Prije dvije godine sam jedini, uz mladog ekonomista Brkljaču, predvidio rast BDP-a s otužne "pozitivne nule" na oko tri posto. Kad se i dogodio, svi su smatrali da je to jednokratno, a ja sam predvidio da je stalno. Tako je i bilo. Napisao sam: "Tko god sastavi Vladu, dočekat će ga sjajan poklon, veliki rast BDP-a u trećem kvartalu.
No ono što je još "gore" – u biti je bolje, ali u ovom kontekstu je gore – je da će, ako ne bude velikih iznenađenja, turizam iduće godine opet jako rasti. Ukupno, što je najgore, ovakva kriza je za nas, u nedostatku velikih eksternih šokova, potpuno održiva! Primjerice, Argentina propada već 100 godina, a nikako da propadne – samo što je radikalno osiromašila u odnosu na ono što je bila ili mogla biti".
Ovo ne govorim kako bih se hvalio prognozama, nego da bih im dao uvjerljivost. Naime, kad ovakve dijagnoze izdrže takav test vremena, vjerojatno je da u njima nešto ima. Ipak, i ovako visok, prije nezamisliv rast, a na koji smo se sad navikli, nas ne čini sretnima. Sad više nema rizika propasti, a glavni problem je nedostatak dinamizma, društvenih, vrijednosnih i političkih pretpostavki za optimistično, entuzijastično društvo, pozitivnog pogleda na svijet.
Zašto umjesto gospodarskog rasta od tri posto naša zemlja ne bi rasla po stopama od pet posto ili više, kao mnoge druge? Zašto ljudi ne bi gledali u budućnost, osim samo proživljavali sadašnjost? Često imam dojam da je kod nas jako izražen osjećaj ogorčenosti - takav dojam nemam kad posjetim druge zemlje EU. Što nas sprečava da budemo pozitivni?
Temeljno ishodište ovog velikog hrvatskog problema je naša rentna pozicija u turizmu, iako se ona na prvu čini pozitivna - kao što Arapi imaju naftu, zašto mi ne bismo imali turizam? Turizam je uglavnom radno i kapitalno intenzivna djelatnost, ali kod nas je on velikim dijelom rentnog tipa. Od osamostaljenja od njega nam je došlo barem 100 milijardi eura.
Taj golemi novac je razvojno pasivizirao Dalmaciju, što samo po sebi i ne mora biti toliko loše - zašto regija ne bi živjela od turizma? - ali je u konačnici omogućio cijeloj državi da se ne mijenja. Veći dio novca od turizma, te goleme rente, u konačnici dolazi do državnih kasa: imamo, s obzirom na stupanj gospodarskog razvoja, najveće poreze u EU. I tu se onda, na skutima države, rađa rentno društvo, a umjesto vižljaste, spretne države na usluzi građanima, imamo tustu državu koja je sama sebi svrha.
U svojem ekstremu, ta renta postaje tako omrznuto uhljebništvo, tj. nelegitimna renta. Vid uhljebništva je i netransparentno dilanje mnogih naših biznisa s državom. Gospodarstvo nije slobodno – po indeksu ekonomskih sloboda je Hrvatska na samom dnu Europe, a to je neosporna činjenica, ne nečije mišljenje - a snažan je rođački kapitalizam.
Kaže se: "Mijenja se onaj tko se ne mijenja". Kako se možemo promijeniti? Jedan način je neka katastrofa, recimo bankrot – tad bismo postali pametniji. To se neće dogoditi, osim ako ne bude velikih vanjskih šokova. Drugi način je da počnemo našom odlukom kopirati uspješnije. Nažalost, to je sad gotovo cijela EU.
Trebamo prigrliti vrijednosti koje oni imaju, a to zapravo znači raditi sve suprotno od onoga što smo radili do sada. Ključ je u slobodnom gospodarstvu, po tome se najviše razlikujemo od uspješnih zemalja. Trebamo ismijati uhljebničke vračeve koji lažu o navodnom neoliberalnom kapitalizmu i omogućiti dinamično gospodarstvo koje raste po stopama i stvara radna mjesta te daje ljudima nadu da mogu lagano biti uspješni i bez umreženosti u državne strukture.
Alternativa tome nije propast. Oni koji su uspješniji od nas stvaraju toliko radnih mjesta da naši nezaposleni poslove mogu dobiti ondje. Tako da će se uz rentni rast, smanjenje nezaposlenosti kroz iseljavanje i onda doznake iz inozemstva, gospodarstvo i dalje uravnoteživati. Ali to neće dovesti do optimizma.
Glavni cilj nam stoga treba biti stvaranje društvene klime i društvenih uvjeta koji omogućuju pozitivnu spiralu poleta i visokoga gospodarskog rasta te se svi trebamo pitati kako do toga doći umjesto biti zadovoljni pasivnom pozicijom rasta koji nismo zaslužili i koji nas mentalno ne mijenja.
Express je već ranije pisao o nedostatku reformi u Hrvatskoj.
Dosje: Kako će zemlja živjeti bez reformi i zašto se buni predsjednica
