Prilikom stvaranja prvih novčanica eura nakana je bila prikazati građevinske stilove od antike do današnjeg doba, ali zapravo niti jedna zgrada koja se nalazi na našim novčanicama - nigdje ne postoji?! Ideja je bila jasna: u Europi ima i previše poznatih zgrada iz svih tih razdoblja, a izabrati jednu umjesto druge bi nepotrebno izazvalo negodovanje u članici koja je uvjerena kako baš ona ima zgradu koja najbolje prikazuje taj građevinski stil, javlja Deutsche Welle.

Jedan od prijedloga novih novčanica eura ide u sasvim drugom smjeru: prikazani su poznati Europljani. Novčanicu od pet eura krasi pjevačica Maria Callas, na novčanici od deset eura prikazan je skladatelj Ludwig van Beethoven, a fizičarka Marie Curie nalazi se na novčanici od dvadeset eura. Književnik Miguel de Cervantes bi trebao biti na 50 eura, renesansni umjetnik Leonardo da Vinci 100 eura, ali jedva da će netko prepoznati književnicu i mirovnu aktivisticu Berthu von Suttner na 200 eura.

No to je zapravo golem problem: kako i zašto je odabrano samo ovih šest Europljanki i Europljana? Svima njima svaka čast, ali zašto Beethoven, a ne Mozart? zašto Cervantes, a ne Goethe ili Balzac? Gdje je tu Kopernik ili Gallileo? Je li Maria Callas važnija od Aristotela - ako se već želi nekoga iz Grčke?

Daj mi jednu Ciconiju!

Druga serija prijedloga za motive ima ptice. Na novčanici od  pet eura je zidna puzavica (Tichodroma muraria), na 10 je vodomar (Alcedo atthis), na 20 pčelarica (Merops apiaster). Jedina ptica koju će možda prvo prepoznati više Europljana je na 50 eura - bijela roda (Ciconia ciconia), ali onda opet dolaze ptice poznate samo ozbiljnim ljubiteljima: na 100 eura je sabljarka ili avoceta (Recurvirostra avosetta) i na najvećem apoenu od 200 eura je atlantska strmoglavka (Morus bassanus). Tu problem nisu samo ptice koje današnje, sve više urbano stanovništvo Europske unije uopće ne poznaje, nego je jedva neka od tih ptica doista "europska". Ako bi to bio kriterij, onda bi se tu trebao naći na primjer bjeloglavi sup ili tetrijeb gluhan - da navedemo samo neke, mnogo tipičnije ptice Starog kontinenta.

Na poleđini serije s pticama su opet građevine, ali sad institucije Europske unije kao što su Europski parlament, Europske komisije, Europske središnje banke, Suda Europske unije, Europskog vijeća zajedno s Vijećem Europske unije te Europski revizorski sud. Ma što mislili građani Europe o palačama Unije, još je više slobode ostavljeno u prikazima pozadine novčanica odabranih Europljana - ulični izvođači za 5 eura, zborsko pjevanje za 10 eura, škola ili sveučilište za 20 eura, knjižnica za 50 eura, muzej za 100 eura te javni trg za 200 eura. Po stilu prikazi sežu od foto-realizma pa do crteža nekog talentiranog učitelja likovnog iz osnovne škole.

Bilo kako bilo, ovo je izbor žirija od 21 člana, ali proces odlučivanja još traje. Europska središnja banka želi i mišljenje građana Europske unije i anketa traje do ovog ponedjeljka. Konačni izgled novih novčanica bi trebao biti odlučen do kraja godine, a tu nije riječ tek o izgledu: sadašnje novčanice eura su razmjerno sigurne i teško ih je krivotvoriti, ali one mogu - i moraju biti još sigurnije.

Najkraće živi pet eura

Sve su novčanice vrlo pažljivo izrađene od stopostotnog i čistog pamučnog vlakna. Upravo taj pamučni materijal daje im onu prepoznatljivu šuškavost pod prstima i osigurava iznimnu dugotrajnost u prometu.

Pamuk se već stoljećima uspješno koristi za izradu novca jer je neizmjerno izdržljiv, relativno jeftin materijal i jednostavno je idealan za brzu automatsku obradu u sortirnim centrima. Glavni zaštitni elementi ugrađuju se iznimno rano, već u samoj fazi tvorničke izrade pamučnog papira. To obavezno uključuje složeni vodeni žig i tamnu zaštitnu nit koji su integrirani izravno u materijal, duboko ispod površine. U samoj proizvodnji potom se upotrebljavaju različite vrste tiskarskih ploča, skupih boja i posebnih postupaka. Ofsetni i duboki tisak vješto stvaraju osnovnu vizualnu sliku i opipljivi reljef, dok se sjajni hologrami nanose zahtjevnom metodom vrućeg tiska. Brojke koje pod nagibom mijenjaju boju nastaju uz pomoć sofisticiranog sitotiska. Reljefni zaštitni elementi, poput izbočenih inicijala središnje banke i velikih brojki koje jasno označavaju vrijednost, ujedno omogućuju i slijepim te slabovidnim osobama daleko lakše prepoznavanje u trgovinama.

Prema službenim podacima i stručnim procjenama banaka, prosječan radni životni vijek jedne tiskane novčanice iznosi oko tri godine, no to zapravo uvelike varira ovisno o samom nominalnom apoenu. Novčanica od pet eura obično traje znatno kraće od godine dana zbog iznimno česte upotrebe u maloprodajnim trgovinama, dok one najvećih vrijednosti ponekad mogu trajati i preko tri desetljeća jer se rjeđe koriste u svakodnevnom novčanom prometu građana. Uz to, na svim tiskanim novčanicama jasno su ispisani i službeni akronimi Europske središnje banke na više europskih jezika.

Dok su sve papirnate novčanice vizualno potpuno identične u cijelom velikom europodručju bez obzira na to gdje su točno tiskane, kovanice ipak imaju jednu zajedničku europsku stranu i jednu posebnu nacionalnu stranu. Svaka država ima veliku slobodu vlastitog odabira vizualnih motiva za svoju nacionalnu stranu kovanica. Zajednička vizualna strana svih iskovanih kovanica od deset, dvadeset i pedeset centi te jednog i dva eura nedvojbeno prikazuje jasnu zemljopisnu kartu cjelokupne Europe. S druge strane, kovanice onih najmanjih vrijednosti od jednog, dva i pet centi detaljno prikazuju Europu na velikom globusu u izravnom odnosu na susjednu Afriku i prostranu Aziju.

Neke države članice poput Nizozemske, Finske, Irske i Belgije u potpunosti su ukinule aktivno svakodnevno korištenje najmanjih bakrenih kovanica zbog iznimno visokih troškova njihove proizvodnje i kompliciranog rukovanja u trgovinama. Umjesto toga, one sada sustavno primjenjuju praktična pravila matematičkog zaokruživanja svih konačnih cijena na blagajnama na najbližih pet centi. Unatoč takvom zaokruživanju, iznimno male kovanice i dalje čvrsto zadržavaju svoj puni pravni status zakonskog sredstva plaćanja u granicama cijele europske monetarne unije.

Tko proizvodi hrvatske kovanice eura?

Papirnati euri proizvode u točno jedanaest strogo nadziranih vrhunskih tiskara smještenih diljem Europe. Na primjer, u Njemačkoj se one tiskaju u velikoj državnoj tiskari u Berlinu te u poznatoj privatnoj tvrtki u Leipzigu, dok golema tržišta poput Francuske i Italije također imaju iznimno značajan udio u cjelokupnoj europskoj proizvodnji gotovine. Bez obzira na to gdje su točno tiskane, apsolutno sve euronovčanice moraju zadovoljavati potpuno identičan tehnički standard. Stotine strogih ručnih i naprednih strojnih provjera redovito se provode u postupku proizvodnje kako bi se osigurala besprijekorna i trajna ujednačenost apoena iz različitih europskih tiskara. Ako se slučajno pitate tko točno potpisuje taj novac, svaki papirnati euro nosi jasan potpis aktualnog predsjednika Europske središnje banke u trenutku njegovog puštanja u izradu.