"Za početak treba odbaciti laž da je recikliranje spas od plastike koja guši planet. Čovjek može biti najbolja verzija sebe samo ako mu se osigura uvjete, potporu i sistemska ograničenja. Naš je veliki problem s plastikom rezultat permisivnog zakonskog okvira koji omogućava nekontrolirano korištenje plastike, usprkos dokazima da šteti okolišu, zajednicama i morima te oceanima", piše u svom eseju ekolog i evolucionarni biolog Matt Wilkins koji tvrdi kako je propaganda o recikliranju plastike "laž koju govorimo sami sebi".

Recikliranje od strane "običnih građana" je, kaže on, kao "pokušaj spašavanja nebodera koji se urušava tako da zabijete jedan čavao - nedovoljno i neadekvatno".

Ne negira da je pitanje plastike "planetarni problem kojeg mnogi ne shvaćaju ozbiljno" i podsjeća kako plastičnu vrećicu iz trgovine koristimo u prosjeku 12 minuta, dok će se ona u okolišu zadržati čitav milenij. Poticanje individualaca da recikliraju neće nikada riješiti problem masovne proizvodnje plastike za jedno korištenje koja nije trebala ni biti proizvedena.

Plastika se i u obliku mikroplastike taloži u tlu i pluta oceanima gdje je proždiru ribe kroz čiju konzumaciju mikroplastiku onda unose i ljudi. Nove studije pokazuju kako će u oceanima do 2050., ako nešto radikalno ne promijenimo, biti više plastike nego ribe. Svemu odmažu i lažni ekolozi koji se namjerno koncentriraju na "borbu" pojedinaca protiv plastike, umjesto na industriju.

Kao najbolji primjer Wilkins spominje neprofitnu organizaciju "Keep America Beautiful" koju su osnovale korporacije poput Coca-Cole, Anheuser-Busch i Phillip Morrisa pedesetih godina prošlog stoljeća. Nezaboravna je, kaže Wilkins, sada već retro reklama iz sedamdesetih imena "Crying Indian" u kojoj pripadnik jednog od plemena u svojem kanuu prolazi kroz hrpe plastike i smeća te lije suze. Nedavno su pokrenuli i "I Want To Be Recycled" kampanju koja građane potiče da razmisle o sudbini svojih šampona i gelova za tuširanje nakon što ih iskoriste.

Svojim postupcima, argumentira Wilkins, oni pokušavaju zamagliti svoje djelovanje preko kojeg zato žele olakšati svojim kompanijama da maksimalno "gaze" po okolišu", a svojim lobiranjem i moći aktivno potkopavaju svaki pokušaj mijenjanja zakona.

"Godine 1953. Vermont je pokušao zabraniti korištenje jednokratnih pakiranja za sokove i gazirana pića. Proizvođači su se pak veselili dodatnoj zaradi i činjenici da više neće morati prati i reciklirati boce. "Keep America Beautiful" osnovan je te godine s (tajnim) ciljem da sruše taj zakon, u čemu su i uspjeli. Godinama su se, više ili manje uspješno, borili i protiv naknade za plastične boce (ideja je bila natjerati kupce da boce vrate, a kompanije da ih opet iskoriste). Tu su na lobiranje potrošili 14 milijuna dolara", piše Wilkins.

Njihov je najveći uspjeh bio taj da su uspjeli svijet uvjeriti da je najveći krivac pojedinačni konzument, a ne industrija čije nekontrolirano ponašanje su poticali, sve u ime profita, kao i to da mnogi misle da su oni ozbiljno posvećeni ekologiji. Wilkins opisuje i kako bi, zaista, trebao izgledati naš dan i "reciklirani život" da bi to imalo ikakvog smisla (te kako nam malo u tome pomažu zakoni koji uvijek idu u korist industriji).

"Nikada, niti pod razno, ne bi smjeli koristiti plastične boce ili posude za hranu (dostava). Ne bi smjeli piti flaširanu vodu ili gazirana pića. Kada smo prisiljeni iskoristiti plastiku morali bi se raspitati o tome kojeg je tipa, koliko tom tipu treba da se razgradi te zašto je korištenje vrećica sto puta gore od boca. Trebali bi točno znati gdje što odlagati, gdje što nositi. Trebali bi biti svjesni da plastika (generalno) degradira recikliranjem pa se plastične boce najčešće pretvore u nešto što se ne može reciklirati - poput tepiha ili sintetičke odjeće, i gdje smo onda? Moramo napokon prihvatiti da individualno imamo jako malo manevarskog prostora, te da se, prije ili kasnije, trebamo okrenuti izvoru", piše znanstvenik koji ističe kako ankete u SAD-u kažu da se 74 posto građana slaže s time da "vlast napravi što je god potrebno da se spasi okoliš".

Pa što je to što politika i zakonodavstvo mogu, i trebali bi, napraviti?

Pomogli bi zakoni koji nagrađuju višestruko korištenje od strane industrije. Istraživanja su pokazala da i ako zahtijevate pologe (u trgovinama) za korištenje plastike u nekim se državama korištenje umanjilo za do 80 posto. Neke su države bile hrabre pa zabranjuju plastične vrećice, slamke, štapiće za uši i mokre maramice. Wilkins tvrdi da i ako niste spremni zabraniti recimo plastične slamke nemojte ih po inerciji odmah davati uz piće, nego samo na upit.

"Neki se proizvođači koji koriste plastiku ne mogu pomiriti da bi im, radi spašavanja planete, neminovno malo pala zarada. Američke savezne države Kalifornija i Havaji zabranile su dijeljenje plastičnih vrećica u dućanima, a to je sad ponukalo deset drugih država da zabrane reguliranje plastike na lokalnoj razini. Proizvođači plastike su se tako zabrinuli za profit da su formirali koalicije za "spas" ne samo plastičnih vrećica nego i 'prava kupca' na izbor", piše Wilkins.

Iako je recikliranje inspirativno i tjera nas na dijalog o okolišu činjenica je da je to neodrživa borba unutar postojećeg ekonomskog sistema i načina života.

"Bolja je alternativa kružni ekonomski model, gdje se otpad minimizira planiranjem unaprijed o tome kako će se materijali ponovno koristiti. Vrijeme je da se prestanu kriviti korisnici i da se zahtjeva bolji sustav", kaže Wilkins.