Često se čini da nova otkrića u istraživanju svemira jako prate tragove pojedinih istaknutih pisaca ZF-a, posebno pokojnog književnika Arthura C. Clarkea. Takav slučaj bio je i pri objavi NASA-e da je njihova letjelica Cassini na Saturnovom satelitu Enceladus otkrila molekule vodika. I to na takav način da je ovime definitivno dokazano da Enceladus, koji je prekriven zamrznutim oceanom preko cijele svoje površine, u dubinama oceana, koje su tekuće, ima sve uvjete za pojavu života.

Misija Cassini-Huygens traje već 19 i pol godina, od toga se letjelica Cassini po Saturnovom sustavu vrzma još od 2004. Već u prvim preletima oko Enceladusa Cassini je registrirao vodik svojim spektrometrom, samo što se nije moglo utvrditi odakle taj vodik potječe. Da bi se odjednom naglo pokazalo da su izvor pukotine u površini leda na Enceladusu, i to u takvim količinama da je odmah bilo jasno da 60 kilometara ispod površine, odnosno sa samog dna oceana zaštićenog ledenim omotačem, jako vrije.

Isto onako kao što vriju i geotermalni izvori s dna oceana na Zemlji. Oko takvih geotermalnih izvora u oceanima na Zemlji i danas su prisutne potpuno izolirane kemosintentske bakterije, metanogeni, koje u mraku vrućeg izvora "jedu" vodik i ugljični dioksid iz čega nastaje metan. Pa ako je u takvim uvjetima nastao život na Zemlji, jasno je da bi u identičnim uvjetima život mogao nastati i drugdje.

JOŠ TRI PLANETA Sigurno znate da Saturn ima prstene, no jeste li znali da ih i ovi planeti imaju?

Dio znanstvenih teoretičara pritom smatra da se u svemiru život pojavljuje neizbježno svugdje gdje postoje uvjeti za njegovo održanje. Drugi pak vjeruju da se to događa jako rijetko, ali se ipak događa. U svakom slučaju, dok se ne dokaže da na Enceladusu života doista ima, znanost od prije nekoliko dana smatra dokazanim da je Enceladus mjesto pogodno za izvanzemaljski život. NASA-ini znanstvenici smatraju da ćemo na definitivni odgovor da li na Enceladusu doista ima života, morati čekati još 20 godina.

Nije nimalo neobično to što je do ovog otkrića došlo upravo u Saturnovom sustavu. Sljedeći odličan kandidat bio bi Jupiterov sustav. A za sve čitatelje književnih remek-djela Arthura C. Clarkea nikakvo iznenađenje nije niti način na koji je do ovoga došlo. O Saturnu kao mjestu otkrića vanzemaljskog života pisali su autori još u 18. stoljeću. No, ono što je Clarke opisivao prvo o Saturnu u "Odiseji u svemiru 2001.", te potom i u "Odiseji u svemiru 2010." to je upravo ovo.

U prvoj odiseji on je monolit koji je postavila drevna svemirska civilizacija kako bi poticala razvoj evolucije i inteligencije, smjestio na Saturnov mjesec Japet. Bilo je to 1968. godine, čovjek još nije uspio stići niti do Mjeseca, i Clarke nije imao pojma da će za nekoliko godina znanstvenici dokazati da na jednoj strani Japeta postoji neobično, veliko bijelo područje kao što je on opisao u romanu. Clarke je u romanu usto u samo središte "oka" smjestio crni, ogromni monolit, poput zjenice. Poigrao se simbolikom.

Da bi ga jednog jutra prijatelj koji je upravo provjerio nove fotografije s Cassinija, nazvao i rekao mu da je u središtu uočio tamnije područje. Clarke nije mogao vjerovati, mislio je da ga ovaj zafrkava. U ekranizaciji Stanleyja Kubricka radnja je premještena u Jupiterov sustav, što je kao mjesto radnje Clarke slijedio u svom drugom romanu.

Čudesno Otkrivena crna rupa koja juri 8 milijuna kilometara na sat

Bila je 1982. i Clarke je sada opisivao događaje iz 2010. i kako Zemljani otkrivaju da ispod leda Jupiterovog satelita Europe postoji ocean, danas sve upućuje da je imao pravo i u vezi toga, i to isti onakav kakav je utvrđeno da postoji i na Enceladusu kod Saturna. Clarke je napisao i to da, uslijed plimnih sila koje prouzročuje veliki Jupiter, na dnu Europinog oceana ispod leda također postoje termalni izvori, sa svim uvjetima za razvoj života. Poznato?

Jedina razlika je u tome što je Clarke opisao da se oko takvih izvora doisa razvio život, da on ubrzano evoluira, te da je on temeljen na sumporu, jer je ipak riječ o Jupiteru, a ne na ugljiku, što bi bilo očekivati oko Saturna. Međutim, Clarke je u svom drugom romanu "Matica Zemlja" opisao Saturnov satelit Titan, bogat ugljikovodicima i također špekulirao s mogućnostima pojave ili održanja života i tamo.

Zbog svega toga, NASA-in JPL je 2007. pozvao tada već 90-godišnjeg Clarkea da on bude taj koji će objaviti svijetu da Cassini samo što nije proletio na kozmički sićušnoj razdaljini od 1000 kilometara od Japeta. Bio je to rujan i samo pet mjeseci poslije Clarke je u miru umro na glasu da je, osim što je bio briljantan književnik, bio i naprosto nevjerojatan kreativni um, vizionar koji je predvidio mnoštvo stvari o kojima u njegovo doba nije moglo biti niti govora.