Bolje obrazovanje jest garancija bolje Hrvatske. Obrazovanje je uistinu najvažnije. Bez obrazovanja nema prosperiteta društva, nema zadovoljnih građana i nema napretka države ni gospodarstva. Kada sam se spremao za današnje predavanje htio sam razgovarati više o svojim vlastitim projektima u inozemstvu, u Frankfurt cancer institutu, institutu za biokemiju u Njemačkoj i Buchmanovu institutu gdje sam bio utemljitelj i direktor i gdje otvaramo novi institut u Frankfurtu s angažmanom znanstvenika, kliničara i biznismena. Da povezujemo ono što je vrijedno.

Međutim odlučio sam se ipak vratiti na hrvatsku stvarnost. Gdje je rana hrvatskog obrazovnog sustava znanosti i veze s gospodarstvom? Obrazovanje, znanost i pravilno korištenje tehnologije su temelj svakog uspješnog društva. Svako društvo i gospodarstvo se moraju temeljiti na korištenju točnih podataka, znanstvenih činjenica i stručnog mišljenje. I zemlje koje su to naučile kroz 20, 50 ili 100 godina napreduju. U tim zemljama imate visoku kvalitetu življenja, imate zadovoljne građane i imate naprednu i odgovornu državu koja je članica svih svjetskih pozitivnih tokova. Može li Hrvatska to biti u ovom trenutku? Moj odgovor je da može! 

Pripremajući se za ovaj skup nisam htio ići prema Njemačkoj, Americi. O njima se stalno priča kao o vodećim zemljama u mnogim sferama. Fokusirao sam se na zemlju kao što je Finska. Vrlo je slična Hrvatskoj po broju stanovnika, vrlo slična po povijesti, ona nije bila nezavisna do prije sto godina.  prije 30, 40 godina bila je praktično na dnu europskih zemalja. Međutim, danas je Finska zemlja s najsretnijim stanovništvom, među vodećima u obrazovanju. Zašto? 

Finsko obrazovanje se ne fokusira na ego. Oni vjeruju da svatko ima talent, bar jedan!

U Finskoj BDP po stanovniku viši od 50 tisuća dolara, a u Hrvatskoj je oko 12 tisuća. Mi trebamo četiri do pet puta unaprijediti vlastiti output da bismo bili Finska. No, ono što je jako važno, jest kontinuirani rast broja stanovnika u Finskoj. Od 4,4 milijuna prije 50-tak godina, danas ih je 5,6 milijuna. To je 20 posto povećanje broja stanovnika. Na žalost, Hrvatska ide u potpuno suprotnom smjeru. Zadnjih 25 godina od naše nezavisnosti mi smo službeno izgubili više od 20 posto stanovnika. 

Demografska kriza u Hrvatskoj značajniji je i dugoročniji problem na ekonomskog, državnom i nacionalnom nivou nego dvije krize u Agrokoru. Kriza u Agrokoru je prvenstveno nemoral, gospodarski i financijski problem koji će se riješiti, ali demografska kriza se doista neće riješiti ako se odmah ne promijenimo! Moje mišljenje je da se to neće promijeniti od danas do sutra, nego će se promijeniti dugoročnim ulaganjem unutar društva, a jedini i najbolji sustav za to jest obrazovanje. 

Zašto je Finska tako uspješna? 

Potražio sam po nekoliko web stranica i vidio da je Finska stvarno među zemljama koje imaju najsretniju populaciju. Jedna 24 godišnjakinja iz Helsinkija kaže: Jako je dobro živjeti u Finskoj jer oni imaju jako dobru političku situaciju, dobru društvenu politiku, dobru ekonomiju i apsolutno sve uvjete da sretno žive. S ovom rečenicom ona je rekla sve što mi trebamo u Hrvatskoj postići u sljedećih 20 godina. Da imamo mlade ljude koji će na taj način razmišljati, koji će imati perspektivu ostati u Hrvatskoj. Jer, bez perspektive nitko u Hrvatskoj neće željeti ostati živjeti  Mladi, oni sposobni, pametni, oni koji imaju obitelji i djecu, gledaju budućnost svoje djece u jednom tumornom okruženju. U Finskoj ostaju zbog nekoliko stvari. 

Nije dovoljan samo novac. Najvažnija je obrazovna snaga učitelja, znanje učitelja koji ulaze u škole.

Prije svega, Finska se fokusira na društvo suradnje. Oni se u svom obrazovanju ne fokusiraju na ego, na petice ili na najbolji. Oni se fokusiraju na stvaranje timskog rada, kreativnosti, boljitka svakog učenika, vjeruju da svatko ima neki talent, bar jedan! A svatko, zapravo, ima puno talenta i oni se trebaju iskazati i tako se stvara zadovoljno, sretno društvo. Druga stvar jest činjenica da su u Finskoj učitelji ključ promjena. 

Nije dovoljan samo novac. Najvažnija je obrazovna snaga učitelja, znanje učitelja koji ulaze u škole. Po finskom zakonu učitelji ne mogu raditi u školi ako nemaju master degree ili ako nemaju tečaj obrazovne etike i obrazovne metodike rada. 

Zato je Finska danas zemlja gdje je učitelj najperspektivnija kategorija s najviše poštovanja, jer roditelji znaju da im učitelji rade i ono što mi u Hrvatskoj doma radimo s djecom- domaće zadaće. U Finskoj postoji respekt između roditelja, učitelja i učenika. Sve se radi u školi, a domaćih zadaća, dakle zadataka koji se trebaju riješiti kod kuće, je vrlo, vrlo malo. 

Nastavak na sljedećoj stranici...

Vlada u Finskoj ne donosi odluke zbog političkih interesa, lobističkih grupa, kratkoročnog preživljavanja na poziciji nego zbog dugoročnih smjerova, a svi relevantni podaci dolaze iz struke, znanstvenih projekata i na temelju toga oni stvaraju obrazovanje koje je profesionalno pitanje. To nije pitanje utjecaja politike nego na temelju profesionalnih podataka oni donose odluke koje su dugoročno usmjerene u pozitivan napredak društva. 

Četvrto, Finska se odlučila da ima hrabrost za promjene. Mislim da je to jako važno za Hrvatsku. Važno je reći da nije riječ samo o hrabrosti društva, već i o hrabrosti učitelja da eksperimentiraju. Oni svi u Finskoj imaju svoje male laboratorije. Rade pokuse, nekad promaše, ali su hrabri! Preko eksperimentalnog mindseta učitelji postaju oni koji razmišljaju svojom glavom i koji razmišljaju izvan kutije. Jako je to važno, jer na taj način oni djeluju na učenike koji će se tako ponašati. 

Škola je mjesto učenja. Djeca u školi moraju raditi, učiti, moraju raditi zadaću i moraju doći doma zadovoljni da su nešto naučili. To ne mora biti petica i ne mora biti cjelokupni program, ali mora biti znanje koje dijete donese kući i da razgovara s roditeljima da su učili to i to. To je najveće bogatstvo koje ja imam u nedjelju, kada razgovaram s djecom o projektu kojim su se oni bavili u školi, a ne da li su dobili ocjenu A ili B. U Finskoj je visoko obrazovanje slobodno ali je bazirano na kvaliteti. 

Škola je mjesto učenja. Djeca u školi moraju raditi, učiti, moraju raditi zadaću i moraju doći doma zadovoljni da su nešto naučili.

Vrtići su ono što se često ignorira. I u Americi se to ignorira ali u Finskoj su dokazali kako su vrtići baza uspjeha u obrazovanju. Kad uzmete dijete od par godina u vrtiću i naučite ga zajednički razmišljati o vrijednostima koje Finska ima, vi ste već tom djetetu napravili sve bitno za postavljanje obrazovnih temelja. Zato je Finska na visokoj poziciji jer su uistinu uložili jako puno u obrazovanje u vrtičkoj dobi. Tamo su naučili još jednu važnu stvar: da je igranje jako važno za kreativnost. Bez igranja u školi i vrtićima niti jedno dijete neće uživati. 

Vi morate shvatiti psihu djeteta da biste shvatili njegovu motivaciju za učenjem. Zato je u finskom zakonu definirano da učitelji moraju dati i studentima i učenicima najmanje 15 minuta vremena za igranje! To vam pokazuje u kojem smjeru obrazovanje u Finskoj vodi i zašto su uspješni. Meni se čini da su ove dvije teme pokazatelj da se može i bez novaca u našem okruženju kroz 20, 30 godine puno napraviti. Za ove odluke ne treba puno ni politike ni novaca. Osim za učitelje i sustav. Možemo biti za 30, 40 godina Finska, samo treba odlučiti da se to pokrene. 

Ovdje ću podijeliti i jednu privatnu priču iz Kalifornije gdje sam s obitelji živio godinu dana. Moja djeca su ondje išla u tri škole primarnu, middle school i srednja škola. Na zidu od jednih od škola gdje je išla moja kći primijetio sam tek pri kraju jednu sliku. U ovoj slici vide se djecu koja gledaju u budućnost i koja imaju hrabrost (djeca iskaču proz otvor na zidu i polijeću prema oblacima, op. ur.). Tu uopće nema straha, ta nam slika govori koliko su ta djeca sigurna da će ona jednog dana voditi svoj grad, državu i zato je Kalifornija danas mjesto gdje nikad ne odgovaraju da  se nešto ne može, već kažu: Hajdemo vidjeti kako ćemo riješiti taj problem. I uvijek se nađe rješenje. 

Pitao sam svoju djecu što je njima bilo važno u toj školi i što im je omogućila da imaju ovakav pogled na svijet. Onda su svo troje došli do toga da je bilo važno znanje, da su imali kreativne igre, projekte i da su imali puno inovativnosti. Tehnologija je stalno bila prisutna, nije se štrebalo nego je fizika bila dio tehnologije. A kritični su bili uvijek. To je dobro, jer morate imati neslaganja s djecom i prije puberteta i odgovornost. Nikad nisam u Americi pitao djecu jesu li pisali zadaću. 

Čak niti ja, koji kao profesor na fakultetu radim s djecom, nisam bio u stanju otkriti sve talente u svojoj djeci, već je to sve napravila škola.

Prije nego što su djeca došla doma, sve smo mogli vidjeti preko interneta. Sve je bilo upisano. Osim toga naučili su i ovo: Postali su samopouzdani, zadovoljni su, nisam vidio da je ijedno reklo kako im je bilo teško. Iskazuju želju da se vrate u Ameriku u školu, rekao sam im da im je samo problem novac, a oni su rekli da će se snaći. To ćemo naravno vidjeti, jer su škole u Americi skupe. Ono što je tamo lijepo jest da se prijateljstva stvaraju u školama, a traju godinama. Moji najbolji prijatelji su iz gimnazije i sa fakulteta, to je jako važno. Domoljublje je u Americi također jako važno jer ono pokazuje kako je  snaga društva, snaga svakog pojedinca, proporcionalna snazi države u kojoj živi. 

To je pozitivan pristup domoljublju, i na taj se način tome treba pristupati. Zadnja je stvar volontiranje i društveno korisni rad. Jako je puno bilo aktivnosti gdje su djeca stvarala osjećaj za društvenu pravdu, čak i u bogatome Palo Altu u Kaliforniji.  Ono što je najvažnije jest sve što su naučili, dalo im je otvorena vrata za budućnost i ostvarivanje svojih talenata. Čak niti ja, koji kao profesor na fakultetu radim s djecom, nisam bio u stanju otkriti sve talente u svojoj djeci, već je to sve napravila škola. 

Supruga i ja u 14 godina nismo otkrili talent za crtanje kod svoje kćeri. Učitelj u Americi ga je prepoznao. Zato je škola važna. To je mjesto gdje djeca otkrivaju sebe i pokazuju što mogu napraviti, budućnost je nepredvidljiva, koliko god vam djeca govorila što će studirati, tek se kasnije pokaže u kojem smjeru će stvari zaista ići. 

Nastavak na sljedećoj stranici...

Talenti se izgube ako se ne otkriju. Bilo je lijepo vidjeti talent kojeg je moja kći ostvarila, ali i ravnopravnost. Danas govorimo puno o ravnopravnosti, Istanbulskim konvencijama, no važno je znati da se ravnopravnost uči u školama. Ovdje (na fotografiji) vidite tri djevojke koje su se uključile u izradu električnih automobila. Dobile su materijal no same su morale izraditi auto. 

To je esencija STEM-a o kojem se toliko govori svugdje oko nas. Mi imamo gospodina Bakića i puno drugih ljudi koji se zaista trude da to zaživi i kod nas. Hrvatska djeca imaju velike talente i vjerujem da bi tisuće bilo boljih da imaju mogućnost ovakvog integrativnog rada na STEM području. I to je ono pozitivno što sam htio reći, da nismo daleko od toga. Pitanje je samo kada i kako Hrvatska može dostići Finsku. Obrazovanje ne bi smjelo biti pitanje političkih lobija, političkih interesa već samo znanja, i to u Hrvatskoj moramo promijeniti kako bi dostigli finski standard. 

Jedan čimbenik su stručnjaci i učitelji jer bez njih nema dobrog obrazovanja, na drugoj strani je javnost, tu su i roditelji, bake, djedovi i svi koji su zainteresirani da društvo bude napredno. A tek onda dolazi politika. 

Obrazovanje ne bi smjelo biti pitanje političkih lobija, političkih interesa već samo znanja.

Mi imamo jako dobre učitelje koji su ograničeni politikom, lokalnim moćnicima i drugim faktorima. Najlošiju ocjenu dobivaju danas političari, čak 25 godina nezavisnosti Hrvatske mi nismo imali jednog ministra ili jednog premijera vlade koji je shvatio što znači ulaganje u obrazovanje. Oni onesu budžet i onda puste stručnjake da rade. Zamislite da u sve ovo vrijeme nije mogao doći netko tko je dovoljno pametan da provede takav plan i program!? 

Umjesto novih iskustava koja kruže i onda popravljaju cijeli sustav, kod nas uvijek zapnu na političarima. Da se to ne događa, Hrvatska bi bila mnogo uspješnija država. 

Zašto su oni takvi? Prvo zato jer ne razumiju obrazovanje, a drugo jer su kratkoročni. Oni gledaju samo svoj vijek trajanja, te su stalno u strahu da će biti smijenjeni, pa se moraju požuriti napraviti još nešto da se osiguraju. Vrlo su osjetljivi na kritike, a savjeti su im strano tijelo. Blokiraju stručnjake, posebno ih blokiraju lokalni šerifi. Politikantstvo je kod nas rak rana i još se nismo izdigli iznad toga. 

Mislim da je prema izjavi premijera Plenkovića, koji je rekao "reforma školstva ostaje prioritet ove vlade", jasno da ona to zapravo nije. Naša budućnost ovisi o izvrsnosti i tome da djecu pripremimo za tržište rada. Ne slažem se s time. Finska živi od odličnog prosjeka, a ne od malog broja izvrsnih, kojih će uvijek biti. Prosjek je u našem društvu depresivan, i to je loše. 

Mi imamo jako dobre učitelje koji su ograničeni politikom, lokalnim moćnicima i drugim faktorima.

Plenković je rekao i kako na "nastavi povijesti i hrvatskoga treba učvrstiti ljubav prema domovini", a i to je krivo. Naš jezik je važan radi komunikacije i izražaja, a to se radi u vrtiću, tamo se kreće savladavati jezik jer nema uspjeha u školi bez jezika! 

Važno je apstraktno razmišljati, a to se ne može naučiti u povijesti, može se naučiti u matematici. Zato su matematika i hrvatski jezik baza dobrog obrazovanja, a domoljublje se uči kroz život. Nije poanta u tome da se broji i zbraja koliko je netko pročitao domaćih pjesnika ili pisaca. To su sve parole koje nisu realne, i radi njih mnogi stručnjaci šute. Osobno sam se osvrnuo na teme nekorektnosti i plagiranja političara i ministara. Plenkovićev izbor za ministra je loš. On je pravnik, i puno školovaniji nego ja, ali samo neka se podsjeti pravne maksime  sa postupci nevaljali u nastanku ne mogu s vremenom postati valjani". I to bi trebala biti baza reforme školstva. 

Kada u medijima vidite sliku Blaženke Divjak i Radovana Fuchsa koji kažu "niti ministrica može meni nešto narediti, niti ja njoj", jasno je u kojem smjeru stvari idu. Ta reforma koja je potrebna, na žalost neće uspjeti. Ja sam na početku njezinog mandata bio pozitivan jer se bavila stručnim temama, i ona jest stručna. I dobila je odlične pozitivne vibracije od javnosti. No zadnjih mjeseci se više ne bavi strukom nego politikantstvom. 

Dvije stranke ne komuniciraju i kao da planiraju prodavati maglu. Ako ljudi nisu dovoljno dobri, neka ih se makne po stručnim kriterijima, a ne po politikantstvu. 

Jako me pogodila izjava premijerovog savjetnika koji je rekao da "naš obrazovni sustav uopće nije loš, bitno je da djeca nauče kritički razmišljati". To je populizam koji niti jedan savjetnik ne bi smio izreći. Visoko je obrazovanje, ako se mene pita, najvažnija karika koja se unutar postojećeg sustava mora mijenjati. To je radi toga jer ćemo za par godina onda dobiti dobro školovane ljude koji će dodatno mijenjati sustav. Ako krenemo od vrtića, nikada to nećemo dočekati, iako i tamo treba reformirati. 

Nije poanta u tome da se broji i zbraja koliko je netko pročitao domaćih pjesnika ili pisaca. To su sve parole koje nisu realne.

Universitas 21 u svom izvještaju, kojeg bi svi u ministarstvima trebali pročitati, rangira školstvo te pokazuje kako da se sustav popravi. Hrvatska je na 45. od 50. mjesta i najlošija u Europi, iza nas su samo Meksiko, Tajland, Iran, Indija i Indonezija. Ispred nas su Bugarska, Rumunjska, Srbija i Slovenija na 29. mjestu. Tim zemljama smo se još nedavno zločesto rugali i smijali, a gdje smo sada. Danas su Rumunjska i Bugarska tigrovi Europe, a mi se ne mičemo. 

Naš cjelokupni output obrazovanja je najniži u Europi, to je zaključak studije.Bili su šokirani da se niti uz pomoć novčanih ulaganja nismo maknuli s mjesta. Srbija je treća na listi s obzirom na ulaganje i kvalitetu, sad zamislite koliko oni malo ulažu a koliko su visoko! Imamo potpuno zastarjele studijske programe, ulaganje u karijere najuspješnijih je minimalno, slaba povezanost s gospodarstvom, a golema centralizacija sveučilišta u Zagrebu. Ne koristimo javna ulaganja na kvalitetan i kompetitivan način. To su konkretni podaci koje se treba prihvatiti. 

Nastavak na sljedećoj stranici...

Od 2013. se ništa nije promijenilo. Ne samo da je statistika ubojita, nego je i stvarnost ubojita. Ovo je o obrazovanju napisala nagrađivana novinarka Srednje.hr Dora Kršul i to je možda najbolji sukus gdje je sustav dana: "Hrvatski znanstvenici danas u velikom broju uživaju u blagodatima znanstvenog rada u inozemstvu, često se ne osvrćući na ono što su ostavili iza sebe, a to je znanstvena zajednica u Hrvatskoj koja grca u klijentelizmu, nepotizmu, koja ne cijeni izvrsnost, koja potiče mediokritete, u kojoj plagijatori postaju ministri, i u kojoj se glas u sveučilišnom senatu kupuje". 

Kada netko tko je mlad može ovo reći punim srcem, a znam da je mogla otići u inozemstvo ali nije, onda je to borba za vrijednosti. Važno je to prihvatiti, jer ljudi koji kritiziraju su najveći doprinositelji hrvatskom društvu, a oni koji šute i rade klijentelistički su glavni problem Hrvatske. A nama treba da u Hrvatskoj ostane Dora i slični njoj. 

Imamo potpuno zastarjele studijske programe, ulaganje u karijere najuspješnijih je minimalno, slaba povezanost s gospodarstvom, a golema centralizacija sveučilišta u Zagrebu.

Jedna studentica koja nije ostala u Hrvatskoj, već je imala drugi izbor, otišla je na jedan fakultet u Engleskoj, poslala mi je email i rekla mi da je napustila Hrvatsku i da se sada bolje osjeća, te da je sretnija. Rekla je kako je u Engleskoj unutar tjedan dana osjećala prihvaćena, da se ljudi ne okreću kada ona zna više. Strastveni su, kaže, oko znanja i prenošenja znanja. 
Tolerantni su i motiviraju, te oni koji se trude - uspiju. 

Taj kratki e-mail o tome zašto joj je dobro tamo trebao bi biti niz bilježaka o tome što nama treba. Da se samo promijene ove stvari na koje ukazuje studentica, mi bismo već bili na boljem putu. 

Sve je to pokazatelj da stručnjaci, političari i javnost moraju raditi zajedno da bi postigli uspjeh. Rektori i političari su najslabija karika. Treba se krenuti od izbora dekana i rektora, i onda do baze. Jer onda će doći puno bolja vremena. Promjene se neće dogoditi same od sebe, političari se nisu promijenili u 25 godina i neće se nikada mijenjati. Važan je glas građana, jer političari trebaju služiti njima, i na to ih treba podsjetiti kako bi se ikakve promjene uopće dogodile. Sve će onda ovisiti o motiviranim studentima, i dobrim profesorima. 

Ja ću vrlo rado volonterski pomoći, mislim da sa svojim iskustvom neke stvari mogu unaprijediti. Objavili smo nedavno dokument kako pomoći Sveučilištu u Rijeci, i fenomenalno je vidjeti deset stručnjaka koji jednako razmišljaju, i sveučilište koje je voljno slušati međunarodni odbor kako bi se unaprijedili. Moje je predviđanje da će Zagreb sve više propadati, a da će Sveučilište Split i Rijeka sve više napredovati. 

Moje je predviđanje da će Zagreb sve više propadati, a da će Sveučilište Split i Rijeka sve više napredovati.

Zagrebačko Sveučilište ima problem jer ima rektora koji ne razumije bazične postavke svoje uloge, a to je da ne smije biti u sukobu interesa. Iz članka sa Srednje.hr očito je kako njemu Sveučilište dodjeljuje novac za znanstveni rad, a on radi kao rektor. To je svugdje u svijetu nedopustivo, ali ovdje prolazi. Sveučilište nema dovoljno snage da kaže da je to zaista sukob interesa. Takav rektor ne može funkcionirati i nije lider. 

Iako je Zagrebačko sveučilište moja Alma Mater, nije mi teško reći i požaliti se da je šteta što u Damiru Bakiću, Borasovu protukandidatu, nisu vidjeli drugačiji put, svježi smjer i novu viziju. Čekat ćemo još najmanje pet godina odlazak Borasa, a u međuvremenu će mnogi mladi izgubiti svoju budućnost. U Hrvatskoj sam pokrenuo laboratorijski rad, formirao sam Laboratorij za istraživanje tumora u Splitu, uložio sam pola milijuna sredstava iz inozemstva, nikada nisam aplicirao ministarstvu, i to iz principa, želio sam skrenuti novce iz inozemstva u Hrvatsku da bi pomogli mladima. 

Puno smo tamo napravili u 15 godina, otkrili smo gen Spartan koji kod djece mutira u pubertetu razvija rijetke tumore. Nakon smrti jednog djeteta od takvog tumora, deteketirali smo taj gen i kod njegova brata, transplatirali mu jetru i to je dijete živo. To je bilo važno otkriće i za kliničku medicinu. Taj uspjeh nismo postigli samo u suradnji s laboratorijem u Splitu i njegovim voditeljem Janošem Terzićem, nego smo to postigli i sa druga dva znanstvenika hrvatskog podrijetla u inozemstvu, kolegom Kristijanom Ramadanom koji vodi Onkološki odjel na Sveučilištu u Oxfordu i Davorom Lesselom s Odjela za humanu genetiku Hamburškog sveučilišta. 

Čekat ćemo još najmanje pet godina odlazak Borasa, a u međuvremenu će mnogi mladi izgubiti svoju budućnost.

Tu leži poruka da je suradnja ključ uspjeha, i to je ono što Finska radi. No, kod nas su važniji sukobi, nedostatak međuljudskih odnosa, i slične stvari. 

Zadnja stvar koju želim napomenuti ima veze s nečime što mi je jako važno, a to je popularizacija znanosti radi čega smo pokrenuli projekt "Znanost za mlade u Vukovaru". Prošle sam godine održao predavanje koje je bilo važno i korisno i meni i mladima, a u Vukovar će doći i Nobelovac Aaron Ciechanover (izraelski biolog, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 2004.) koji će govoriti o tome zašto naši proteini moraju umrijeti da bi mi mi živjeli kao ljudi. 

Na kraju, moja poruka političarima jest da treba pustiti stručnjake da rade, treba imati javnu odgovornost za napravljeno, i treba se u političarima otvoriti srce, ali iskreno srce, ono koje kuca za mlade u Hrvatskoj.