Kada je uginulo, smatraju znanstvenici, bilo je staro samo dva mjeseca i od vrha njuške do stražnjice bilo je dugo samo 98 centimetara. Oko 40.000 godina poslije istraživački tim ruskih i japanskih znanstvenika otkrio je u permafrostu, prethistorijskom ledu koji se ubrzano otapa uslijed klimatskih promjena, praktično savršeno očuvano tijelo ždrijebeta.

Ostatke malog konja koji nije stigao nešto posebno poživjeti na prostoru današnje ruske republike Jakutske na sjeveroistoku Sibira, danas znanstvenici proučavaju u Mamutskom muzeju Sjeveroistočnog sveučilišta u glavnom gradu Jakutsku.

Ždrijebe je pronađeno u tako dobrom stanju da na sebi još ima očuvano i krzno i rep, da je praktično odmah bilo jasno da je riječ o izumrloj vrsti konja, te se – doduše neslužbeno – znanstvenicima po glavi mota mogućnost da se kloniraju konji koji su prostranstvima Sibira kročili usred posljednjeg ledenog doba.

O konjima kakvih osobina bi mogla biti riječ, može se samo nagađati, ali je jasno da je ta vrsta morala biti fantastično prilagođena preživljavanju u ekstremno hladnim uvjetima. Danas živući autohtoni jakutski konj potomak je divljih konja koji su ovo područje nastanjivali u mlađem kamenom dobu.

Veliko izumiranje Posljednji primjerci mamuta umirali su prije 5.000 godina i to od žeđi

Ovaj niski, nabijeni, snažni stvor naraste do samo 140 centimetara visine, ali je zato u stanju preživjeti hladnoće sve do -70°C. Nedaleko od Jakutska se, naime, nalazi najhladnija točka na Zemlji izvan Antarktike.

Što se tiče nedavno otkrivenog ždrijebeta, direktor Mamutskog muzeja Semjon Grigorjev za niz ruskih medija i svjetskih agencija posljednjih je dana objašnjavao da ono na sebi nije imalo nikakvih znakova ozljeda, te da znanstvenici smatraju da je ždrijebe uginulo "prirodnom smrću".

A to znači od bolesti, smrzavanja ili takvog nečega. Ždrijebe iz doba dok su najnaprednije ljudske vrste u to vrijeme bile u stanju tek zgodno obrađivati kamene, koštane ili drvene alatke, otkriveno je na lokalitetu Krater Batagajka.

Ovo mjesto nadomak samog polarnog kruga čuveno je po nizu spektakularnih otkrića posljednjih desetljeća, pronalascima niza prethistorijskih životinja, do tada savršeno očuvanih u "vječnom ledu", permafrostu. Ono po čemu je ovaj lokalitet planetarno neslavan jest to što je Krater Batagajka svjedočanstvo klimatskih promjena i uništavanja planeta Zemlje zagađivanjem atmosfere ugljičnim dioksidom. Još u 1960-ima uočeno je da na tom mjestu tlo tone.

Vrlo brzo znanstvenici su shvatili da tlo propada zato što se otapa nakon što je možda i 100.000 godina do tada provelo zamrznuto. Uskoro je na tom mjestu stradala šuma i danas je ovdje rupa duboka oko 100 i duga oko 1000 metara. S ubrzanim otapanjem na vidjelo su izlazili pradrevni leševi mnoštva životinja čije vrste danas više ne postoje. Na jednom takvom vrlo sličnom mjestu osobno je Grigorjev sudjelovao u otkriću savršeno očuvanog tijela ženke mamuta, starog između 10 i 15 tisuća godina.

U tijelu te mamutice znanstvenici su tada pronašli svježe ostatke tkiva mišića, a kad su krenuli obavljati biopsiju, u jednom trenutku je iz tijela u trenutku smrti 60 godina stare životinje, potekla čak i krv.

Genetski kod Povratak iz mrtvih: Uspješno su klonirali mamutove stanice

Malo je reći da je tada, 2013., već neko vrijeme bilo vrlo zanimljivo špekulirati o sve više zainteresiranih laboratorija diljem svijeta koji su pokazivali zanimanje za mogućnost da se kloniranjem, odnosno pomoću današnjih slonova, na svijet opet dovedu mamuti. Spominjao se tada čak i konkretan laboratorij u Južnoj Koreji, voljan prihvatiti se toga.

U tom svjetlu, klonirati drevnu vrstu konja koja je svijetom kročila prije 40.000 godina, čini se još i neusporedivo manje kontroverznim, pa i lakšim znanstvenim pothvatom. Koliko se danas zna, većina od 10 poznatih vrsta mamuta, izumrla je oko 8000 godina prije Nove ere, otprilike u doba kad su ljudi po Bliskom istoku već živjeli u organiziranim gradovima. Primjerice, prvi tragovi života ljudi na području današnjih Damaska i Jerihona sežu još iz doba 9000. godina prije Nove ere.

Posljednji primjerci mamuta, odnosno oni koji su posljednji izumrli, pronađeni su na Wrangelovom otoku, na apsolutno krajnjem sjeveroistoku Rusije u polarnom krugu, izumrli tek 1650. godine prije Nove ere. Ispada da je mamutima bilo potrebno još samo malo da ih ljudi čak i tako daleko na sjeveru, upamte pisanom riječi. Odatle do (znati)želje da ih se danas uskrsne, jasna je i dobrim dijelom logična veza. Danas, doduše, mamuti u svom prirodnom okruženju ne bi imali nikakve šanse preživjeti.

Klimatske promjene sve gore, drastično uništavaju prirodu diljem svijeta, a posebno sjeverni polarni pojas. Otapanje permafrosta diljem sjevera još prije desetak godina dosegnulo je tako katastrofalne razmjere da je počelo utjecati čak i na dodatno ubrzavanje globalnog zatopljenja.

Izumrli 25 životinja koje znanstvenici žele 'uskrsnuti'

Dok se permafrost otapa, zapravo su bistriji među klimatolozima naslutili to još prije nekoliko desetljeća, iz njega se oslobađa desecima i stotinama tisuća godina star metan koji je do tada bio zarobljen u ledu.

Metan potom odlazi u atmosferu, a unatoč tome što je riječ o relativno malim količinama tog plina u odnosu na ugljični dioksid kojim čovječanstvo iz svoje industrije guši cijeli svijet, metan je plin koji ima višestruko gori staklenički potencijal čak i od CO2, te se time klimatske promjene samo dodatno ubrzavaju. Otapanje permafrosta, unatoč katastrofalnom propadanju svijeta koje se događa po sjeveru Sibira, Kanade i Aljaske, na naslovnice svjetskih medija dospjelo je ipak tek prije dvije godine.

U kolovozu 2016. izvjesni 12-godišnji dječak u Sibiru umro je od antraksa, da bi se ubrzo shvatilo da se zarazio na isti način na koji su poumirala tih godina velika krda sobova. Kako se otapalo smrznuto tlo, odmrznula su se i tijela pradrevnih životinja. A kako su neke od tih životinja, možda čak i samo jedna, prije kakvih 100 ili 200 godina uginule od antraksa, tako se u prirodu vratio Bacillus anthracis, bakterija koja je naposljetku ubila i dječaka.

Tada je od antraksa poumiralo u tom kraju 2300 sobova i tada je konačno i široj javnosti postalo jasno kakve tek opasnosti vrebaju s otapanjem neusporedivo starijih slojeva smrznutog tla.

Klimatska propast Pakao na Arktiku: Raspao se najveći komad leda u povijesti

Svakog ljeta na sjeveru Sibira tlo se tradicionalno otapa do dubine od pola metra. No, posljednjih 15-ak godina stvari su se jako poremetile.

Umjesto prosječnih dnevnih temperatura u kolovozu od najviše 10°C, sjever Sibira počeo je doživljavati toplotne valove od čak 35°C, sve u skladu s rapidnim zatopljenjem poput onoga na Arktiku gdje se i usred zime počinju nizati dani iznad nule. Pa kad se u Sibiru otapa 30.000 godina zamrznuto tlo, može se samo nagađati kakve se sve bakterije, virusi ili gljivice spremaju jurnuti u prirodni svijet, tako i na čovjeka, čiji su imunološki sustavi u organizmima odavno zaboravili da bi takvi patogeni mogli postojati.