Jasenovac je jedna od najomiljenijih tema Aleksandra Vulina, ministra obrane u vladi premijera Aleksandra Vučića, kad god se dohvati rasipati se žuči po nacionalnim traumama i temama na ovim prostorima. Vulinu se, doduše, ne može osporiti kad kaže da se netko tamo u okolici Jasenovca malo zaigrao natpisom "ZDS", ali dalje od toga uglavnom je riječ o udaljavanju od povijesnih činjenica taman onoliko koliko to iziskuje nacionalistički diskurs. Vulin se time savršeno uklapa u vrijeme u kojem živi.

Jedan od omiljenih desničarskih nacionalističkih mitova na Balkanu je onaj da Josip Broz Tito nikada nije posjetio spomen područje ustaškog logora smrti kod Jasenovca. Tito u toj priči nije ni toliko bitan koliko je sredstvo dokazivanja nečeg drugog. Hrvatski nacionalistički revizionisti pokušavaju time poduprijeti svoju tezu da je, u najboljem slučaju, logor smrti postojao i nakon oslobođenja 22. travnja 1945. U onom gorem slučaju pokušavaju time podmetnuti da se u logoru smrti kod Jasenovca počelo ubijati tek nakon oslobođenja.

Problem ekstremnih desničarskih nacionalista u Hrvatskoj čak ne predstavlja niti to što kao „povijesnu činjenicu“ da Tito nije bio u Jasenovcu uzimaju i ekstremni desničarski nacionalisti u Srbiji. A oni to objašnjavaju navodnim stradanjem čak 700.000 ljudi u tom logoru tijekom rata, u prvom redu Srba, te da Tito „nije smio ići u Jasenovac“ zato što je navodno tvrdio da su ustaške vlasti NDH tamo ubijale samo Hrvate i komuniste.

LAŽI SPAJAJU Hrvati i Srbi uporno žele uljepšati svoju povijest

Pravi problem i jednih i drugih je to što su tvrdnje obje strane potpune besmislice. To je ponekad iskakalo čak i iz desničarskih napisa. Kao onda kada je Glas koncila dao veliki prostor Romanu Leljaku, slovenskom povjesničaru amateru, istraživaču, čovjeku koji se obrazovao isključivo u JNA, a koji je 2008. osuđen u Sloveniji jer je prevario mnoštvo ljudi za oko milijun eura. U intervjuu je tako izričito tvrdio da su zarobljeni iz okolice Bleiburga odvođeni i u Jasenovac, te tamo ubijani, da bi u istom intervjuu priznao da za to nema nikakvih materijalnih dokaza.

Nakon Drugog svjetskog rata popisano je 83.145 žrtava ustaša u logoru kod Jasenovca, i to prema etničkoj pripadnosti, prema godini ubojstva, te prema spolu i dobi, odnosno je li bila riječ o djeci ili o odraslima, kao na ovom linku. Iz toga se može vidjeti i to da je najgori etnički i rasni pokolj NDH provodila tijekom 1942. godine; te godine pobijeno je daleko najviše Srba, Roma i Židova.

Također, iz toga se vidi i da je 1945. godina bila u Jasenovcu takva da su te godine ustaše u tom logoru pobile daleko najviše Hrvata. Što se tiče tvrdnji i proustaških i pročetničkih revizionista da Tito nikada nije bio u Jasenovcu, to je za života u intervjuu za SKD Prosvjeta u srpnju 2011. godine demantirao Dušan Dragosavac, hrvatski antifašist iz Gospića, borac NOB-a i generalni tajnik SKJ od 1981. do 1982., te član predsjedništva SFRJ.

„Josip Broz Tito u Jasenovcu je bio dva puta. Prvi put odmah poslije rata, 1945, kad na tom mjestu nije bilo ničega osim ruševina koje su raščišćavane. Uz njega je tada bio Ivan-Stevo Krajačić, tadašnji ministar unutrašnjih poslova Hrvatske. Drugi put Tito je u Jasenovcu bio između 10. i 11. kongresa SKJ. U društvu s njim bili su Edvard Kardelj, Miloš Minić i ja. On je tada položio cvijeće pred Bogdanovićev spomenik oko čijeg izbora je svojevremeno bilo dileme, jer su mnogi smatrali da je on previše moderan i apstraktan. Dogovoreno je da se o njegovoj posjeti ne izvještava kako ga novinari ne bi salijetali i tražili da se izjašnjava o broju jasenovačkih žrtava“, kazao je on tada kao osobni svjedok iz tih vremena.

Što se tiče navodnih komunističkih, odnosno partizanskih zločina iz osvete nakon Drugog svjetskog rata, njih apsolutno jest bilo, ali vrlo teško, praktično i nemoguće da su se oni mogli organizirano provoditi na mjestu logora Jasenovac, i to u prvom redu zato što je infrastruktura logora bila potpuno uništena, kao što se vidi na fotografijama ostataka logora iz poratnih godina.

Većina povjesničara se slaže da navodni komunistički pokolji od 1945. do 1951. nisu bili mogući zato što su ustaše, pri povlačenju uoči oslobađanja Jasenovca 1945., uništavali što su stigli kako bi prikrili razmjere zločina. Posljednjih godina od onih koji tvrde da je Jasenovac bio samo radni logor, a ne logor za ubijanje, odnosno „logor smrti“, bio je Jakov Sedlar koji je početkom 2016. objavio film „Jasenovac istina“.

Svi su ih mrzili Fra Sotona i najgori ustaški koljači

Sedlar, kao i njegov filmski uradak, pretrpjeli su totalno kompromitiranje nakon što su istraživački novinari portala Lupiga otkrili u Nacionalnoj sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu pronašli originalnu naslovnicu Vjesnika od 14. svibnja 1945. koju je Sedlar krivotvorio, a onda takvu krivotvorinu koristio kao ključni argument za svoj revizionizam.