Ulica u kojoj sam živjela tri puta je mijenjala ime, a da se nije pomaknula s mjesta, pa je tako Borisa Kidriča pretvorila u Zadarskog mira 1358., a potom se ustabilila na Mihovila Pavlinovića, piše Petra Mustać o zadarskoj Varoši za tiskano izdanje Expressa.

Nekad konobe u kojima se prodavalo vino i skupljale prijateljice noći sad su postale mondeni kafići specifični samo po tome što se natječu u decibelima. Nekadašnji butici, odjeće i cipela, prodavaonice ploča, papirnice, knjižare, preko noći su postali nazovi restorani koji su nekim čudom uspjeli ispoštovati minimalne tehničke uvjete što znači da se svaki slobodan ulaz, prostor, neovisno o namjeni, pretvorio u pržionicu. Za stanare je to značilo da nema spavanja jer kafići rade do kasna, ujutro se kreće s nabavom, a popodne se skuplja smeće nakon ručka.

Apartmanizacijom grada izgubili su se ljudi koji su jednostavno grad napustili. Parking je ovdje nemoguće naći, a euri se moraju nekako zaraditi. Uvijek ispred dućana, na povijesnom lokalitetu crkvice Stomorica, sjede neki od domaćih. Oni su najautentičniji doživljaj grada preplavljenog jeftinim kineskim kičem. Iako se stanari vječito bune jer bude tu i okršaja, kao i laveža pasa, gradski oci tvrde da su to ljudi tužnih sudbina i ovisničkih osobnosti. Kažu da oni nikome ne smetaju, pa posljedično nema potrebe da im se ponudi nešto bolje osim sjedenja na golom betonu ili priručnoj dasci.

- Mi smo uvijek tu. Pomažemo nositi gajbe ili ako nekome treba stari namještaj. Za sitnu naknadu spremni smo uskočiti - govori Zadranin kodnog imena Kupus.

A doslovno kupusom bi se mogla opisati gastro ponuda koje samo u Varoši ima više od dvadeset lokala. Osim nekolicine koji su u obiteljskom vlasništvu generacija, grad su preplavile ponude koje bi se mogle opisati sramotnima. Turisti ovakve impresije ostavljaju, i to javno.

“Užasna glupost, preskupo, užasno prljavi WC-i i unutra. Ne znaš odakle dolazi hrana jer nema kuhinje na vidiku...”

“13 € za bruschettu od rajčice koja je napravljena na narezanom tvorničkom kruhu, bila je toliko mokra da se raspala. Burger je bio iz paketa, nimalo nalik pristojnom domaćem junećem burgeru. 6,50 € za 75 cl negazirane vode i najjeftinije domaće vino iznad 50 €...”

“Bilo je prilično prometno jer je na odličnoj poziciji, sigurno nema veze s hranom...”

“Vraćam se na ovo mjesto dok sjedim na drugoj strani planeta i prisjećam se najgorih mjesta na kojima sam bio. Morao sam se vratiti i dati recenziju jer sam zaboravio. Sjećam se kao da je bilo jučer...”

“Čak je i konobar bio svjestan koliko je hrana užasna...”

Ovo su samo neke od impresija koje gosti pišu o najgorem lokalu u Zadru, ali na jednoj od najboljih lokacija, ispred zadarskog suda. Nigdje na svijetu ispred Palače pravde ne miješaju se mljeveno meso i pomfrit skupa s odvjetničkim odijelima, no u Zadru je to moguće. Eto, turisti i sami primjećuju da lokali kuhinje nemaju. A priča s lokalima ne staje na samoj jezivoj ponudi koja je doslovno zasmrdila ionako uske ulice prženjem u fritezama. Dodajemo tome klime, od kojih se doslovno ne može proći, do bacanja kartonskih ambalaži na sva moguća mjesta. Varoš je odavno prestala biti tiha, kako ju je opisao najpoznatiji zadarski pjevač Tomislav Ivčić.

Cijelu reportažu o zadarskoj Varoši pročitajte OVDJE.