danas izvode Tomislav Karamarko i njegov HDZ, pa čak i opozicija Karamarku unuar HDZ-a, isključivo je pokušaj kontrole štete. A bolje nisu ni zaslužili. Niti on niti oni. Jer oni su bili ti koji su ga izvorno izabrali za šefa stranke. U paketu s Milijanom Brkićem.

Oni su bili ti koji su pristali na svako istjerivanje sve malobrojnijih suvislih članova te stranke i skretanje prema ekstremnoj desnici od kakvog bi zazirao čak i jedan Orban. Naposljetku, oni su bili ti koji su tog i takvog Karamarka reizabrali za predsjednika stranke prije samo dva mjeseca.

Zar je moguće da svim tim Karamarkovim kritičarima iz HDZ-a nije jasno da naknadnom pameti nakon samo dva mjeseca za svu štetu nakon mjeseci i godina bacanja dreka u ventilator, primjerice šatorašenjem ili jurišnim vodovima na Mirjanu Rakić, optužuju čovjeka za kojega je od prvog trenutka bilo jasno da je politički infantilan i da mu je to plafon?

I zbog problema s brojenjem i zbrajanjem, i zbog "stand up" tvrtki, i zbog ustrajavanja na obrani nadrealnih pojava poput Crnoje... Danas HDZ Karamarka može smijeniti ili ga ne smijeniti. Ako ga ostavi, izbore će izgubiti i najozbiljnije se dovesti u opasnost lansirati se u kategoriju političkih uspomena. Ako ga odluče smijeniti, morat će trošiti vrijeme prvo na proceduru za smjenu, potom na proceduru za izbor, pri čemu će, već po običaju, doći do novih sukoba i iznošenja prljavog rublja, te iskakanja tko zna kakvih sve kostura iz ormara. A izbori će, u to apsolutno više nitko ne sumnja, biti u rujnu. Osim ako Željko Reiner ne odluči izvesti saborski udar, što bi bio posljednji čavao u lijes HDZ-a.

HDZ, zapetljan u četvrt stoljeća svog katastrofalnog političkog ponašanja, koje je u novijoj povijesti bilo samo sve gore i gore, opasno više nema vremena za nijednu izlaznu strategiju iz svoje krize. A najgore od svega, više mu ne može pomoći ni vješanje Tomislava Karamarka kao apsolutnog i jedinog krivca, što mu kratkovidno pokušavaju nakalemiti. I zato, tragikomično Karamarkovo zapomaganje za još osam dana kako bi pokušao nemoguće, skupiti saborsku većinu, nije i najtragikomičniji detalj u ponašanju te stranke.