Crne rupe su toliko masivni svemirski objekti da im je gravitacija tako snažna da se čak niti svjetlost, njeni fotoni, nisu u stanju otrgnuti gravitacijskom stisku. Svojom gravitacijom one ekstremno deformiraju čak i samo prostor-vrijeme, a najveće od njih nazivaju se supermasivnim crnim rupama. One su nastale kolapsiranjem mase jednake milijardama našeg sunca. I čini se da se u većini galaksija, vjerojatno svih, nalazi po jedna koja svojom gravitacijom na okupu drži stotine milijarda zvijezda.
No, astronom Marco Chiaberge uz pomoć kolega otkrio je jednu nevjerojatnu iznimku, prekrasnog i monstruoznog uljeza u takvoj slici, crnu rupetinu u galaksiji 3C186, udaljenu od nas osam milijardi svjetlosnih godina. Na jednoj razini ono što je čudesno jest da joj je masa ravna jednoj milijardi naših sunca, te da kroz svemir juri brzinom od osam milijuna kilometara na sat, odnosno nešto više od 2000 kilometara svake sekunde.
Ono zbog čega je Chiabergeu otpala vilica do poda kad je shvatio u što zuri, bilo je to što je ispalo da se ova crna rupa nalazi čak 35.000 svjetlosnih godina dalje od središta galaksije. Naravno da nisu vidjeli samu crnu rupu, jer je sasvim crna, jer do određene udaljenosti od svog središta zarobljava svakom fotonu da ode od nje. Ugledali su ogroman kvazar, veliku sjajnu nakupinu plina koji ubrzava do monstruoznih brzina dok kruži oko crne rupe, urušavajući se u nju.
I kako ubrzava, tako se strašno zagrijava i počinje svijetliti. A tamo gdje je kvazar, unutra mora biti ta crna rupa. Problem je, međutim, bio u tome što je crna rupa morala biti u središtu galaksije koju drži na okupu. "Odmah mi je palo na pamet da gledamo nešto jedinstveno", kazao je Chiaberge za NASA-in portal. On inače radi na Institutu ta svemirsku teleskopsku znanost na Sveučilištu John Hopkins i istog trenutka je podigao uzbunu.
Zamolio ih je da gomilom svojih instrumenata, uključujući i veleslavni Chandrin svemirski opservatorij, stanu promatrati ono što je uočio. Chandra i Sloan digital sky survey teleskop u Novom Meksiku bili su od najveće važnosti jer oni mogu pratiti rendgensko zračenje. Tako su prvo potvrdili ono što je Chiaberge uočio. Pa su crnoj rupi odredili tu nevjerojatnu masu. Pa su joj odredili i tu suludu brzinu kojom juri kroz svemir.
Ispalo je, naime, da tom brzinom udaljenost jednaku onoj između Zemlje i Mjeseca, ona projuri za tri minute. Kao i to da će za samo 20 milijuna godina sasvim pobjeći svojoj galaksiji, što je apsolutno nečuveno ponašanje za jednu crnu rupu. A i jadna majka onome na koga takva lutajuća gromada ulovi tijekom svoje jurnjave kroz svemir.
Nije bilo jasno zašto bježi iz središta svoje galaksije sve dok astronomi teleskopom Hubble nisu uočili u toj galaksiji koncentrične lukove i shvatili da je riječ o onome što nazivaju "plimnim valovima", točnije, da je riječ o tragu gravitacijskih valova, točno onakvih kakvi bi trebali nastati nakon sudara dviju galaksija. Sudar je, zapravo, preteška riječ, jer su zvijezde u galaksijama toliko rijetke da se u pravilu nitko s nikim nešto ne sudara, nego si objekti gravitacijski uzajamno jako remete putanje.
Crne rupe koje se nalaze u središtima tih galaksije, međutim, mogu se dovesti u takvu situaciju da jedna oko druge stanu kružiti, pa i da se nakon nekog vremena spoje. I ako se sve skupa poklopi, moguće je da nova supermasivna crna rupa dosegne takve brzine da stane bježati iz svoje galaksije.
Moguće je, doduše, zaključuju znanstvenici, i to da kvazar koji su vidjeli nije iz te galaksije, nego iz neke iza, pa se naprosto prozire kroz ovu. No, za to zasad nema nikakvih tragova, a jedna od najluđih stvari oko ove crne rupe je i to što bi za njen nastanak, ukoliko nije rođena stapanjem dviju crnih rupa, bila potrebna eksplozija zvijezde siline čak 100 milijuna prosječnih supernova. A to je već doista teško povjerovati.
