Riju Agrawal, analitičar Foreign Policyja, priču o sve opasnijoj otpornosti bakterija na antibiotike započeo je anegdotom o svojoj baki koja je 2016., nakon ugradnje umjetnog kuka, umalo životom platila to što je zakačila jednu "superbakteriju". Operacija je prošla odlično. Plan je bio da ostane u bolnici još dva dana, bolove nije imala i prognoze su bile da će već za nekoliko tjedana najnormalnije hodati.

Baki mu se, međutim, u kuku naselila bakterija koju nisu uspijevali ubiti nikakvi antibiotici koje je bolnica inače uobičajeno koristila; od najslabijih do najsnažnijih. Morali su je operirati još triput, da bi nakon četiri mjeseca liječnici priznali da im je preostao još samo antibiotik "colistin", onaj koji se koristi kao posljednje rješenje. Svi su znali da su nuspojave tako ozbiljne da se time riskira otkazivanje bubrega, a to se gospođi počelo i događati.

Na kraju je u bolnici provela cijelu jednu godinu prije nego što se oporavila bijegom praktično s ruba smrti. Dinamika razvoja otpornosti bakterija na antibiotike vrlo je jednostavna, svodi se na prirodni koncept koji je uočio još Charles Darwin, na to da u prirodi opstaju najsnažniji. Odnosno, svaki put tijekom antibiotske terapije poneka ekstremno rijetka bakterija uspije preživjeti jer se uspjela prilagoditi. I ako je potom organizam ne uspije sam ubiti, ona se počinje rapidno širiti.

Liječnicima ne preostaje drugo nego primjenjivati sve snažnije antibiotike, što onda znači da one još i rjeđe bakterije koje preživljavaju i tako brutalne kemijske udarce, na kraju razvijaju zastrašujuću otpornost na lijekove. Dodatan problem je i sklonost ljudi da pokušavaju liječiti same sebe, ne odlazeći kod liječnika, nego uzimajući antibiotike po vlastitom nahođenju, nekad i za primjerice prehlade koje nemaju veze s bakterijama.

Posebno opasno mjesto u razvoju superbakterija čini i mesna industrija, ali o tom potom. Na kraju je stanje postalo tako kritično da je UN 2017. otpornost bakterija na antibiotike nazvao "svjetskom krizom koju se ne smije ignorirati", a Svjetska zdravstvena organizacija sastavila je vlastitu listu najkritičnijih po ljude opasnih bakterija otpornih na antibiotike. Danas je 2018. godina i koliko je stanje postalo ozbiljno pokazuje procjena iz studije vlade Velike Britanije kojom se predviđa da će do 2050. u svijetu svake godine umirati po 10 milijuna ljudi od zaraznih bolesti čiji su uzročnici bakterije otporne na antibiotike.

Sve otpornije Ova će pošast 2050. ubijati 10 milijuna ljudi godišnje

To je više nego što danas godišnje umire ljudi od raka (8,2 milijuna), skoro 10 puta više nego što u cijelom svijetu godišnje umre u prometnim nesrećama (1,2 milijuna), šest puta više nego što ih poumire godišnje od dijabetesa (1,5 milijuna)... Bakterija oko nas ima posvuda, tako i u najčišćim, najmodernijim bolnicama, to je naprosto činjenica života. Tako dugo dok za njih imamo učinkovite lijekove, povremene zaraze su relativno jako rijetke i vrlo lako ih rješavamo.

Samo, one više nisu rijetke, a i sve češće ih se rješavamo vrlo teško. U krajnjim slučajevima i ne uspijevamo. Prijeti li svijetu budućnost u kojoj će kirurški zahvati postati užasno rizični zbog zaraza superbakterijama? Već za 2014. godinu registrirano je 700.000 ljudi pomrlih diljem svijeta od bakterija koje se bile otporne na antibiotike. Pritom mnogi svjetski medicinski stručnjaci smatraju da bi stvaran broj mogao biti puno veći zato što se u mnogim zemljama Afrike i Azije statistike ne mogu detaljno pratiti.

Samo od tuberkuloze otporne na antibiotike te godine je poumiralo 200.000 ljudi. Od onih 700.000 žrtava otpornih bakterija godišnje, na Europu otpada čak oko 250.000 tisuća, nešto manje na SAD. U Hrvatskoj smo još prije više od jednog desetljeća često znali čuti o velikim problemima izbijanja zaraze zlatnim stafilokokom u bolnici.

Sudeći po listi WHO-a ispada da s tom bakterijom stanje i nije tako kritično jer je riječ o otpornoj bakteriji koja se, istina, nalazi na listi najproblematičnijih mikroba – bakterija i gljivica – ali još uvijek u trećoj kategoriji, označenoj kao "zabrinjavajuće prijetnje". Sljedeća gora kategorija je "ozbiljne prijetnje", a najopasnija je "goruće prijetnje" u kojoj se nalazi, primjerice, posljednjih godina opjevana antibiotski otporna gonoreja.

Kakav je položaj u toj priči Hrvatske u odnosu na Europu pokazali su podaci iz 2001. o povezanosti izvanbolničkog liječenja antibioticima s učestalošću pojavljivanja otpornih bakterija u pojedinim članicama EU-a. Slovenija, Hrvatska, Poljska, Češka i Mađarska tada još nisu bile u EU-u, ali su s razlogom svejedno ušle u istraživanje. Ispalo je da je u Hrvatskoj učestalost izvanbolničkog liječenja penicilinom prosječna u odnosu na druge zemlje.

Ali, kada je bila riječ o pojavnosti zaraza antibiotski otpornim bakterijama, naša zemlja bila je u najgore ugroženoj četvrtini. Gore stanje je bilo samo u Mađarskoj, Sloveniji, Portugalu, izrazito gore bilo je u Španjolskoj, a u Francuskoj je bilo katastrofalno. Novi problem, posebno s penicilinom, postalo je i to što je taj antibiotik, prvi što ga je još Alexander Fleming otkrio još prije 90 godina, čak i na Zapadu postao vrlo često teško dostupan.

Ovaj put je kriv metan Ne kljukajte krave antibioticima! I to pokreće klimatske promjene

Razlog tome je zapravo sulud. Od 1928. čovječanstvo je pronašlo nešto više od 100 antibiotika. Kako je uvijek bolje liječiti oboljele što manje agresivnim lijekom i najjednostavnijim za proizvodnju, penicilin je do danas trebao ostati najprimjenjiviji. U to se uklapa i logika po kojoj čovječanstvu nije najpametnije razbacivati se odmah snažnim antibioticima kako bismo što je moguće dulje odložili "bakterijsko bildanje otpornosti" na modernije antibiotike.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Nedavna lista zemalja u kojima redovito dolazi do manjka penicilina otkriva da takvog penicilina, što se tiče EU-a, povremeno nedostaje u Belgiji, Švicarskoj, Grčkoj i – Hrvatskoj. Za mnoge zemlje Afrike, potom u Indiji, Indoneziji, Kambodži jasno je da je uzrok siromaštvo tih zemalja ili barem brojnih siromašnih milijuna. Šokantno je da penicilina nedostaje i u SAD-u, Kanadi, Brazilu i Australiji. Nije isključeno da je slično stanje i u Kini, Rusiji, mnogim drugim zemljama duljem Euroazije za koje podaci ne postoje.

Kako je moguće da tog najjednostavnijeg antibiotika nema dovoljno u najrazvijenijim zemljama svijeta, ili u Hrvatskoj s ogromnom tradicijom visoke razine javnog zdravstva i proizvodnje lijekova, a ima ga u skoro svim zemljama Latinske Amerike, u jednoj Mongoliji, u Bocvani, čak i u Mauritaniji, DR Kongu...?

Zato što mnoge razvijene zemlje imaju do te mjere monopolizirano tržište lijekovima ili barem podijeljeno među najbogatijim kompanijama kojima se "ne isplati" proizvoditi penicilin koji je najjeftiniji, za kojim je potražnja najveća tamo gdje je najveće i siromaštvo. Neusporedivo je isplativije istraživati lijekove i terapije za bolesti od kojih najčešće obolijevaju bogati u bogatim zemljama – rak, kronične bolesti. U ovom slučaju biznis s lijekovima zadaje težak udarac liječenju ljudi.

A penicilin je inače prvi izbor lijekova u suzbijanju niza zaraznih bolesti dandanas. Sve su to razlozi zašto su dobre vijesti u vezi antibiotika u 21. stoljeću ekstremno rijetke. Možda i jedina bila je ona s početka 2016. Tada su znanstvenici otkrili Teixobactin, što je izazvalo pravo malo slavlje očajnih istraživača. Čak unatoč tome što se prognozira da će ovaj lijek biti u proizvodnji tek 2021. Razlog za toliko slavlje nije bilo čak niti to što se smatra da će ovo otkriće dovesti do otkrića još nekoliko srodnih antibiotika nove generacije.

Razlog za slavlje je bio čisti očaj, činjenica da su posljednji novi antibiotici pronađeni još – u 1980-ima, prije čak 30 godina. A to znači da je tri desetljeća kompletno čovječanstvo intenzivno treniralo nepregledno mnoštvo vrsta bakterija na otpornost na antibiotike koje imamo, a bez da smo pronalazili nove. Šokantno je da se čovječanstvu lampica počela paliti dovoljno alarmantno da počnu nešto poduzimati tek prije 10-ak godina.

Peradarstvo, stočarstvo... Liječnici u šoku: Vratila se kuga, strepe od epidemije

Colistin, kojim su liječnici spašavali baku Rijua Agrawala, nije posebno elegantan lijek, nipošto nije suvremen. To što je taj antibiotik posljednji izbor dogodilo se sasvim slučajno, samo zato što kod ljudi izaziva teške nuspojave, primjerice otkazivanje bubrega, pa se nikada nije masovno primjenjivao u liječenju. Zato on i jest danas takav da ga ljudske bakterije ne poznaju, pa je djelotvoran, koliko god je neugodan dotle da u rijetkim slučajevima može i ubiti pacijenta koji ionako umire od bakterije otporne na druge lijekove.

Ima takvih antibiotika i još, samo što se relativno često događalo da su one lijekove koji se nisu koristili kod ljudi, u nekom trenutku počeli koristiti uzgajivači životinja za klanje u industrijskom uzgoju. Kako bi apsolutno ubrzali rast životinja i tako ih što prije mogli ubijati za meso, diljem svijeta – od SAD-a, preko Europe do Kine – počeli su životinje toviti i hormonima i antibioticima, i to antibioticima u tonama, doslovno.

Nitko isprva nije računao na to, ali se još prije puno godina ispostavilo da takvo nemilosrdno bombardiranje životinja antibioticima i kod njih dovodi do razvoja otpornosti na antibiotike. I to kakvog!? Pa su mnogi lobisti i tada tvrdili da je mala vjerojatnost puta takvih bakterija do ljudi. A onda je došlo do šokantnog otkrića – dokazano je da bakterije međusobno zaprepašćujuće brzo razmjenjuju razne gene, jer to su jednostavna bića, jednostanična, i to im je neusporedivo lakše nego bilo kojim drugima.

18. studenog 2015. stigao je dokaz da je stvar definitivno otišla u smjeru potpune katastrofe. The Lancet je objavio otkriće kineskih znanstvenika da u nekim bakterijama postoji gen "mcr-1", koji nosi otpornost na colistin, naš posljednji antibiotik što smo mislili da nam može pobiti baš sve. Pa je onda ispalo da je mcr-1 pronađen u svinjama na farmama. Pa je ispalo i to da je pronađen i u mesu u supermarketima. Na kraju, prisutnost gena mcr-1 utvrđena je u uzorcima bakterija kod 16 oboljelih – ljudi u Kini.

Očekivati da se E. Coli s tim genom zadrži isključivo unutar granica Kine, u svijetu u kojem se za 15 sati od Pekinga avionom može stići bilo kamo, malo je reći da je suluda. Do danas se mcr-1 proširio po Danskoj, Njemačkoj, Vijetnamu, Španjolskoj, SAD-u... Zapravo je generalno ispravno konstatirati da taj gen kruži među bakterijama diljem svijeta.

EU se pokazala još najprisebnijom u cijelom svijetu i već 2006. godine, zapravo je i to užasno kasno, ali u usporedbi s drugima ispalo je da je EU prva najstrože zabranila korištenje antibiotika u uzgoju životinja za meso kako bi se time ubrzavao njihov rast. EU je naprosto presjekla suludu praksu za maksimiziranjem profita megatvrtki. Američki FDA to je učinio tek 2017., čak 11 godina poslije. Do tada se u SAD-u životinje godišnje tovilo s – 12.000 tona antibiotika.

Gube efekt Užas na farmama: Životinje za doručak jedu antibiotike

Isto je i Kina tek prošle godine prestala toviti životinje antibioticima, čak i colistinom. No, kako stvari za sada stoje, izrazito prekasno jer je još odavno jedno javno zdravstveno pitanje prvo srozano do razine pukog pitanja o profitu u farmakologiji, potom još niže do razine profita u tovu životinja, da bi čovječanstvu sve skupa eksplodiralo u lice kao prijetnja katastrofalnom pandemijom i kao civilizacijski, možda i evolucijski sigurnosni problem.