Ekonomski liberali rade u korist međunarodnoga kapitala i elita, ne vode brigu o narodnim interesima i jedini im je cilj da kroz otvaranje tržišta omoguće bogaćenje moćnih međunarodnih korporacija. Samo nacionalno osviještenom i mudrom politikom možemo zaštititi interese naroda od globalizacijskih i inih procesa i aktera, koji sigurno neće mnogo brinuti o našim, nego samo o svojim interesima.

Put dolje Katastrofa poput bankrota nas može opametiti

Koliko ima istine u ovoj naraciji? Ekonomski analitičar, konzultant i glavni urednik Ekonomskog laba Velimir Šonje u razgovoru za emisiju Druga strana Željka Karduma tumači zašto su stvari obratne od predstavljanja u uvodu.

Pod krinkom ekonomskog nacionalizma i nacionalnog interesa najčešće se krije interes neke uže skupine čiji je cilj sačuvati privilegij koji plaća većina članova zajednice. Na primjer, u Hrvatskoj su raznim poljoprivredama, brodogradnjama, Petrokemijama i inima kroz godine bezuvjetno poklonjene milijarde kuna poreznih obveznika, ali to nije podiglo njihovu produktivnost nego je samo produljilo putanju njihova propadanja. Nasuprot tome, ekonomski liberalizam počiva na principu ravnopravnosti – ravnopravnog pristupa tržištu i otvorenog tržišnog natjecanja, što dovodi do toga da najveći broj ljudi plaća najnižu cijenu za kvalitetu, a niti jedna neefikasna gospodarska aktivnost ne može godinama bezuvjetno i bez rezultata crpiti tuđa sredstva.

Nevjerojatno je da su hrvatski porezni obveznici do sada dozvoljavali da im se pod krinkom ekonomskog nacionalizma i solidarnosti zavlače ruke u džepove bez kriterija. Ta vrsta “solidarnosti” (iako ju ne treba tako zvati, jer nije riječ o solidarnosti nego o uzimanju), oslabila je, a ne ojačala društvo.

Ako se pođe od definicije da nacionalizam (patriotizam) znači jaku državu odnosno jako društvo, ako je za jako društvo neophodna gospodarska snaga, ako je za gospodarsku snagu potrebna efikasna ekonomija, a efikasna ekonomija je pak ona koju stvara ravnopravno tržišno natjecanje na otvorenom tržištu, dolazi se do naizgled paradoksalnog zaključka da je ekonomski liberalizam u današnjemu svijetu najveći nacionalizam (patriotizam).

Ne potcjenjujmo važnost EU. Ne samo zbog pristupa jedinstvenom tržištu, nego i zbog pritiska na liberalizaciju, na primjer na tržištu usluga. Uostalom, EU sustav nazdora i uvjetovanja državne pomoći poduzećima danas štiti porezne obveznike bolje no što su se oni ikada ovdje znali sami zaštititi.

Baltički tigar Najdigitaliziranija zemlja u EU: Evo kako se tamo živi

Danas su takvi vanjski pritisci dobrodošli, jer je iznutra nastupio svojevrstan umor od promjena. Ideja o tome da se tržišnim reformama može postići razvoj naprosto više nije popularna kao na primjer oko 2000. u Slovačkoj nakon pada Vladimira Mečiara kad je postojalo i povjerenje u tu ideju i motiv ulaska u EU. Teško je znati bi li danas takav politički program mogao proći u Hrvatskoj, jer naprosto je premalo glasača koji imaju interes neto platiša poreza u privatnom sektoru, a i oni nisu homogeni, nego se dijele na lijeve, desne i one u sredini (ekonomska pitanja na izborima i dalje nisu bitna kao ona svjetonazorska).

Osim toga, danas su raširene sumnje da iza zalaganja za tržište i reforme leži korporatistički interesi. Što je korporatizam? To nije ekonomski liberalizam. To je društvo u kojem korporacijski interesi vladaju s ciljem slabljenja ravnopravnog tržišnog natjecanja i zadržavanja privilegija i renti. Protekcionizam i biranje industrijskih perjanica od strane politike izrazito su pogodni za razvoj korporatizma.

Razgovaralo se i o Agrokoru, Petrokemiji, velikoj koaliciji, pripadnosti ekonomskog liberalizma ljevici i desnici, prisutnosti ekonomski liberalnih ideja na Facebooku ali ne i u institucijama, a emisiju možete pogledati ovdje.

Tekst je preuzet sa portala arhivaanalitika