Zašto očajnički želim hrvatsku putovnicu?
Kroz život sam proveo dobar dio vremena u Hrvatskoj i prije toga u Jugoslaviji. U tim vremenima jedna od najdražih stvari mi je bila ostaviti negdje po kući svoju britansku putovnicu dok sam se družio sa svojim prijateljima. Bila je to ona putovnica s tvrdim koricama.
Izgledala je kao vrlo važna, a takav je osjećaj bio na dodir. Tako je bilo do kraja devedesetih, kada su gotovo svi koje sam u Hrvatskoj poznavao htjeli otići bilo gdje, samo da nisu u Hrvatskoj.
"Kakvu korist imam od ovog smeća?", pitao je moj prijatelj Tomislav, dok je pokazivao svoju putovnicu prema meni.
"Gdje mogu s njoj? Nigdje!", nastavio je i bacio je na pod.
Dvadeset godina kasnije stvari su se promijenile. Čija je putovnica sada važnija? Sve od referenduma za Brexit, moja majka, Hrvatica, me gnjavi da si napravim hrvatsku putovnicu. Oduvijek sam se osjećao kao napola Hrvat i uvijek sam to i službeno želio potvrditi s hrvatskom putovnicom, ali mi je to izgledalo vrlo oportunistički pa sam taj potez odgađao i sad ću ga, kako se čini, morati povući u zadnji tren.
Obzirom da sam nekoć imao jugoslavensku putovnicu, mislio sam da će dobivanje hrvatske putovnice biti relativno jednostavno. No, ispostavilo se da moram imati nekakav komad papira koji dokazuje da sam u nekom trenutnku imao boravište u Zagrebu ili barem neki registrirani boravak. Taj komad papira je trebao iz jugoslavenske amabasade u Londonu stići do mjesta rođenja moje majke, ali taj se papir izgleda nalazi negdje u Beogradu, ne u Zagrebu. To znači da će se moj put do dobivanja hrvatske putovnice jako odužiti.
Što da radim? Da uzmem srpsku putovnicu, kad već imaju taj papir? Ne, to nije dobra ideja. Ja nisam Srbin i Srbija nije u Europskoj uniji.
Nikada nisam mislio da će mi toliko nedostajati moja stara jugoslavenska putovnica. Ono što je smiješno, čak je bila i iste boje kao putovnice u Europskoj uniji.
(Kolumna je u potpunosti preuzeta s Guardiana, napisao ju je Adrian Chiles - pisac i Guardianov kolumnist)