OECD posljednja je službena organizacija najrazvijenijih i ujedno i najdemokratskijih zemalja čija Hrvatska još nije članica. Naša zemlja već nekoliko godina na rubu je pristupanja, stalno s nekim posljednjim preprekama, da bi se sada primanju RH u OECD usprotivio čak i SAD. A to više nije tek tehnički problem.

Da se primanju Hrvatske protivi SAD donosi Jutarnji, kojemu su iz ambasade te zemlje u Zagrebu objasnili da je "OECD organizacija utemeljena na konsenzualnom odlučivanju i da bilo koja odluka o početku procesa pridruživanja neke druge države zahtijeva pristanak svih 36 članica OECD-a". Drugim riječima, poruka je: "Nije vam toliko bitno što smo mi protiv, problem vam je to što je uopće netko protiv."

NETOČNO Hrvatska je raj na zemlji, ali samo 'na papiru'

OECD postoji od 1960. kao organizacija koja je naslijedila OEEC iz Marshallovog plana za podizanje Europe iz ruševina Drugog svjetskog rata. Već iz toga se nazire ogroman značaj članstva u OECD-u kao konzultativne organizacije. Riječ je o klubu država koje zajednički pregovaraju o podizanju gospodarskog rasta u članicama, standardu života, razvoju svijeta i međunarodne trgovine.

Imati glas i mjesto u tome, odnosno s najvećima i najstabilnijima razgovarati i planirati budućnost svijeta, i to od ekonomije, preko znanosti, demokracije i standarda građana, znači razliku između toga da si objekt ili subjekt u upravljanju sadašnjosti i planiranju budućnosti cijelog svijeta. Važnost OECD-a pokazuje i to što su članice EU-a, s izuzetkom iznimaka poput Bugarske ili Rumunjske, ujedno i članice OECD-a, skupa s Kanadom, SAD-om, Islandom, Australijom, Japanom...

Prije godinu i pol Goranko Fižulić ustvrdio je da je Hrvatska upropastila samu sebe svime onime zbog čega je dva desetljeća zakasnila i na pristupanje EU-u i na ulazak u OECD. Povod Fižulićevoj analizi bilo je to što se od siječnja 2017., kada je Hrvatska podnijela službeni zahtjeva za ulazak u organizaciju, do jeseni 2017. o tome više ništa nije čulo.

Lako za to što je Hrvatsku do prije nekoliko mjeseci blokirala Mađarska zbog sve onoga što se događalo oko Ive Sanadera, Ine i MOL-a, odnosno zahtjeva hrvatskog pravosuđa prema Zsoltu Hernadiju. Taj dio Andrej Plenković prije nekoliko mjeseci riješio je s Viktorom Orbanom. Lako čak i za to što Hrvatsku sada blokira Slovenija zbog nepristajanja Zagreba da prihvati "kompromitiranu" arbitražu oko granice nakon curenja u javnost tajnog utjecanja Ljubljane na arbitražne suce.

Uostalom, Slovenija je neko vrijeme blokirala Hrvatsku i oko članstva u EU-u, pa se to riješilo. Obje situacije pitanje su političkih neslaganja ili nesporazuma susjednih zemalja. Pravi problem je kakva je Republika Hrvatska država u svom sadržaju.

2017. godine, one godine kad je Hrvatska podnijela zahtjev za članstvo u OECD-u, Marko Skejo vodio je svoje "bojovnike" – 22 godine nakon pobjede RH u Domovinskom ratu i 72 godine nakon pobjede hrvatskog naroda u Drugom svjetskom ratu na strani Saveznika – u još jedno obilježavanje s nizom ustaških obilježja. Te godine usred Jasenovca postavljena je spomen ploča poginulih hrvatskim braniteljima iz HOS-a, na kojoj je uklesano "za dom spremni".

Uz niz drugih sličnih ispada, bilo je to doba uživanja plodova kratkog Karamarko-Petrov-Oreškovićevog poigravanja s vođenjem Vlade RH i neki jesu, a neki nisu bili svjesni kakvog odjeka takve stvari samo mogu imati u zapadnim demokracijama čiji su djedovi, kamoli civili, posebno u Holokaustu, u milijunima ginuli u borbi protiv nacizma i fašizma u Drugom svjetskom ratu.

UPOZORENJE Velike zamke koje prijete cijelom svjetskom gospodarstvu

Povjerenica Europske komisije za trgovinu Cecilia Malmström prije točno jedne godine kazala je da je "u pogledu proširenja OECD-a stajalište EU-a još od 2007. da bi sve države ččlanice EU-a koje nisu članice OECD-a i podnesu zahtjev za članstvo, trebalo smatrati prihvatljivima za pristupanje OECD-u te ih automatski uključiti u postupak pristupanja".

No, neke stvari je nemoguće zanemariti. State Department u svom izvještaju o Hrvatskoj za 2016. godinu, a što je objavljeno upravo one godine kad je Hrvatska aplicirala za puno članstvo u OECD, zabilježio je i da Hrvatska još nije dovršila povrat nekoć oduzete imovine, i poslije, ali i tijekom Drugog svjetskog rata, da se u Hrvatskoj nastavlja tolerirati zafrkavanje s negiranjem Holokausta, poigravanje s nacizmom, što u očima Zapada proustaški stav jest točno to, ali i mnoge druge stvari.

Zabilježena je visoka korupcija u politici i na nacionalnoj i na lokalnoj razini, pa pravosuđe, pa je Vijeće Europe zabilježilo da novi Zakom o pučkom pravobranitelju za prava djece prijeti neovisnosti tog ureda, jer se dopušta da Sabor sruši pravobranitelja ako se većini ne svidi izvještaj, da lokalna policija ne postupa uvijek kako treba u slučajevima seksualnog nasilja, da je "nasilje nad ženama, uključujući i nasilje u braku, i dalje ostalo problem"...

A na to se nadovezuju i problemi sa slobodom medija, posebno "nedostatak transparentnosti u vlasništvu medija", posebno lokalnih, sve brža politička okupacija vladajuće većine nad HRT-om, neprimjeren tretman vlasti i sudstva seksualnih manjina, šikaniranje nacionalnih manjina...

Sve na jednom mjestu značilo je da Hrvatska nije zemlja vladavine prava, da je korumpirana i nepotpuno demokratska, pa ako se i uspjela provući u EU, u OECD neće. Uostalom, nije slučajno da u OECD-u nema niti jedne jedine zaljevske monarhije, najbogatijih zemalja na svijetu, jer je riječ o u prvom redu monarhijama, a ne demokracijama, a u drugom zato što je riječ o zemljama s nekima od najgorih kršenja ljudskih prava, u slučaju Saudijske Arabije sve do razine ekstremne klerikalne tiranije.

To je osnovni razlog zašto te brutalno bogate zemlje nemaju pristupa klubu od 36 članica koje danas čine 63 posto svjetskog BDP-a, tri četvrtine svjetske trgovine i 95 posto službene svjetske razvojne pomoći.