Svi pamte riječi koje je 24. lipnja 1969. izgovorio Neil Armstrong kad je prvi put zakoračio na Mjesečevu površinu. Bila je to misija Apollo 11. A koje su bile riječi prvog čovjeka koji je zakoračio na Mjesec u drugoj misiji na Zemljin satelit, odmah nakon slijetanja Apolla 12?

"Jupi! Čovječe, ovo je možda bio mali korak za Neila, ali je za mene veliki", kazao je Charles Conrad u izravnom televizijskom prijenosu 24. studenog 1969. i time ušao u povijest, ali odmah i u potpuni zaborav čovječanstva.

Daleki snovi Objasnili zašto u 45 godina nitko nije sletio na Mjesec

Razlog zašto je to bio "veliki korak" za njega, bilo je to što se Conrad zafrkavao na račun svoje visine od 168 centimetara. Tako je ovjekovječen iskorak trećeg čovjeka na Mjesecu. Za njim se iskrcao Alan Bean, dok je u orbiti Mjeseca u zapovjednom modulu kružio Richard Gordon.

Apollo 12 sretno se vratio na Zemlju, televizijske kuće CBS i NBC prenosili su sliku u boji, čak se i Richard Nixon okuražio osobno prisustvovati polijetanju 111 metara visoke grdosije od rakete Saturn 5, kad je već Mjesečeva premijera s Apollom 11 bila uspješna. Ali, u priči Apolla 12 krije se drama koja je na trenutak zaprijetila da dovede do još i gorih problema od one s Apollom 13 u proljeće 1970.

Ovaj put trojica pilota ne bi imala praktično nikakve šanse izvući se da nije bilo jednog prekidača u kapsuli s astronautima, za kojega, dobro, ne može se reći da baš nitko na svijetu nije znao, ali nije bilo daleko od toga. Pola stoljeća poslije Conrad i direktor misije Gerry Griffin iz prve su ruke ispričali Richardu Hollinghamu za BBC Future kako je to išlo. Netko će tražiti simboliku u tome što je Apollo 11 sletio u More tišine, a Apollo 12 četiri mjeseca poslije u Ocean oluja. Isprva se činilo da ne može ići bolje.

U 11.22 sati raketa se polako počela podizati prema oblacima. Conrad je kroz grmljavinu urlao svom društvu u uskoj kapsuli: "Ova bebica zbilja ide!" Houston je preuzeo kontrolu, sve je bilo super i tada je nastao kratki bljesak, nakon samo 36 sekundi leta. U trenutku je iskočilo kompletno napajanje kapsule električnom energijom, zasvijetlili su svi alarmi ispred trojice astronauta, običan čovjek, svjestan situacije u kojoj se našao, u takvom bi momentu počeo vrištati od panike...

"Koji je to bio vrag?", upitao je Conrad, a još manje mu je bilo jasno nekoliko sekundi poslije kad je iskočio i cijeli sustav upravljanja letjelicom.

Raspala se skoro sva elektronika. Doslovno. A takva je bila i Conradova poruka onima na površini: "OK, izgubili smo platformu, društvo. Iskočilo nam je baš sve na svijetu."

Što se dogodilo nisu imali pojma niti na vrhu rakete niti Griffin s društvom u komandnom centru na tlu. Tek satima poslije, davno otkako su umalo izgubili trojicu ljudi, shvatili su da su pri polijetanju raketu udarila dva groma. Prvi je rasturio napajanje Saturna 5, a drugi je upropastio sustav upravljanja.

Apollo 11 Da je krenulo krivo on bi se jedini vratio s Mjeseca

Sve zato što se pri polijetanju rakete od skoro 3000 tona u njenom motoru razvija temperatura od 1100°C, pa kad su tako užareni plinovi pokuljali vani, došlo je do ionizacije, raketa se pretvorila u veliku elektrodu koja je spojila naelektrizirane oblake iznad s površinom Zemlje ispod. Drugim riječima, sami su stvorili vlastite gromove raketom od 111 metara uperenom u leđa trojice astronauta. Srećom, pa je raketa bila tako sagrađena da munje nisu uspjele spržiti jedan kompjuter u kapsuli.

Griffin je, pričao je, već bio spreman "otkazati misiju", odnosno lansiranje kapsule s vrha rakete, što dalje od prijeteće eksplozivne prokletinje koja se otela kontroli. No, jedan detalj Griffina je spriječio sekundu ili dvije prije nego što bi dao takvu zapovijed.

"Nastavio sam gledati na ekranu i vidio da je raketa i dalje na svojoj putanji", kazao je.

"Tada je nazvao taj mladić s nekog malog koledža u Oklahomi, John Aaron, mislim da je tada imao 25 godina. Rekao je: 'Reci mu da pokuša namjestiti SCE na pom.' Za taj prekidač nisam nikada čuo, rekao sam: 'Što?'"

Mladić mu je ponovio, Griffin i dalje nije imao pojma što govori, ali je – u trenucima kad se prelamala sudbina života tri astronauta – automatski proslijedio poruku NASA-inom službeniku u dvorani zapovjednog centra, zaduženom za komunikaciju s kapsulom. Tip se zvao Jerry Carr.

"Rekao sam da im poruči (u kapsulu): 'Pokušajte SCE na pom.' A Carr je rekao: 'Što?' I onda je Aaron rekao: 'Pokušaj SCE na pomoćni.' Takvu su zapovijed prenijeli posadi u raketi."

Tek tada dolazi do igre gluhih telefona. U grmljavini rakete koja je i dalje jurišala u svemir, Conrad, koji također nikada nije čuo za "SCE", ponovio je da li je dobro razumio: "Pokušaj FCE na pomoćni? Koji je to vrag?"

Netko je ipak znao o čemu se radi, osim Aarona. Bean je znao da nije "FCE", nego "SCE", i da je to prekidač koji se nalazi točno ispred njega, da "SCE" znači "Signal Conditioning Equipment", da je riječ o sustavu koji obrađuje podatke senzora u raketi i pretvara ih u oblik kakav se potom šalje na Zemlju kako bi ih tamošnja aparatura mogla razumjeti. Bean je posegnuo prstom, kvrcnuo prekidač i... odjednom se sve u kapsuli počelo ponovo paliti, vraćati u normalno stanje.

Svi su odahnuli. Poslije je Griffin preslušavao sve te razgovore, kako bi i iz toga nešto naučili, jer još uvijek je bila riječ o totalno pionirskoj fazi letova na Mjesec, i ostao je iznenađen vlastitim glasom: "Primijetio sam da mi je glas bio za oktavu i pol viši nego inače, a onda se polako počeo smirivati prema normali."

Svemirska čarolija Podvig povjesničara: Neviđene scene spuštanja na Mjesec

U trenutku kad je sve proradilo, vikao je: "Svemogući Bože! Al' je to bila frka!"

Dalje je sve prošlo u savršenom redu. Dvojica su se spustila na samo nekoliko metara od Surveyora 3, bespilotne 300-kilogramske sonde što ju je NASA poslala na Mjesec još 1967., dvije i pol godine ranije kako bi sa svom silom kamera, aparature za uzimanje uzoraka tla, termometara i koječega drugog, slala na Zemlju podatke o uvjetima koji vladaju na Mjesečevoj površini.

Pri izlaženju iz kapsule i spuštanju niz ljestve gledatelji diljem svijeta čuli su i onu povijesnu Conradovu zafrkanciju na račun divovskih koraka i svoje visine. A tu se dogodila i manja nezgoda s televizijskom kamerom što ju je slučajno zakačio tako da se uperila ravno u sunce i u trenu pregorjela.

I opet srećom, CBS je imao rezervni plan (puno toga u svemiru ovisi o kojekakvim rezervnim planovima), obožavatelji teorija zavjera polizat će prste kad ovo pročitaju: zvuk je i dalje stizao, pa je CBS nastavio prenositi zvuk, samo što je sliku prebacio u – studio u kojem su dva glumca odjevena poput astronauta oponašala ono što se događa na Mjesecu.

NBC je situaciji doskočio tako što je od Bila Bairda (onoga koji će ubrzo nakon toga naučiti Jima Hensona, tipa koji je kreirao "Muppet Show") unaprijed naručio da izradi lutke astronauta. Pa su ih prikazivali u simuliranom Mjesečevom okruženju. Razočaranje za obožavatelje teorija zavjera – cijelo vrijeme bio je natpis na ekranu "simulacija".

Dakle, nikakvo lažiranje, nikakva zavjera, ništa od ravne Zemlje i sličnih ideja; redakcija Expressa izražava duboko suosjećanje sa svim ovisnicima o idejama zavjera, razočaranima zbog razbijanja još jedne iluzije. Nekoliko je razloga zašto Apollo 12 tog dana po novinama i vijestima na radiju i TV-u nije bio vijest dana.

Upravo tada mediji su probili zataškavani ratni zločin iz 1968. u Vijetnamu, "My Lai masakr", tragediju u kojoj su američki vojnici, u bjesomučnom lovu na Viet Cong čiji je gerilski otpor dosezao vrhunce, pobili nekoliko stotina civila; žena, djece... Drugi razlog je bilo to što televizijska publika u SAD-u više nije bila toliko eksplozivno zagrijana za praćenje drugog spuštanja ljudi na Mjesec. Prvi put je ipak bilo "prava stvar", rezonirali su. Isto kao što svi pamte riječi Neila Armstronga, ali ne i odličan štos Charlesa Conrada.

Velike face Hrvati bez kojih bi NASA-i bilo puno teže

Svijet, čovječanstvo izvan SAD-a, bilo je, međutim, i dalje skoro jednako oduševljeno spuštanjem Apolla 12 na Mjesec kao i prvi put. Jer, koliko god Apollo 11 jest bilo prvo spuštanje na Mjesec, Apollo 12 bilo je prvo - precizno - spuštanje na Mjesec, skoro u centimetar.

Kako američku publiku izravan televizijski prijenos više nije u takvim deset-milijunskim masama prikova za TV ekrane, u sljedećoj misiji – Apollo 13 – TV kompanije nisu pratile astronaute svojim kamerama, a vjerojatno je ne jedan od direktora TV kuća poslije čupao kosu od muke zbog propuštenog kad se ispostavilo da se ta misija pretvorila u najveći triler u svemiru do tada. No, to je već nova priča.