Maleni grad Whittier na Aljasci po mnogočemu je jedinstven. Naime, riječ je o gradu u kojem otprilike 80 posto stanovništva živi u jednoj jedinoj zgradi, odnosno u velikom zdanju nazvanom Begich Towers, koje je tijekom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata služilo kao vojna baza. Zdanje je danas pretvoreno u stambeni kompleks u kojem živi i funkcionira cijela jedna zajednica, vrlo slično kao i u drugim malim gradovima, ali i uz nekoliko ključnih razlika.

Zgrada je dizajnirana 1953. godine te je izvorni plan bio da se od nje napravi sjedište za američke vojne inženjere. Izgradnja je dovršena 1957. godine te je kompleks otvoren pod nazivom Hodge Towers, u spomen na američkog pukovnika Williama Waltera Hodgea, no sredinom 60-ih vojska se potpuno povukla iz Whittiera, nakon čega je kompleks prenamijenjen u stambeni prostor, ali također i u urede za glavne institucije u gradu.

Naziv Begich Towers zgrada je dobila 1972. godine u spomen na Nicka Begicha, aljaškog zastupnika u američkom kongresu čiji je avion nedugo prije toga nestao na tom području te je proglašen poginulim. Iako je rođen i odrastao u Sjedinjenim Američkim Državama, Begich je porijeklom Hrvat. Njegov otac John Begich, odnosno Begić, rođen je u Lici, a njegova majka Ana također je Hrvatica, čije je djevojačko prezime bilo Martinić. Nakon što je diplomirao, Begich se preselio na Aljasku i pridružio Demokratima te postao zastupnik u Kongresu Sjedinjenih Američkih Država. Na izborima 1972. godine kandidirao se i za Predsjednika vlade Aljaske, ali, nažalost, te izbore nije dočekao. Iste godine, samo nekoliko tjedana prije izbora, njegov se avion izgubio negdje u okolici Whittiera te je Begich 29. prosinca 1972. godine proglašen poginulim. Njegovo tijelo već 53 godine nije pronađeno, a u spomen na njega Hodge Towers iste je godine promijenio ime u Begich Towers.

Unatoč tragičnoj priči koja se krije između imena ove ogromne zgrade, stanovnici Whittiera žive uglavnom normalnim životom. Prije izgradnje tunela koji danas vodi do ovog izoliranog gradića, do Whittiera se moglo stići samo brodom ili eventualno vlakom. Tunel koji je također izgrađen tijekom Drugog svjetskog rata prije petnaest je godina obnovljen te se sada do grada može i automobilom, unatoč činjenici da promet u tunelu nije nimalo jednostavan - s obzirom na to da tunel ima samo jednu traku, promet se odvija naizmjenično, svakih 30 minuta u jednom smjeru. Tunel također nije stalno otvoren te se u grad može ući samo između 5:30 ujutro i 22:30 navečer, nakon toga tunel se zatvara.

Reportaža koju je prije nekoliko godina u Whittieru napravio medij CBS News pokazuje kako su građani i više nego navikli na ovakav izoliran i, u očima vanjskog svijeta, neobičan način života. Jedna tročlana obitelj istaknula je kako u zgradi Begich Towers imaju gotovo sve što im treba, uključujući dućane, poštu, matični ured te čak i crkvu. Iako smatraju kako je društveni život mladih u ovakvom okruženju poprilično ograničen, ističu kako ih je život u ovoj zajednici učinio boljim ljudima jer svi stanovnici zgrade moraju međusobno surađivati i dati neki svoj doprinos kako bi ovakav život mogao funkcionirati. U zgradi živi otprilike 300 stanovnika, a među njima su i brojne nove obitelji. Škola je također povezana sa zgradom još jednim tunelom, a 2021. godine imala je otprilike 50 učenika u dobi od tri do 18 godina. 

Tijekom pandemije život stanovnika Whittiera postao je još izoliraniji. Kako prenosi portal Povijest.hr, gradić je tada bio zatvoren za vanjske posjetitelje, osim za zaposlenike lokalnih tvrtki te najbližih članova obitelji. Tada se među stanovnicima pojavio i trend nošenja majice s natpisom 'POW', što je tada bila kratica za izraz 'Prisoner of Whittier', odnosno 'zatvorenik Whittiera'. Vremenski uvjeti također su daleko od idealnog: zimi prevladavaju snježni nanosi, a ostatak godine uglavnom je obilježen neprestanim kišama. Ipak, s obzirom na to da je zgrada Begich Towers izgrađena kako bi mogla izdržati bombardiranja, vremenske nepogode ne predstavljaju prevelik problem za stanovnike.

Whittier često privlači velik broj posjetitelja jer sve zanima kako izgleda život u zgradi od 14 katova koja sama funkcionira kao grad. Katovi na samom vrhu zgrade namijenjeni su upravo takvim posjetiteljima te funkcioniraju kao svojevrsni Bed & Breakfast, a gotovo sve što je potrebno i stanovnicima i turistima nalazi se u zgradi te zgradu praktički i nije potrebno napuštati. Ono što je također zanimljivo jest činjenica da velik broj stanovnika u blizini zgrade umjesto pasa čuvaju sobove, što samo dodatno pridonosi jedinstvenosti ovog neobičnog gradića.

I dok neki Whittier smatraju najčudnijim gradom na Aljasci, za njegove stanovnike ovakav je život sada već savršeno normalan. U svojoj izjavi za CBS News jedan od stanovnika rekao je kako mu je velika želja da svijet vidi kako je Whittier jedinstveno mjesto, predivno na svoj način te kako bi, prije nego što počnu osuđivati Whittier, ljudi najprije trebali doći ovamo i vidjeti grad na svoje oči.