Ugodnu ljetnu večer na otvorenom prekida poznato, uporno zujanje. Dok se vi nemilice pljuskate po rukama i nogama, osoba do vas sjedi posve mirno, netaknuta. Zvuči poznato? Nije riječ o paranoji ili lošoj sreći. Znanstvena je činjenica da su neki ljudi komarcima jednostavno neodoljivi, dok su drugi za njih gotovo nevidljivi. Procjenjuje se da je oko 20 posto populacije u kategoriji onih koji su posebno privlačni ovim napastima. Urbana legenda kaže da je to zbog "slatke krvi", no istina je znatno složenija i krije se u zamršenom koktelu kemijskih signala koje naša tijela neprestano odašilju.

Ujedaju isključivo ženke komaraca, kojima je krv bogata proteinima neophodna za razvoj jajašaca. Kako bi pronašle svoj obrok, one se oslanjaju na sofisticirani sustav detekcije koji im omogućuje lociranje mete s udaljenosti veće i od 50 metara. Taj lov odvija se u nekoliko faza, vođen preciznim nizom signala: ugljikovim dioksidom, mirisom kože i tjelesnom toplinom. Razumijevanje zašto vas komarci biraju umjesto drugih leži upravo u varijacijama tih signala od osobe do osobe.

Potraga za žrtvom za komarca je poput praćenja nevidljivog traga u zraku. Prvi i najvažniji signal koji ih privlači s velike udaljenosti jest ugljikov dioksid (CO2) koji izdišemo. Njihovi osjetilni organi, smješteni na ticalima, iznimno su osjetljivi na ovaj plin i mogu ga detektirati na desetke metara daleko. Oblak CO2 koji ispuštamo svakim izdahom djeluje kao dalekometni svjetionik koji komarcu signalizira: "Potencijalni obrok je u blizini."

Kada se komarac, privučen dahom, približi na nekoliko metara, u igru ulaze druga osjetila. Tada počinje detektirati specifične mirise koji dolaze s naše kože. Ljudski miris je kompleksna mješavina stotina hlapljivih organskih spojeva, a upravo taj jedinstveni "mirisni potpis" pomaže komarcu da razlikuje čovjeka od drugih toplokrvnih životinja i da odabere najpoželjniju metu među ljudima. Spojevi poput mliječne kiseline, amonijaka i raznih karboksilnih kiselina, koji se izlučuju kroz znoj, djeluju kao snažni atraktanti.

U samoj završnici, kada se komarac nađe na svega metar od cilja, ključnu ulogu preuzima detekcija topline. Komarci imaju termalne receptore kojima osjećaju toplinu našeg tijela, što im omogućuje da precizno odrede mjesto za slijetanje i ubod. Nakon što sleti, komarac koristi i osjetila okusa na svojim nožicama kako bi pronašao idealno mjesto s najtanjom kožom i najlakšim pristupom krvnoj žili. Ova trostupanjska strategija - CO2, miris i toplina - čini ih iznimno učinkovitim lovcima.

Iako svi ljudi ispuštaju ove signale, količina i sastav tih signala drastično se razlikuju, što objašnjava zašto su neki pravi magneti za komarce. Ovi faktori su uglavnom izvan naše kontrole, određeni našom genetikom, metabolizmom i mikrobiomom kože.

Jednostavna fizika nalaže da krupnije osobe izdišu veći volumen zraka, a time i više ugljikovog dioksida, što ih čini lakšom metom za komarce s veće udaljenosti. Slično tome, osobe s bržim metabolizmom proizvode više CO2 kao nusprodukta pretvaranja hrane u energiju. Fizička aktivnost također privremeno povećava privlačnost. Tijekom vježbanja, ubrzava se metabolizam i disanje, što dovodi do pojačanog ispuštanja CO2, ali i do porasta tjelesne temperature. Uz to, pojačano znojenje oslobađa mliječnu kiselinu, još jedan spoj kojem komarci ne mogu odoljeti.

Istraživanja su dosljedno pokazala da su trudnice komarcima dvostruko privlačnije od žena koje nisu trudne. Studija objavljena u časopisu The Lancet otkrila je da žene u poodmakloj trudnoći izdišu oko 21 posto veći volumen zraka, a time i značajno više ugljikovog dioksida. Kao da to nije dovoljno, njihova je tjelesna temperatura u prosjeku nešto viša, a trbuh im je topliji za oko 0,7 °C, što ih čini jačim toplinskim signalom. Ova kombinacija pojačanog CO2 i povišene temperature čini trudnice iznimno lakom i privlačnom metom.

Najfascinantniji i najkompleksniji faktor je jedinstveni mirisni potpis svake osobe, koji je uvelike oblikovan mikrobiomom naše kože. Na površini kože žive milijarde mikroorganizama koji razgrađuju spojeve u našem znoju, poput masnih kiselina i peptida, u hlapljive organske spojeve koje mi percipiramo kao miris tijela. Sastav te mikrobne zajednice jedinstven je za svaku osobu. Jedna studija je pokazala da su osobe s manjom raznolikošću, ali većim brojem bakterija na koži, bile privlačnije komarcima. Nasuprot tome, veća mikrobna raznolikost povezana je s manjom privlačnošću.

Novija istraživanja identificirala su specifičnu skupinu spojeva kao ključne u privlačenju komaraca: karboksilne kiseline. To su masne kiseline koje proizvode mikrobi na našoj koži i koje su zaslužne za karakterističan, ponekad i neugodan miris. Ljudi koji proizvode veće količine ovih kiselina pokazali su se kao iznimno atraktivni metama za komarce vrste Aedes aegypti, prijenosnika denge i Zika virusa. Fascinantno je da je ta razina privlačnosti ostala stabilna tijekom vremena, što sugerira da je proizvodnja ovih spojeva duboko ukorijenjena u našoj biologiji.

Iako se čini da je naša sudbina s komarcima unaprijed određena, neki vanjski faktori i životne navike također mogu igrati ulogu.

Da je sklonost ubodima komaraca djelomično nasljedna, potvrđuju studije na blizancima. Jednojajčani blizanci, koji dijele identičan genetski materijal, pokazali su gotovo jednaku razinu privlačnosti za komarce, dok je kod dvojajčanih blizanaca ta sličnost bila znatno manja. Smatra se da geni utječu na naš mirisni potpis, vjerojatno regulirajući metabolizam i sastav mikrobioma kože. Konkretno, geni iz sustava HLA (humani leukocitni antigen), koji su ključni za funkciju imunološkog sustava, povezani su s proizvodnjom određenih hlapljivih spojeva na koži, čime utječu na našu atraktivnost komarcima.

Neke studije sugeriraju da konzumacija alkohola, posebice piva, može povećati našu privlačnost. Mehanizam nije posve jasan, ali pretpostavlja se da alkohol blago podiže tjelesnu temperaturu i mijenja kemijski sastav znoja. S druge strane, popularna vjerovanja da uzimanje vitamina B ili konzumacija češnjaka odbija komarce znanstveno su opovrgnuta i nemaju stvaran učinak. Komarci se oslanjaju i na vid, osobito kada se približe meti. Tamne boje poput crne, crvene i narančaste ističu se na pozadini horizonta i lakše ih uočavaju. Nošenje svjetlije odjeće, poput bijele ili pastelnih boja, može vas učiniti manje vidljivom metom.

Iako se većina istraživanja fokusira na ljudske faktore, važno je razumjeti da i karakteristike samog komarca te okoliš igraju ključnu ulogu. Postoji preko 3000 vrsta komaraca, a svaka ima svoje preferencije. Neke, poput Aedes aegypti, evoluirale su da preferiraju ljude, dok su druge, poput Culex quinquefasciatus, generalisti koji će se hraniti i na pticama i drugim sisavcima.

Paraziti i virusi također mogu manipulirati ponašanjem. Ljudi zaraženi malarijom u stadiju kada je parazit prenosiv postaju privlačniji komarcima, čime parazit povećava svoje šanse za širenje. Slično tome, zaraženi komarci mogu postati agresivniji i osjetljiviji na ljudske mirise, što ih čini učinkovitijim prijenosnicima bolesti. Komarci su odgovorni za prijenos nekih od najsmrtonosnijih bolesti na svijetu, uključujući malariju, koja godišnje uzrokuje stotine tisuća smrti, te denge groznicu, Zika virus i virus Zapadnog Nila. Znanstvenici se nadaju da će dublje razumijevanje onoga što nas čini metom dovesti do razvoja nove generacije repelenata i zamki, koje bi mogle ciljano maskirati naše mirisne potpise ili ih iskoristiti za privlačenje komaraca u smrtonosne klopke.

Što je Skeeterov sindrom?

Za većinu ljudi ubod komarca znači tek nekoliko sati ili dana neugodnog svrbeža. No kod manjeg broja osoba reakcija može biti znatno jača: ubod izaziva veliku oteklinu, crvenilo, bol i osjećaj topline na koži, a simptomi mogu trajati danima. Takva se reakcija naziva Skeeterov sindrom.

Prema Američkoj akademiji za alergiju, astmu i imunologiju, riječ je o relativno rijetkoj upalnoj reakciji na ubod komarca. Simptomi se najčešće razvijaju nekoliko sati nakon uboda, a ponekad mogu nalikovati infekciji jer se na mjestu uboda pojavljuju izraženo crvenilo, oteklina, toplina, svrbež i bol.

Kod Skeeterova sindroma oteklina može dosegnuti promjer od dva do deset centimetara već unutar sat vremena od uboda, a tijekom sljedećih nekoliko dana može se dodatno pogoršavati. Zahvaćeno područje često je bolno, toplo na dodir i izrazito nadraženo.

Uzrok je alergijska reakcija organizma na proteine iz sline komarca. Ne postoji jednostavan krvni test kojim bi se pouzdano dokazala alergija na komarce, pa se dijagnoza najčešće postavlja prema simptomima, odnosno prema pojavi velikih crvenih oteklina i jakog svrbeža nakon uboda.

Skeeterovu sindromu posebno su sklona dojenčad i mala djeca koja još nisu razvila prirodnu otpornost na slinu komaraca, kao i osobe koje prvi put dolaze u područje s vrstama komaraca s kojima se ranije nisu susretale. Kod djece razvoj takve otpornosti može trajati godinama i ovisi o tome koliko su često izložena ubodima. Roditelji djecu s jakim reakcijama često nastoje potpuno zaštititi od komaraca, što je razumljivo, ali može produljiti vrijeme potrebno da organizam razvije određenu toleranciju.

Veći rizik imaju i osobe s poremećajima imunološkog sustava. Kod blažih reakcija mogu pomoći hladni oblozi, led i lokalni kortikosteroidi, odnosno protuupalne kreme. U težim slučajevima, kada su oteklina i bol izraziti, liječnik može propisati i oralne kortikosteroide.