Svoju priču o eboli Ed Yong za Atlantic je započeo crticom iz grada Kikwita u zapadnom dijelu DR Konga, gdje je obišao masovnu grobnicu u kojoj su sahranjene žrtve jedne od epidemija ebole. Tijela umrlih, njih nešto više od 200, naslagana su i zatrpana u trima grobnicama svakoj širine pet i duljine oko 20 metara. "Pored njih veliki plavi znak objašnjava: 'U sjećanje žrtvama ebole iz svibnja 1995.'", piše Yong.

Toga da je ebola nekoć harala i Kikwitom danas se još malo tko sjeća pored toliko drugih, stalnih izbijanja smrtonosne bolesti diljem Konga, pa i diljem svijeta. Emery Mikolo, 55-godišnji Kongoležanin, jedan je od onih koji je preživio. U ovoj zemlji običaj je, kad netko umre, da ga onda obitelj opere, odijene, poljubi i oprosti se od njega. A onda je došla ebola i ta tradicija rituala ljubavi i zajedništva morala se prekinuti, jer se ebola stala širiti po cijelim obiteljima.

Zdravstveni sustav Ospice, kuga, ebola... Hrvatska se štiti sve slabije

"Prije nego što je stigla ebola, nitko nikada ljude nije sahranjivao nabacajući ih poput vreća", kazao mu je Mikolo. Kongo i svijet prvi put su za ebolu doznali 1976. kada je misterioznu bolest koja je izbila u mjestu Yambuku na sjeveru zemlje izolirao virolog Jean-Jacques Muyembe. On je bio jedini virolog u cijeloj zemlji. On je bio taj koji je prikupio uzorke krvi prvih oboljelih i slao ih u Kinšasu, a odatle dalje u Atlantu gdje je američki Centar za kontrolu bolesti i prevenciju otkrio o kakvom je virusu riječ.

Ebola je ime dobila po obližnjoj rijeci. Nakon prve epidemije bolest je mirovala skoro 20 godina. A onda se 1995. opet pojavila u Kikwitu, 800 kilometara na jugozapad. Prva žrtva bio je 35-godišnji Gaspard Menga koji je radio u šumi oko grada na krčenju, usjevima i proizvodnji drvenog ugljena. U siječnju te godine prijavio se u Opću bolnicu u Kikwitu i ubrzo umro od onoga što su liječnici mislili da je bakterijski uzrokovana dizenterija.

Tek u svibnju, nakon što se epidemija zahuktala do razina katastrofe, nakon što su se bolnice ispunile kricima i povraćanjem, a grobovi se napunili mrtvima, i tek nakon što je Muyembe opet došao po uzorke krvi, postalo je svima jasno da se ebola vratila. Do tada je zaraženo 317 ljudi, a 245 ih je umrlo. Otada se ebola u Kongo vraćala još šest puta, posljednji put u svibnju 2018. Zapravo, dok je Yong pisao svoju reportažu epidemija u Bikoru i gradu Mbandaka još uvijek je trajala.

Ebola se ne prenosi kapljično, zrakom poput gripe, nego samo direktnim kontaktom s ljudskim tjelesnim tekućinama. Unatoč tome, u stanju je poharati ljudsko društvo, što je Zapadna Afrika iskusila 2014. kada je tamo zarazila 24.000 ljudi i pobila ih 11.000. Ona se, zapravo, relativno teško prenosi, ali unatoč tome blokira zdravstveni sustav, uništava ekonomiju, širi strah i otkriva sva slaba mjesta ljudske infratstrukture.

Što se Kikwita u Kongu tiče, unatoč svoj toj panici, od 1995. do danas rodila se i odrasla kompletna jedna generacija, ljudi su zaboravili zaštitna odijela medicinskog osoblja. Zato i jest bilo moguće da Yong šeta tržnicom i razgleda patlidžane, paprike, avokada, kozletinu, da mu privuče pažnju usoljena riba koja se prodaje po 300 kongoanskih franaka (25 američkih centa), sočne bijele gusjenice po 1000 franaka i po 13.000 franaka najveća poslastica od svih – pečeni majmun.

Yong se pečenom majmunu iznenadio. Mikolo se iznenadio što je vidio samo jednog, a očekivao je vidjeti još i šišmiše i drugo meso šumskih životinja. Razlog je bila kišna noć. Yong je bio šokiran zato što je upravo meso tih životinja način prelaska virusa iz džungla na čovjeka. Kongo je jedna od zemalja s najvećom bioraznolikosti na svijetu. Odavde je HIV krenuo u pandemiju. Ovdje su majmunske boginje prešle na čovjeka, kao i Marburg virus, Krimsko-kongoanska hemoragijska groznica, chinkungunya virus, žuta groznica.

Moderan život Upozorenje: Svijet čeka gora epidemija od ebole

Od 1995. Kikwit je utrostručio stanovništvo, u naredna tri desetljeća predviđa se da će subsaharska Afrika stanovništvo udvostručiti, da će gradovi prodrijeti daleko u današnje džungle. Mase naivnih ljudi tako će doći u kontakt s patogenima koji danas uglavnom miruju u životinjskim populacijama. U posljednjih 30 godina jednom godišnje negdje u svijetu pojavljivala se po jedna sasvim nova zarazna bolest. Znanstvenici procjenjuju da ptice i sisavci kriju između 631.000 i 827.000 nepoznatih virusa koji su u stanju prijeći na čovjeka.

I nikad ne znamo kad će što izbiti. Čak i zika virus, iako se za njega zna još od 1947., odjednom se razvio u nepredviđenu epidemiju. Ironično, Kongo ima povijest odličnog sprečavanja širenja svojih bolesti. To je uvelike zato što tako ogromna zemlja jedva da ima cesta, samo 2700 kilometara. Velike udaljenosti i skoro nikakva prometna infrastruktura spriječili su u prošlosti širenje ebole. Ali i to se mijenja. Kikwit i Kinšasu danas povezuje cesta duga 550 kilometara.

1995. ta cesta je bila u tako lošem stanju da je putovanje trajalo cijeli tjedan. "Svakih nekoliko minuta morao si iskopavati vozilo", pamti to Mikolo. Sada cesta ima odličan asfalt skoro cijelom svojom dužinom i njome se putuje između dva grada za osam sati. 12 milijuna ljudi danas živi u Kinšasi, triput više nego svi glavni gradovi Zapadne Afrike koje je 2014. zahvatila epidemija ebole. Iz Kinšase svakog dana u inozemstvo leti osam aviona. Da danas u Kikwitu izbije ebola, do Kinšase bi došla za samo nekoliko sati.

"Pacijenti bi odlazili iz Kikwita tražeći bolji liječnički tretman u Kinšasi. A odatle u Belgiju? Ili u SAD?", smijao se morbidno. I protiv toga se naprosto ne da ništa učiniti. Prije točno sto godina, 1918., soj virusa gripe H1N1 proširio se cijelim svijetom. Možda je nastao u Okrugu Haskell u Kanzasu. Možda u Francuskoj ili u Kini, ali je ubrzo bio posvuda. U dvije godine pobio je 100 milijuna ljudi, dvadesetinu čovječanstva, puno više nego Prvi svjetski rat.

Ubijao je naveliko mlade, snažne ljude, silovito probijajući njihov imunološki sustav. Ubijao je tako brzo da su bolnice ostajale bez mjesta, gradovi bez lijesova, pogrebnici nisu stizali sahraniti tolike umrle i ispisati im umrlice. Bila je to najgora pošast od "crne smrti" u Srednjem vijeku. Ljudi su nakon otkrića cijepljenja i antibiotika smatrali da se to više nikada ne može dogoditi. 1948. američki državni tajnik George Marshall izjavio je da je pobjeda nad zaraznim bolestima nadomak.

Virolog nobelovac sir Frank Macfarlane Burnet 1962. pisao je da su zarazne bolesti "postale praktično stvar povijesti". Samo, ispalo je da čovječanstvo, usprkos svemu, i dalje vodi svoje epske bitke protiv patogena koje pamti iz cijele svoje povijesti. Kad su Europljani kolonizirali Amerike, nove kontinente poharale su boginje. Vojnike iz Prvog svjetskog rata poharala je gripa. A tada je, 1918., na svijetu živjelo dvije milijarde ljudi, dok ih danas živi 7,6 milijardi.

Rat i smrt Nova epidemija: Umiru u mukama od krvarenja cijelog tijela

Usto, ljudi masovno sele u gradove, tamo gdje se patogeni mogu neopisivo lakše širiti i stjecati otpornost na lijekove. Nije slučajno što se ukupni godišnji broj epidemija od 1980. do danas utrostručio. Pa još globalizacija... Avioni danas prevoze skoro 10 puta više putnika odjednom nego prije 40 godina. HIV je pokazao kako moćna može biti nova pandemija, pobivši 35 milijuna ljudi. 2003. otkriven je novi virus, SARS.

Prodavač hrane iz mora iz Guangzhoua prenio ga je desecima liječnika i medicinskih sestara, od kojih je jedna otputovala u Kong Kong na vjenčanje. U jednoj noći zarazilo se još 16 ljudi, koji su virus potom prenijeli u Kanadu, Singapur i Vijetnam. U šest mjeseci SARS je dopro do 29 zemalja i zarazio je 8000 ljudi. Yong je u godini 100. godišnjice pandemije gripe iz 1918. krenuo istraživati je li SAD danas spreman dočekati pandemiju. Sasvim je očekivao da nije spreman.

Ispalo je da je u nekim stvarima ta zemlja vrlo dobro organizirana, ali da je u drugima čak i u gorem stanju nego što je mogao sanjati. Medicina je napredovala, SAD ima programe cijepljenja, bolnice, najmodernije dijagnostičke metode, najsnažnije zdravstvene centre u svijetu. Međutim, ispalo je da zbog medicinske ekonomije ta zemlja postaje sve ranjivija, a znamo da se to događa i diljem ostatka zapadnog svijeta. Primjerice, većina vrećica za skladištenje krvi u SAD-u proizvodi se u Portoriku.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Pa kada je uragan Maria poharao otok, SAD je vrlo brzo ostao bez vrećica. Neke su bolnice morale ubrizgavati pomoću šprica. Pa su ubrzo ostali i bez šprica. Čak i najuobičajeniji lijekovi kojima se spašavaju životi ovise o dugim lancima nabave koji uključuju Indiju i Kinu, lanci koji bi se najvjerojatnije raspali u slučaju ozbiljne pandemije. "Svake godine sustav postaje sve krhkiji. Danas je dovoljno da samo štucne i da već bude ugrožen", slikovit je bio Michael Osterholm, direktor Centra za istraživanje zaraznih bolesti Sveučilišta Minnesota.

Već godinama, bile zemlje bogate ili siromašne, sustavi javnog zdravstva imaju sve manje novca, bolnice su sve rastegnutije. A u takvom stanju ulogu u odgovoru na pandemiju više ne igra toliko znanost, koliko političko vodstvo što je pandemija gora. Kad je ebola izbila 2014. predsjednik Barack Obama pokazao se kao državnik koji razmišlja znanstveno, reagirao je smireno i brzo, efektno. Danas je u Bijeloj kući predsjednik koji nije niti smiren niti razmišlja znanstveno. A to se ne smije podcijeniti.

Jedan od onih koji razmišljaju i znanstveno i smireno je Bill Gates, čovjek koji je osnovao zakladu za proučavanje pandemija. A čak i on u razgovoru je rekao Edu Yongu da bi, u slučaju nove ozbiljne pandemije gripe, takva bolest danas pobila 33 milijuna ljudi u samo 250 dana. "To je jedna od rijetkih tema u kojima najavljujem loše vijesti", kazao je. Slabe točke sustava odgovora zdravstva na epidemije počiva već na pojedincima.

Od prezaposlenog liječnika koji samo podigne obrvu na neobične simptome bolesti, medicinske sestre koja ima povijest putovanja, bolnice koje nemaju uvjeta za izolaciju, skladišta koja ostaju bez zaštitnih maski, tvornice koje proizvode cjepiva, proračuni na svim razinama, do parlamenta. Takav lanac znači da je dovoljno da samo jedna slaba karika pukne i sve se raspada. Danas se najopasnijom pandemijom još uvijek smatra gripa.

Njeni se sojevi stalno mijenjaju, ponekad zbog minijaturnih, a ponekad zbog dramatičnih promjena u genomu. Čak i u godinama kad pandemije nema, virusi gripe pobiju 500.000 ljudi diljem svijeta. Zato se protiv gripe cjepiva rade svake godine. Zato je moguće da se bezazlena prehlada preko noći pretvori u monstruoznog ubojicu. Zato je to virus što ga SAD najpozornije prati. Pa se opet svijetu dogodilo da ga je virus 2010. umalo uhvatio na krivoj nozi.

Nove epidemije Gori od kuge i ebole, a jure prema Hrvatskoj

U ranim 2000-ima američki CDC pratio je uglavnom Aziju gdje se H5N1 vrzmao među peradi i slovio za najvjerojatnijeg uzročnika nove pandemije. Istodobno, novi soj H1N1 razvio se među svinjama na Zapadu i na samom početku 2009. u Meksiku preskočio na čovjeka. Tek u travnju te godine CDC je u uzorcima jako oboljele djece u Kaliforniji otkrio novog malog gada. Jedan od najrazvijenijih sustava na svijetu ostao je iznenađen, sasvim slijep na virus koji se razvio u njegovom vlastitom dvorištu.

Danas se virolozi šale crnim humorom da ih "gripa prisluškuje u konferencijskim dvoranama, jer se pojavljuje tamo gdje je najmanje očekuju". A ebola? Emery Mikolo preživio je ebolu. Pričao je da je ebola mitologizirana, da nema onih spektakularnih krvarenja iz organa i kroz kožu, ali da je horor jednak. Ljudi povraćaju, urlaju od bolova, imaju proljev, padaju u delirij. U jednom trenutku i sam se s kreveta u Paviljonu 3 Opće bolnice u Kikwitu bacio na pod.

"Bio je pun pišaline, povraćanja, govna, ali je barem bio hladan", pričao je. Jedna od sestara koja je tada radila u bolnici bila je i Jacqui. Ona radi i danas. Isprva je bila prestravljena, ali se brzo privikla. "Nije me strah ebole... Ona se neće vratiti... Bolnica nema zaštitnu opremu za ebolu", smijala se kako je odgovarala na svako pitanje. Riječ je o crnom humoru Kongoanaca koji se vode krilaticom: "Nitko neće riješiti tvoj problem. Moraš činiti što možeš s onim što imaš."

Išao je Yong sve do direktora bolnice, koji mu je potvrdio da doista nemaju ništa za ebolu. Još je i gore to, primijetio je Yong, što se priče o nepripremljenosti bolnica u DR Kongu i 500 puta bogatijem SAD-u savršeno poklapaju. Da ne bude zabune, nije riječ o neopremljenosti, nego nepripremljenosti. I u SAD-u se bez ključne opreme ostane za tren. I u SAD-u se u rujnu 2014. dogodilo da se ebola proširila među medicinskim sestrama jer nije odmah prepoznat pacijent koji je hospitaliziran u Dallasu, kao što ni u Kikwitu ebolu nisu odmah prepoznali 1995.

Pa ako u Kikwitu u bolnici kubure s pitkom vodom, što ima posljedice s održavanjem higijene, čak i SAD-u procedure s pranjem ruku ne idu kako bi trebale ići. Svake godine 70.000 Amerikanaca umre od infekcija koje zakače u bolnicama. Antraks 2001., SARS 2003., sve su to bile vijesti za zabavu nekoliko mjeseci prije nego što su potonule u zaborav. Nakon napada od 11. rujna 2001. Program pripremljenosti bolnica u SAD-u stvoren je kako bi se nacija nosila s katastrofama.

A onda se od 2003. početni budžet do danas prepolovio na 514 milijuna dolara. Lokalni odjeli morali su otpustiti 55.000 ljudi, takvih ljudi kojih neće biti da se aktiviraju kad se nešto dogodi. Štednja, kažu. Koliko je to iracionalno pokazuju troškovi epidemija. Samo 10 slučajeva ebole 2014. koštalo je SAD 1,1 milijarde dolara, te još 119 milijuna povrh toga što se potrošilo na promatranja i karantenu. Ona pandemija iz 1918. koštala bi samo Amerikance čak 683 milijarde dolara, a cijeli svijet pet posto globalnog BDP-a ili 4000 milijardi dolara.

Strah bogatih Bill Gates otkrio svoj najveći strah

A kad je Obama 2016. zatražio 1,9 milijardi dolara od Kongresa kako bi se suprotstavio zika-virusu, Kongres se posvadio na liniji republikanci-demokrati. Sedam mjeseci trebalo im je za 1,1 milijardi, pa su nacionalne zdravstvene agencije morale preusmjeravati sredstva iz fondova za gripu, HIV, čak i ebolu. A kako bi to Trump? On je 2014. Obamu nazvao "psihom" zato što nije zabranio avionske letove iz zemalja u kojima se pojavila ebola.

Bez obzira što direktnih letova nije bilo. Bez obzira što su mu stručnjaci objašnjavali da restrikcije putovanja, pokazuje iskustvo, ne suzbijaju širenje zaraze zato što se oboljeli počinju skrivati. Bilo je tako sa SARS-om i H1N1. Trump je vrištao na Twitteru: "Držite ih podalje od nas!", zvao je Obamu "budalom" što šalje vojsku SAD-a u pomoć zemljama zahvaćenim ebolom. A danas taj isti Donald Trump zapovijeda tom istom vojskom tog istog SAD-a.