Ta fotografija obilježila je epohu, možda čak cijelo 20. stoljeće. Ali, netko je morao stajati iza tog fotoaparata i baš je šteta što osim Aldrina u tim povijesnim trenucima nije zabilježen i Armstrong. Ili?
(Riječ je o ovome, ali teško da ćete shvatiti o čemu je riječ dok ne pročitate cijelu priču)
Vrata na lunarnom modulu otvorila su se u ponedjeljak 21. srpnja 1969. u 2 sata 39 minuta i 33 sekunde iza ponoći. Neil Armstrong imao je problema provući se kroz otvor zbog sve one u to vrijeme još nezgrapne opreme za održavanje života po sebi. Tek u 2.51 krenuo je sa spuštanjem prema ljestvama i niz ljestve.
A niti tu nije išlo lako, jer mu je kamera na prsima smetala da jasno vidi na što staje. Konačno, u 2 sata 56 minuta i 15 sekundi, otprilike u to vrijeme, točan trenutak u sekundu ostalo je otvoreno pitanje sve do danas, Armstrong je izgovorio ono svoje: "Ovo je mali korak za čovjeka...", a najmanje 600 milijuna ljudi diljem svijeta nije treptalo, duboko je uzdahnulo ili čak i klicalo.
Nikome nije smetalo to što je slika bila crno bijela, što je kvaliteta slike u direktnom televizijskom prijenosu bila narušena prvo korištenjem SSTV sustava u Apollu 11, a onda dodatno i pretvaranjem slike u format za TV prijenos na Zemlji, te smetnjama. Vidjela se silueta, bilo je jasno što znače oni obrisi i to je bilo čudesno, spektakularno, povijesno.
"Ček' tren! Što je ono tamo?"
Ipak, kad su se po novinama diljem svijeta počele na naslovnicama počele objavljivati savršeno oštre i detaljne fotografije Buzza Aldrina na Mjesecu u boji, a slikao ga je Armstrong, čovječanstvo je bilo opčinjeno. U bojama, sve se vidjelo, ljudsko oko nije se moglo do kraja nagledati stvarnih boja Mjeseca i stvarnog čovjeka koji po prvi put pozira na Mjesecu.
I desetljećima poslije kao urednik nisi mogao pogriješiti ako si uz dobar povod objavio takvu fotografiju Aldrina na glossy papiru svog magazina. Vremenom su se ljudi pitali gdje bio, što je radio, gdje je stajao Armstrong dok je fotografirao Aldrina?
Međutim, originalne snimke s Apolla 11 nisu bile od koristi jer su kontrasti na Mjesecu bili ekstremno oštri i ona mjesta u kojima se nalazio Aldrin, bila su u predubokoj sjeni za vidjeti na istoj snimci u tim trenucima i jednog i drugog. Pola stoljeća smatralo se da je trenutak zauvijek izgubljen.
Sve dok se toga nije dohvatio 61-godišnji Britanac Robert Godwin, čuven kao autor niza knjiga o rock muzici i svemirskim letovima. Sve do svibnja ove godine niti on nije mogao sanjati da će baš njemu to poći za rukom. U svibnju je u sklopu priprema za obilježavanje 50. obljetnice spuštanja posade Apolla 11 na Mjesec pregledavao snimke što ih je od NASA-e primio nekoliko godina ranije.
Jedna od snimki bila je internegativ što su ga u NASA-i izradili na osnovi 16 milimetarskog filma iz jedne od kamera na Apollu 11 na Mjesecu. Na jednom mjestu Godwin je uočio nešto što nitko nikada nije opazio od svih tih milijarda ljudi koji su tu snimku gledali i po stotine puta do danas. Godwin je zaustavio film i malo ga vratio unazad.
Polako ga je stao pregledavati i... tu su na trenutak bila obojica! Jasno je u istom kadru vidio oba astronauta kako se muvaju u trenucima u kojima se Aldrin i Armstrong pripremaju za prvo fotografiranje. Prvo su se nešto dogovarali, da bi Aldrin otišao pozirati, a Armstrong ga fotografirati.
Što se Godwina tiče, dalje je sve bila stvar tehničke obrade i ono što je dobio na kraju, bila je jasna, normalna snimka na kojoj se vide obojica.
Ovako su se osjećali ljudi 1969.
Godwin je na ovogodišnjem okupljanju avijacijskih entuzijasta EAA AirVenture u Wisconsinu u SAD-u prezentirao što je napravio. U videu njegovog izlaganja možete vidjeti na YouTubeu od 54:13 OVAJ LINK, namješten je da počinje od tog trenutka. To je sažet prikaz njegovog otkrića, njegov rad na internegativu, zatim konačno obrađena snimka, te na kraju snimka s objašnjenim trenucima koja je povijesna fotografija nastala u točno kojem trenutku.
Iz današnje perspektive prve fotografije s Mjeseca u boji još uvijek su jako ugodne oku, ali su već pola stoljeća i u kolektivnoj svijesti čovječanstva i dijelom i opće i popularne kulture da je osjećaj spektakla odavno nestao, onaj osjećaj što su ga morali iskusiti ljudi koji su u ljeto 1969. prvi put vidjeli te fotografije.
Na snimci s Godwinove prezentacije, ako se obrati pažnja, na 55:44 u publici se može čuti jedno skupno: "Aaaaaah..." u trenutku kad se po prvi put otkriva sasvim obrađen prikaz i Aldrina i Armstronga. Poput pola stoljeća starog odjeka one čarolije što ju je iskusila publika iz 1969.
