Na današnji dan, 29. rujna 1954. godine, službeno je osnovan CERN, Europska organizacija za nuklearna istraživanja, koja je tijekom desetljeća izrasla u jedan od najvažnijih znanstvenih centara na svijetu. Nastao je kao simbol poslijeratne europske suradnje, a cilj mu je bio omogućiti znanstvenicima zajedničko istraživanje temeljnih zakona prirode. Među državama osnivačicama bila je i tadašnja Jugoslavija.

Sjedište CERN-a nalazi se kraj Ženeve, na švicarsko-francuskoj granici, a upravo se ondje danas nalazi i Veliki hadronski sudarač, poznatiji kao LHC. Riječ je o golemom prstenu dugom gotovo 27 kilometara u kojem znanstvenici ubrzavaju sitne čestice do gotovo brzine svjetlosti, a zatim ih sudaraju. Cilj je jednostavan za izgovoriti, ali nevjerojatno složen za ostvariti: otkriti od čega je svemir zapravo napravljen. CERN je već ispisao neke od najvažnijih stranica moderne znanosti. Upravo je ondje potvrđeno postojanje Higgsova bozona, čestice koju su fizičari desetljećima tražili, a u CERN-u je 1989. Tim Berners-Lee osmislio i World Wide Web kako bi znanstvenici lakše razmjenjivali podatke.

No možda najintrigantniji dio priče počinje ondje gdje prestaje ono što možemo vidjeti i zamisliti.

Što ako naš svemir nije jedini?

Kad god se u LHC-u pojavi rezultat koji odstupa od očekivanog, među fizičarima se otvara prostor za nove teorije. Neke od njih zvuče gotovo kao znanstvena fantastika: dodatne dimenzije, nepoznate čestice, skriveni dijelovi svemira, pa čak i mogućnost postojanja drugih svemira. Jedan od takvih trenutaka dogodio se krajem 2015. godine, kada su dva velika eksperimenta u CERN-u zabilježila neobičan višak signala pri sudarima protona. Nije bilo jasno što se dogodilo. Mogla je biti riječ o statističkoj slučajnosti, ali se nakratko otvorila mogućnost da su znanstvenici ugledali nešto što dotad nitko nije vidio.

Počele su se pojavljivati brojne teorije. Je li riječ o novoj, znatno težoj čestici? O nečemu povezanom s tamnom materijom? Ili možda o čestici koja bi mogla pomoći objasniti gravitaciju na sasvim nov način? Takva pitanja nisu neobična za CERN. Nekoliko godina ranije upravo je sličan neobičan signal prethodio potvrdi Higgsova bozona, čestice koju je Peter Higgs teorijski predvidio još šezdesetih godina. Zbog toga svaki novi neobjašnjivi rezultat izaziva golemo zanimanje. Ne zato što znanstvenici odmah vjeruju da su otkrili novi svemir, nego zato što upravo takva odstupanja ponekad otvaraju vrata prema potpuno novoj fizici.

Paralelni svemiri nisu ono što zamišljamo

Kad se spomene paralelni svemir, mnogi odmah pomisle na drugi svijet u kojem postoje druge verzije nas samih, gdje su se isti događaji odvili drukčije. Takve ideje desetljećima hrane znanstvenu fantastiku, ali ozbiljna fizika pod pojmom dodatnih svemira ili dimenzija često podrazumijeva nešto drugo. Neke teorije predviđaju da naš svemir možda ima više dimenzija od onih koje svakodnevno opažamo. Mi poznajemo tri prostorne dimenzije i vrijeme, no pojedini modeli pretpostavljaju postojanje dodatnih dimenzija koje su nam skrivene jer ih ne možemo izravno opažati. U nekim teorijama naš bi svemir mogao biti samo dio mnogo većeg sustava. Drugi zamišljaju više svemira koji postoje jedan uz drugi, dok treći dopuštaju mogućnost da se svemiri rađaju, šire, urušavaju i ponovno nastaju. Čak su i crne rupe potaknule takva razmišljanja. Fizičari su primijetili da način na koji materija nestaje u crnoj rupi u nekim aspektima podsjeća na Veliki prasak gledan unatrag. To je otvorilo pitanje mogu li crne rupe na neki način biti povezane s nastankom novih svemira.

Još više prostora za neobične teorije otvorila je teorija struna, prema kojoj svemir može sadržavati više dimenzija nego što ih možemo vidjeti. U nekim modelima različiti bi svemiri mogli postojati vrlo blizu jedan drugome, ali ih ne bismo mogli opažati uobičajenim putem. Postoje čak i teorije prema kojima bi gravitacija mogla djelovati između takvih skrivenih dimenzija. Kad bi se ikada pronašao dokaz takvog fenomena, to bi potpuno promijenilo naše razumijevanje stvarnosti.

Upravo zato CERN nije samo golemi laboratorij u kojem se sudaraju čestice. To je mjesto na kojem se pokušava doći do granice onoga što danas znamo. Većina neobičnih signala na kraju dobije jednostavnije objašnjenje ili se pokaže kao slučajnost. Tako i treba funkcionirati znanost. Ali svaki put kada LHC pronađe nešto neočekivano, ponovno se otvara isto veliko pitanje.

Je li svemir koji vidimo doista sve što postoji - ili je samo mali dio stvarnosti koju još ne možemo vidjeti?