Globalno tržište nafte prolazi kroz razdoblje iznimne nestabilnosti. Cijene dosežu nove vrhunce, a najteže posljedice snosi europsko gospodarstvo koje se bori s padom industrije. U središtu ove duboke krize nalaze se geopolitičke napetosti na Bliskom istoku, gdje Iran, svojom izravnom kontrolom nad ključnim pomorskim pravcima, drži ključeve svjetske opskrbe energentima. Rat između Sjedinjenih Američkih Država i Irana brzo je evoluirao iz regionalnog vojnog sukoba u nevjerojatan šok za globalni energetski sustav. Nekoliko problema utječe na rast cijena nafte, no ključni faktor ostaje moćna pomorska blokada.
Iran ima izravnu kontrolu nad Hormuškim tjesnacem, strateški najvažnijim pomorskim prolazom za transport sirove nafte na svijetu. Kroz ovaj uski kanal između Irana i Omana, koji spaja Perzijski zaljev s otvorenim morem, prolazi otprilike petina ukupne svjetske potrošnje crnog zlata. Svakoga dana, između sedamnaest i dvadeset i jedan milijun barela sirove nafte redovno se transportira kroz Hormuški tjesnac, čineći ga nezamjenjivom vitalnom arterijom. Većinu svoje nafte ovim specifičnim putem izvoze bogate države poput Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kuvajta i Iraka.
Tijekom aktualnog sukoba pokazao je da ne mora potpuno "zatvoriti" tjesnac da bi ga pretvorio u političko i ekonomsko oružje. Brodovi se suočavaju s iranskim pravilima i prijetnjom zadržavanja, dok ih istodobno SAD i zapadni osiguravatelji usmjeravaju prema ruti uz Oman koju štite američke snage. Brodovlasnik tako može doći u apsurdnu situaciju: ono što mu Washington govori da je sigurnije, Teheran može smatrati neprihvatljivim. Koliko je situacija postala ozbiljna pokazuje promet. Reuters je 17. rujna izvijestio da su dan ranije Hormuzom prošla samo tri komercijalna broda, prema 12 prethodnoga dana i prosjeku od 17 tijekom prethodnih deset dana. Dio brodova pritom isključuje AIS, sustav kojim odašilju svoj položaj, pa kroz tjesnac pokušavaju proći gotovo nevidljivi.
Uz to, Iran ostvaruje golem utjecaj i na tjesnac Bab el Mandeb, koji izravno povezuje Crveno more s Adenskim zaljevom. Ovu pomorsku kontrolu Iran nemilosrdno provodi preko svojih naoružanih saveznika, jemenskih Huta, koji su pojačali napade na trgovačke brodove u tom nesigurnom području. Zauzimanje otoka Perim, poznatog i kao Mayyun, omogućilo je Hutima dodatnu oružanu polugu pritiska na ovu svjetsku trgovačku rutu. S vulkanskog otoka Perim golim okom mogu se vidjeti planine Džibutija na obližnjoj afričkoj obali. Na najužem dijelu voda između jemenskog otoka i afričkog kontinenta široka je tek petnaestak kilometara, zbog čega teretni brodovi postaju laka meta.
Huti su tijekom najnovije eskalacije napali saudijsku energetsku infrastrukturu, a pogođen je i ključni East-West naftovod. Taj sustav u normalnim okolnostima može preusmjeriti milijune barela dnevno izvan Hormuza. Njegovo privremeno zatvaranje dodatno je suzilo mogućnosti Rijada. Associated Press navodi da je upravo tim pravcem posljednjih mjeseci prolazilo oko 2,6 do četiri milijuna barela dnevno.
Dvostruka kontrola, izravna nad Hormuzom i neizravna nad Bab el Mandebom, daje Teheranu moć da u svakom trenutku ugrozi opskrbu naftom, a tankeri koji izlaze iz Perzijskog zaljeva praktički su postali ucijenjeni taoci. Zbog toga je Saudijska Arabija pokušala zaobići strašnu blokadu preusmjeravanjem svoje nafte preko domaćih naftovoda do zapadne luke Yanbu.
Posljedice ove velike geopolitičke krize uvjerljivo najsnažnije osjeća Europa. Nagli skok cijena nafte pokrenuo je novi razoran val inflacije na kontinentu, uništavajući dugoročne gospodarske prognoze vlada. Europska središnja banka objavila je upozoravajuću i vrlo detaljnu analizu koja jasno pokazuje da šokovi opskrbe naftom imaju dugotrajan negativan učinak na rast BDP-a europodručja. Europski ekonomisti stručno procjenjuju da će aktualni rat na Bliskom istoku drastično smanjiti rast realnog BDP-a europodručja za nula zarez četiri postotna boda tijekom prve godine ratovanja. Ekonomski pad odvija se prvenstveno kroz ozbiljno oslabljenu privatnu potrošnju građana i pad stranih investicija, s obzirom na to da su privatna ulaganja osjetljiva na visoku političku nesigurnost. Kada je bogati Katar, jedan od najvećih svjetskih izvoznika ukapljenog prirodnog plina, proglasio višu silu na dio svoje proizvodnje, europska tržišta plina reagirala su instantno. Referentne cijene plina snažno su skočile na ogromnih sedamdeset eura po megavatsatu, što je više nego dvostruko od prijašnje razine zabilježene prije eskalacije bliskoistočnog sukoba. Zbog nedostatka dovoljne ponude stvorila se iznimno intenzivna tržišna konkurencija za preostale raspoložive plinske terete.
Visoke cijene energije izravno i nemilosrdno pogađaju europsku industriju, koja gubi tešku tržišnu bitku u odnosu na velike američke firme. Cijene električne energije za industrijske potrošače u Europskoj uniji sada su znatno i neugodno više nego u Sjedinjenim Američkim Državama. Energetski intenzivni europski sektori, poput teške kemijske industrije, proizvodnje čelika i primarnog aluminija, već mjesecima bilježe ogromne financijske gubitke zbog skupe proizvodnje. Samo u kemijskoj industriji ugašeno je preko sedamdeset i pet tisuća radnih mjesta uslijed zatvaranja tvornica. Kriza sustavno razara i osjetljivu poljoprivredu. Područje sušnog Arapskog zaljeva inače proizvodi golem dio svjetske uree, a oko trećine svjetskog gnojiva standardno prolazi kroz blokirane morske tjesnace, podižući cijenu osnovne poljoprivredne sirovine za nevjerojatnih pedeset posto od početka ratnih djelovanja.
Eskalacija na nemirnom moru započela je trenutkom kada su američki vojni udari potaknuli iransku Islamsku revolucionarnu gardu na izravno slanje zlokobnih prijetnji civilnim plovilima. Nedugo zatim strani naftni tanker Skylight brutalno je pogođen smrtonosnim projektilom sjeverno od obala Omana, pri čemu su na mjestu poginula dva nevina člana radne posade. Istog burnog tjedna veliki trgovački brod MKD VYOM iznenadno je napadnut modernim vojnim plovilom bez posade, što je izazvalo golem i razarajući požar u prostranoj brodskoj strojarnici. Gnjusni napadi su se jezivo redali jedan za drugim, uspješno paralizirajući međunarodnu pomorsku trgovinu na ključnim geografskim lokacijama. Zbog ogromne sigurnosne neizvjesnosti, velike globalne brodarske tvrtke potpuno su obustavile redoviti tranzit kroz uski tjesnac i povukle svoja golema plovila u zaštićene luke.
Potpuno logističko izbjegavanje ovog važnog plovnog puta zahtijeva mukotrpno preusmjeravanje svih flota oko afričkog kontinenta, putujući nesigurno preko Rta dobre nade. To iscrpljujuće putovanje otprilike udvostručuje ukupnu duljinu plovidbe i dodaje procijenjena dva milijuna dolara nepotrebnog troška za svaki pojedinačni tranzitni brod u floti. Pomorske osiguravajuće financijske premije apsolutno su skočile u nebo, uništavajući svaku dugoročnu financijsku isplativost za rizični ulazak u minirano Crveno more.
U klasičnoj naftnoj krizi problem je jednostavan: nestane nekoliko milijuna barela ponude i cijena raste. Današnja kriza složenija je. Nafta postoji, ali problem je kako je dovesti do kupca. Zbog toga nastaju i bizarnosti. Nafta koja je fizički zarobljena iza problematičnog pomorskog prolaza može vrijediti mnogo manje od barela koji se nalazi na sigurnijoj lokaciji. Reuters je ovih dana opisao ogromne razlike između pojedinih vrsta sirove nafte upravo zbog geografije: barel kojemu treba opasna ruta može se prodavati uz velik popust dok nafta koja se može isporučiti bez prolaska kroz krizne tjesnace dobiva ogromnu premiju. Globalna referentna cijena Brenta i dalje je iznad 100 dolara. U četvrtak je pala na oko 104 dolara po barelu nakon vijesti da Saudijska Arabija uspijeva pronaći dodatne izlaze preko Omana, ali tržište ostaje iznimno nervozno. Još prije nekoliko dana Brent je bio iznad 107 dolara.
Poseban problem je dizel. Poremećaji u rafinerijama, skuplji transport i nestašica pojedinih derivata podigli su europske cijene plinskog ulja na rekordne razine. To više nije samo pitanje koliko će građanin platiti litru na benzinskoj postaji. Dizel pokreće kamione, poljoprivredne strojeve, dio industrije i logistike. Kad poskupi dizel, njegova se cijena polako prelijeva u gotovo sve - od hrane do građevinskog materijala.
Zanimljivo je da katastrofa koju su mnogi predviđali na početku rata zapravo nije nastupila. Forbes u analizi aktualnog tržišta navodi nekoliko razloga. Proizvođači i trgovci pronašli su alternativne rute, SAD i druge zemlje povećale su proizvodnju, korištene su strateške rezerve, a istodobno je pala i globalna potražnja. Prema analitičarki JPMorgana Natashi Kanevi, SAD, Venezuela, Brazil, Gvajana i Kanada povećali su proizvodnju za otprilike dva milijuna barela dnevno. Globalna potražnja istodobno je pala za oko pet milijuna barela dnevno. Zato je sustav uspio apsorbirati šok koji bi u nekom drugom razdoblju gotovo sigurno izazvao eksploziju cijena. I američka vojna zaštita ima svoju cijenu. Helima Croft iz RBC Capital Marketsa vrlo je slikovito objasnila kako tržište trenutačno zapravo funkcionira: nije riječ samo o nevidljivoj ruci tržišta, nego o vojsci koja omogućuje da roba i dalje prolazi. Pitanje je koliko dugo takav sustav može opstati.
Najbolja ilustracija razmjera krize možda nije cijena jednog barela, nego račun koji je već stigao uvoznicima. Centar za istraživanje energije i čistog zraka, CREA, izračunao je da je blokada i poremećaj Hormuza u prvih šest mjeseci rata svjetske uvoznike nafte, derivata i LNG-a koštao dodatnih 330 milijardi dolara u odnosu na cijene koje je tržište očekivalo prije rata. Na samu sirovu naftu otpalo je oko 164 milijarde dolara dodatnog troška. Dizel i plinsko ulje dodali su gotovo 74 milijarde, a LNG još 38 milijardi.
Prema izračunu CREA-e koji prenosi Jutarnji list, EU je zbog skupljih energenata u samo šest mjeseci imala oko 78 milijardi dolara dodatnog bruto troška. Kina je bila druga s 35 milijardi, a Indija s 22 milijarde. Europske cijene LNG-a bile su u prosjeku oko 60 posto iznad razina koje su tržišta očekivala prije rata, dizel 59 posto, a sirova nafta 35 posto.
Zašto ponovno Europa plaća?
Europa je nakon ruske invazije na Ukrajinu provela jednu od najvećih energetskih transformacija u svojoj povijesti. Radikalno je smanjila oslanjanje na ruski plin, izgradila LNG terminale i pronašla nove dobavljače. Ali problem energetske ovisnosti nije nestao, samo se preselio. Europa proizvodi premalo nafte i plina da bi bila energetski samodostatna. Velik dio mora kupovati na svjetskom tržištu. Za razliku od SAD-a, koji je golemi proizvođač nafte i plina, Europa je prije svega kupac.
Zato je svaki poremećaj na pomorskim rutama dodatni udar. Prvo poskupi sam energent. Zatim osiguranje tankera. Potom vozarina. Ako brod mora oko Afrike, dodaje se gorivo, vrijeme i manja raspoloživost flote. Na kraju skuplja nafta stiže u europsku rafineriju, iz nje izlazi skuplji dizel, a skuplji dizel ulazi u kamion koji razvozi robu. I tako cijena rata udaljenog tisućama kilometara završi na europskom računu za energiju ili polici supermarketa.
Najgori scenarij
Potpuno zatvaranje Hormuza vjerojatno bi izazvalo šok kakav svjetsko tržište energije desetljećima nije vidjelo. Ali možda opasniji dugoročni scenarij izgleda manje dramatično. Hormuz ostaje djelomično otvoren. Brodovi prolaze, ali sporije i uz vojnu pratnju. Saudijski naftovodi rade, ali povremeno postaju meta. Bab el-Mandeb nije formalno zatvoren, ali dio kompanija ga izbjegava. Tankeri odlaze oko Afrike. Osiguranje ostaje skupo. Cijena nafte povremeno pada, pa nakon svakog napada ponovno skoči. I tako kriza zapravo postaje normalno stanje.
Forbesova analiza upravo na to upozorava. S&P Global Energy više ne očekuje da će se bliskoistočna proizvodnja brzo vratiti na predratne razine, a dio analitičara više ni ne računa na potpuni povratak starog režima plovidbe Hormuzom. To bi za Europu možda bio najskuplji ishod. Jednokratni šok može se ublažiti rezervama. Šest mjeseci visokih cijena može se preživjeti subvencijama i promjenom dobavljača. Ali godine skuplje energije polako ulaze u cijenu proizvodnje, transporta, hrane, kemijske industrije, zrakoplovstva i gotovo svega što europsko gospodarstvo izvozi. Tada energetska kriza prestaje biti samo energetska i postaje pitanje konkurentnosti.
*Uz pomoć AI
